Hrvatski Fokus
Feljtoni

Religija i praznovjerje u dubrovačkoj okolici (2)

U Preću ima i danas mnogo temelja malih baraka gdje su ribe solili i ribarske alate spremali

 

Vlaho Fortunić nastavlja: Ribari mole i ustraju u molitvi, ali su i milosrdni, jer znadu dobro da molitva bez dobrih djela nema tolike milosti, samo ako se može činiti. Zato pri dijeljenju i brojenju srđela na lađi dijelio bi patrun srđele siromasima i starcima koji bi došli, i davao bi prama ulovu. Ovi bi sakupili za jesti, prodati, pa i posolili bi za zimnicu po kablić, a tko i dva. Osim siromaha dolazili bi i sakrestani (crkvenjak) kupiti srđela za Presveti Sakramenat, što bi patruni rado davali.

Kroz ljeto, ako bi ulov bio dobar crkva bi posolila lijepi dio, koji bi se kašnje prodao zajedno ostalom ribom u mjestu.

Pripovijedaju da je u staro doba na otoku Mljetu svijećarica (trakta) lovila mnogo srđela na postama (pozicijama) sa južne strane Mljeta u Preću i Saplunari (zaista u XVIII. stoljeću čak su nikla tamo i ribarska naselja dok srdele nije nestalo, op., T.T.). U Preću ima i danas mnogo temelja malih baraka gdje su ribe solili i ribarske alate spremali; kao što se još nalaze mnogo udešenih kamenja koji su služili za napizivanje (nategu, op., T.T.) posoljene srđele u mu(l)jačam. (muljača je posuda tijesak)

Jednog dana došao je u Preć sakrestan crkve iz Maranovića, da pita milostinju za Presveti Sakramenat. Patrun, naljućen, izderečio se na sakrestana: “Ne dam ništa!

Nije mi se Sakro (sakrament) u noćas ver(a)o po Preču!” Sakrestan ode pokunjen u selo. U večer izašle svijećarice  da sakupljaju (vabe) ribe pod svijeću. Kad se je sakupilo mnogo ribe pod svijeću počeše svijećarice krećati prema posti. U to dođe morska kornjača i svu ribu poplašila. Tako bilo i drugu, pa i treću večer, te na svrhu onog mraka moradoše odustati od svijetljenja. Drugi mrak opet pođoše svijetliti, ali kornjača opet svoju vršila, ne samo u Preću, nego i na Saplunari. Kidisalo je se ostima i drugim oružjem na kornjaču, ali joj nitko nije naudio. Nije ostalo druge već se je moralo odustati onog ljeta od lovljenja an svijeću. Stari ljudi svjetovali su patruna, koji je u isto doba bio i gospodar trakte, da učine koji zavjet, ili zapis, al se on tome rugao. Drugu godinu prvi mrak pođe patrun, da lovi srđele pod svijeću.

Svijećari se ob(v)esele kad su ispod svijeće vidjeli sve slojeve srđela, šnjura (šarun, širun) i vrnuta (škombra, skuša), te se lagano upute prema posti.(poziciji)

Ali eto stare kornjače, koja stade poput strašila ribu proganjati i plašiti.

Stari ljudi zaključiše da je tu prst Božiji, pa patrun prodade traktu, i od tada se ne love srđele pod svijeću ni u Preću ni u Saplunari.

(migracije i variranje količine srdela ipak nije stvar mistična. Zanimljiva je studija koja pokazuje korelaciju rasta i pada brojnosti japanske, kalifornijske i jadranske srdele, iako nemaju nikakvu međusobnu svezu, op.  T.T.)

Naši ribari imaju osobitu pobožnost prema svetome sakramentu (sv. Euharistiji). U mnogim mjestima, ne samo što bi davali milostinju da se tim nabavi svijeća i drugog uresa, kojim bi uresili oltar pri izlaganju presvete Euharistije, da li bi na T(i)jelovo nastojali da se uzveliča procesija, koja bi se presvetim činila. U Malome Stonu svijećarice bi užegle svoja svijećala, pa bi pratili uzduž morske obale sveto Otajstvo sve do mjesta u luci, odakle bi se blagoslov davao. Tu bi se zaustavile lađe svijećarice i pobožno u lađam svijećari bi stali, a uz to bi na obali izložili trakte uže i druge ribarske alate, odakle ej svećenik davao sa Presvetim blagoslov.

I u Rijeci dubrovačkoj izlože mreže i druge ribarske alate na mjestu odakle svećenik daje blagoslov. U Luci na Šipanu (otok) svaki bi drug dobio na T(i)jelovo po kitu cvijeća, koje bi se zamotale u oveći umet, ili glav od mreže, te bi se položilo na mjesto odakle svećenik blagoslov daje. Čim bi svećenik prekrstio sa Presvetim, odmah bi se umeti i glavi pritegli. Poslije podne bi kite cvijeća patrun privezao za picun (produženi dio pramca) od barke uz pucanje iz kubura ili trombuna, te uz dobar zalogaj i lijepu čašicu. Kite bi se cvijeća uz picun osušile, pa bi im se petlje našle i dogodine privezane dok bi svježe došle.

O Uskrsu mnogi su običavali stavljati pod provu uz sami karoc blagoslovljene maslinate i križić od palme. Tom bi zgodom gospodar pomolio se Bogu i prekrstio brodicu blagoslovljenom vodom uz vapaje, da bi Božji blagoslov čuvao, branio i pratio onu lađu po morskoj pučini i na svakome mjestu.

