Koliko su Supilo i Trumbić doprinijeli da se Hrvati stavi pod srbijanske skute!?
U slijedećim nastavcima iznijet ću neke podatke o “prodaji Dalmacije” iz knjige DR. ANTE TRUMBIĆ, “PROBLEMI SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA” koju je napisao dr. Ante Smith Pavelić, sin zubara dra. Ante Pavelića koji je bio s dr. Trumbićem, Franjom Supilo i Ivanom Meštrovićem u stvaranju Jugoslavenskog Odbora koji je zagovarao stvaranje jugoslavenske države.
Slijedi nastavak iz broja #2 by: Ivan Meštrović …i vjerovali da će na tom putu konačno pobjediti…
Za ono vrijeme oni ne bi mogli biti ocijenjeni kao “realni političari”, a nada sve to ne bi mogao biti Trumbić. Ako se u sposobnosti velikog političara zaključuje i vještina u podvaljivanju i ono što se razumijeva pod Makijavelizmom, onda Trumbić ne može biti ubrojen u velikog političara, niti mu se može prepisati da je imao osjetilo, gdje se podvale i zadnje namjere kriju.
Ovo govori o dru. Anti Trumbiću njegov tadašnji istomišljenik, suradnik, promicatelj ideje Jugoslavenskog Narodnog Odbora Ivan Meštrović, da se Ante Trumbić ne može ubrojiti u velikog političara, ali ipak ga se kroz ovu spomenuti knjigu nastoji rehabilitirati i s njega skinuti odgovornost za “Prodaju Dalmacije Talijanima”.
Naprotiv Supilo je imao dara da progleda političare s tim osobinama i da se čuva zamka. Sa svim svojim vrlinama i nedostatcima ova dva čovjeka bili su iskreni nosioci težnja i želja najvećeg broja Hrvata i velikog dijela Srba u Austrougarskoj Monarhiji.
Na srpskoj strani bio je Nikola Pašić, koji je utjelovljavao težnje srpskog naroda kraljevine Srbije i njezine državne politike. Sjedobradi i pronicavi Pašić je kod prvog susreta sa Supilom i Trumbićem providio njihove poštene namjere i u načelu pristao na suradnju s njima što mu se je činilo zgodno i u mnogom neophodno za njegovu politiku. Osim toga bio je dovoljno obaviješten i svjestan toga da većina Hrvata i Srba iz Monarhije žele slogu i bratsku suradnju, te da bi svako skretanje s te linije umanjilo prestiž Srbije i vjeru u zdravu narodnu budućnost.
Ova trojica bili su stvarni motori (Trumbić, Supilo i Nikola Pašić) cjelokupne jugoslavenske politike za vrijeme Prvog svjetskog rata. (S tim bih se ja složio i nadodao da su upravo ti “stvarni motori nosioci jugoslavenske politike za vrijeme WW2” odgovorni za sve tegobe, muke, ratove, bitke, krvoprolića, napetosti koji su se zbivali i događala na području bivše i propale države SHS, na području NDH i kasnije na području bivše Jugoslavije.) Oni su se često prekriveno ili otvoreno sukobljavali u pogledu na stvaranje buduće zajednice, ali su se znali svladati da ne dođe među njima do loma, koji bi bio štetan za obe strane.
Nikoli Pašiću nitko objektivan ne može poreći velike političke sposobnosti u njegovoj sredini, ni zasluge za proširenje njegove Srbije, ali ne i za stvaranje Jugoslavije, koju on nije htio, i to možda više za to što je računao s teškoćama svoje sredine i s pogledima Rusije na naš problem, nego li što bi bio u srcu toliko protiv toga. (Lako je Nikolu Pašića, kao i svakog srpskog političara, proglasiti “dobrim političarem” kada oni isključivo svi gledaju kroz računicu proširenja srpskih granica, drugim riječima osvajanje hrvatskih zemalja.) Zato se ova dva Hrvata može opravdano smatrati da su bili više tvorci Jugoslavije nego Nikola Pašić. Slom događaja koji su se odigrali prilikom sloma i fatalnim zaključkom Hrvatskog Sabora, 29 listopada 1918., Pašićeva teza je iati doživili svoj martirij i razočaranje. (Negdje sam čitao, davno je to bilo pa se ne sjećam više gdje, da je dr. Ante Trumbić pisao Poglavniku dru Anti Paveliću pismo 1936. godine dok je ovaj bio u talijanskom zatvoru u Torinu, nekako ovako: Ja sam stvarao državu Jugoslaviju i sada Vama dajem ključ da ju rušite.)
(Nastavak slijedi)
