Treća grupacija bili su budući pravaši – Eugen Kvaternik, Ante Starčević i nekoliko krajiških zastupnika – koji su smatrali da Hrvatska ima pravo na potpunu samostalnost
Osnovni je cilj kralja i Bečke vlade bio prihvaćanje Veljačkog patenta i slanje hrvatskih – kao i mađarskih i erdeljskih – zastupnika u Carevinsko vijeće u Beču. Osim nekih pojedinaca – od kojih je zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik bio najistaknutiji – taj program nije u Hrvatskoj 1861. imao nikakvu potporu zbog još svježeg sjećanja na omraženi Bachov apsolutizam ili neoapsolutizam.
Djelovanje Hrvatskog sabora već je otpočetka bilo skučeno zbog dominantnog položaja dvaju glavnih političkih čimbenika u Monarhiji. S jedne je strane bio kralj, koji je nastojao sačuvati što je moguće više od centralističkog sustava. Stoga je sazvao Carevinsko vijeće, kao neku vrstu austrijskog kvaziparlamenta, koji je trebao okupiti predstavnike svih zemalja carevine. U pismu banu Šokčeviću iz ožujka 1861. kralj je tražio – ne u smislu prijedloga, već u smislu ultimativnog zahtjeva – da budući Sabor Trojedne Kraljevine izabere devet zastupnika iz Hrvatske i Slavonije i pošalje ih u Carevinsko vijeće, koje se trebalo sastati u travnju 1861.
S druge je strane bilo mađarsko plemstvo, koje je odlučno odbacivalo austrijski centralizam i nastojalo obnoviti zakone Mađarskog sabora iz 1848. na kojima se temeljila nezavisna mađarska država. Obje politike bile su nespojive s nastojanjem hrvatske političke elite da proširi hrvatsku autonomiju, ostvari cjelokupnost hrvatskih zemalja i Trojednu Kraljevinu pretvori u autonomnu državu unutar Monarhije.
U Hrvatskom saboru 1861. vrlo su se brzo iskristalizirale pojedine političke struje, koje će se kasnije uobličiti u političke stranke. One su se uglavnom okupljale u pojedinim čitaonicama i objavljivale članke u pojedinim listovima, ali još nisu imale nikakvu čvršću organizaciju.
Unionisti za Ugre
Unionistička grupacija, kasnije Narodno-ustavna stranka, bila je za sklapanje realne unije Trojedne Kraljevine s Ugarskom i smatrala je da je 1848. došlo samo do faktičnog prekida veze između dviju zemalja. Unionisti su bili protiv bilo kakvog povezivanja s austrijskim zemljama, smatrajući da Hrvatska može očuvati svoju autonomiju samo u uskoj vezi s Ugarskom. Medu unionistima posebno je utjecajno bilo krupno plemstvo u Slavoniji, ali unionisti su mogli računati na izrazitu većinu samo u Požeškoj županiji.
Narodnjaci protiv Mađara
Narodnjačka grupa, koja je obuhvaćala veliku većinu najistaknutijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj (Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Ivan Kukuljević, Matija Mrazović, Ljudevit Vukotinović, Ivan Mažuranić, Maksimilijan Priča, Ivan Perkovac, Ivan Vončina itd.) smatrala je da je 1848. došlo i do pravnog i do faktičnog prekida veze s Ugarskom. Narodnjaci su načelno prihvaćali sklapanje novog saveza s Ugarskom ako ova prizna državnu autonomiju i teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine, stav koji je došao do izražaja u zakonskom članku 42. Hrvatskog sabora iz 1861. godine.
Unutar narodnjaka postojale su dvije grupe, od kojih je jedna bila za načelno priznanje zajedničkih poslova s austrijskim zemljama, a druga protiv. Neki zastupnici iz prve grupe kasnije će stvoriti Samostalnu narodnu stranku, koja će nastojati oko dogovora s Bečkom vladom u zamjenu za određene političke koncesije.
Pravaši za hrvatsku samostalnost
Treća i najmanja grupa bili su budući pravaši – Eugen Kvaternik, Ante Starčević i nekoliko krajiških zastupnika – koji su smatrali da Hrvatska ima pravo na (gotovo) potpunu samostalnost i da se ne smije oslanjati ni na Beč ni na Peštu. Tu je postojala razlika između Starčevića, koji je dosljedno inzistirao na potpunoj pravnoj samostalnosti Hrvatske, i Kvaternika, koji je u svojem zakonskom prijedlogu formalno dopustio mogućnost određenih zajedničkih poslova, ali bez mogućnosti da u praksi funkcioniraju, tj. bez središnjih organa za čitavu Monarhiju.
Na orijentaciju Sabora utjecali su pripadnici narodnjačke i, manjim dijelom, unionističke grupacije, dok (budući) pravaši nisu imali nikakav utjecaj.
Zazornost prema bečkom centralizmu i germanizaciji jasno se očitovala i u djelovanju Sabora 1861., jer su svi zastupnici, uključujući i one koji će kasnije zagovarati slanje zastupnika u Carevinsko vijeće, odbacili kraljev zahtjev da se prihvati Veljački patent.
Osnovno je uvjerenje Sabora bilo da Trojedna Kraljevina stoji formalno–pravno isključivo u odnosu osobne unije s austrijskim zemljama, tj. daje povezana samo kraljevom osobom.
Manjina istaknutih zastupnika – Rački, Strossmayer, Mrazović i još neki narodnjaci, te dio zastupnika iz Vojne krajine – pristali su uz tzv. Pricinu izjavu, kojom se također odbacuje slanje zastupnika u Carevinsko vijeće, ali i priznaje postojanje „skupnih interesah“ za sve zemlje Monarhije stečenih kroz više stoljeća zajedničkog života. No njihova nastojanja 1861. nisu mogla odnijeti prevagu, jer su sjećanja na bečki apsolutizam bila još previše svježa, a to ionako nikada nije bila realna opcija, jer je vladaru primarno bilo stalo do dogovora s mađarskom elitom.
Većina saborskih zastupnika prihvatila je prijedlog Osrednjeg odbora kao zakonski članak 42., u kojem se izjavljuje da je 1848. prestala svaka, i pravna i faktična, veza između Ugarske i Trojedne Kraljevine, ali i izražava spremnost na obnovu unije ako Ugarska prizna nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost Trojedne Kraljevine.
Raspuštanje Hrvatskoga sabora 1861. godine
Zaključak je kasnije dobio kraljevu sankciju i bio osnovica odnosa većeg dijela hrvatske politike prema Mađarima do 1868. godine. Na takve uvjete Mađari nisu željeli pristati, jer bi se morali odreći Međimurja i Rijeke i – što je bilo još opasnije zbog većinskih nemađarskih naroda u samoj Ugarskoj – prihvatiti Hrvatsku kao potpuno ravnopravnu državu. Odbijen je prijedlog Eugena Kvaternika, koji je bio mješavina personalne unije i konfederacije.
Zbog odbijanja slanja zastupnika u Carevinsko vijeće Hrvatski je sabor raspušten u studenom 1861.
Nakon raspusta Sabora pojačavaju se progoni pristaša opozicije u Hrvatskoj i Slavoniji. Dragutin Kušlan suspendiran je s mjesta velikog bilježnika Zagrebačke županije, Ante Starčević otpušten je s mjesta velikog bilježnika Riječke županije, Kvaternik je, zbog ruskog državljanstva, protjeran u inozemstvo, a list Pozor je obustavljen početkom 1864.
Hrvatski kancelar Ivan Mažuranić pokrenuo je inicijativu za stvaranje Samostalne narodne stranke, koja je polazila od Pričine izjave i bila spremna priznati zajedničke poslove i sudjelovanje u Carevinskom vijeću.
Osnovna namjera te stranke bila je nagodba Hrvatske s Austrijom, prije nego što to učine Mađari, i sprečavanje njemačko-mađarskog dualizma.
Čini se da je Mažuranić u Beču usmeno dobio određena obećanja oko priključenja Dalmacije, jer se 1861. pokazalo da se na ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske ne može računati protiv volje kralja i Vlade. No samostalska politika doživjela je krah porazom na izborima 1865. pred udruženom Narodno-liberalnom i Unionističkom strankom i povlačenjem ministra predsjednika Antona Schmerlinga. Kralj je suspendirao Veljački patent i prihvatio platformu o pregovorima s predstavnicima mađarske opozicije.
(Tomislav Markus)
(Nastavak slijedi)