Osobitom su pobožnošću u Luci na Šipanu nekad ribari slavili Uzašašće Gospodinovo. Skoro bi svaki patrun družinom pratio procesiju do vrh brda, gdje ej crkvica sv. Spas (Suspas) sagrađena. Odatle se uživa vas horizont i svi položaji gdje naši vojgari ribaju. Ne samo svećenik koji bi dijelio svetim moćima na sve četiri strane blagoslov, da li bi i ljudi i žene klečali prema morskoj pučini i vapili Ćaćka (oca) nebeskoga, da izlije svoj sveti blagoslov vrhu mora i polja.

Po dovršenim crkvenim obredima i svete mise razišli bi se patruni i družina, te bi u hladu ispod kitnjeg bora teferičili (tur. plandovali) butovine (pršuta), suhe kopsice (sušeno meso, bedro koze debele, rijeđe ovce), pečene janjetine, mladog sira i na glasu pujine (meki sir) šipanjske. Kad bi pojeli i napili se , onda bi dva i dva zapjevala onu junačku: Što se mučkom rujno vino pije

Ili ga je šušanj (list za gnoj) gora dala… Zatim bi činčalicali (neke čudne pjesme, spominje ih po Fortuniću i Vid Vuletić Vukasović, op., T.T.  cinciallegra je na talijanskom ptica sjenica, T.T.) i spuštili se u maslinatu (maslinik) na mjesto zvano “Fratiglia” (tal. bratstvo), gdje bi ih dočekale lijerice (žičano glazbalo često na dubrovačkom selu) na dva i tri mjesta.

Gdje je lijerica tu ej i djevojaka, a gdje ovih, tu je i momaka. Tada se je plesalo u hladu ispod guste maslinate, a pri naslonu sunca išli bi momci u lađe, gdje patrun i ostali stariji dohraniše sve uređeno, pa zatim da se vozi na ribanje. Više bi se puta jagmili da sa Trpezice, kamen ispod Suspasa, prvi bace svoje mrežice zvane vojge. Bilo je slučajeva, kad su baš sa toga mjesta “Trpezica” zvano i u blizini iste, na Spasov dan vojgari nahvatali po pune lađe srđela. Ako su naši ribari i zabacili neke svete običaje, ipak još opstoji u njima vjere. Oni su molili, oni mole i molit će, jer bez Boga nema ništa.

Između kreposti što rese naše ribare, ima, kao i kod svakoga stališa (staleža) nekih babuština koje praznovjerje(m) nazivljemo, te su se kod njih uvriježile i ne dadu se lahko iščupati.

Naš ribar vjeruje u zlo oko, navlastito nekih žena, o kojoj se govori da je zlogodnica. Vidi li ribar takovu kad se na ribe sprema, odustade, jer tvrdo vjeruje da neće ništa uloviti. Ako koji drug ima proći mimo koju ženu zla oka, zaokruži desno, jal lijevo, pa i dalje bilo, samo da ga ona ne vidi. Neki bi običavali izvratit paletun (kratki kaput) ili kapu, jal što straga objesiti, kad su bili usilovani mimo takvu zla oka proći.

U lađi kad su vozili ili su na ribanju nitko ne smije spomenuti zmiju, zeca, jarebicu ili mačku: vjeruju da su te životinje nesretne i da neće ništa uloviti. Bilo je takovih tvrdoglavih patruna, da bi se sa po(la) puta vratili suhom mrežom kući kada bi tko koju od rečenih životinja spomenuo : nitko mu od družine nije smio prigovoriti.

Vjeruju još u neke ludorije. Npr. ako svijetnjak pod pragom barake ili u blizini iste u večer svijetli, ili kamenje kao pizovi (utezi) sa mu(l)jača padaju, eto sreće, sutra će biti ribe! Raduje se ribar, ili kućna čeljad, kad mu je ćuk (ptica) na kući, ili pokraj kuće ćuka. On se tvrdo nada da će sutra ribar donijeti obilno ribe.

Vozi li ribar krajem pazi dobro da mu veslo ne krene u koji osamljeni kamen, kojega krstiše sami ribari nesretnim. Ima jedan kamen an samim vratima od Harpota (Bocca Pompeana), kad se okreće na lijevu stranu, kojega zovu mulo (pristan ili mulac? T.T.); svak se čuva da u nj ne krene veslom.

Bilo je patruna koji su se vraćali suhom mrežom kući, a ne bi htjeli ići na ribanje, jer su slučajno u nj veslom krenuli. Nije drago ribaru da mu neki naruče ribe prije nego pođe na ribanje, niti mu je drago da se tko začudi, osobito ženske, kad se s ribanja vrati, na kolikoću i kakvoću ulovljene ribe. Čuje li ribar da ga tko sa obale noćno zove, a nepoznat mu je glas, ne smije se odazvati, jer to može biti pustolovina. Nekim nije drago, ali to nije općenito, da si i vila spominje u lađi, jer je i ona nenaravna žena. O vješticam ne da u lađi ni govora, niti da o njima što čuje; one mogu ureći svaku sreću, a neki tvrde da mogu i pomoći, ali im nije ipak drago, jer se i one druže s vragom i po čarima sve čine.

Staru ženu krmeljovku (!, ružan i nečovječan izraz), još ako je osiđelica (usidjelica) ili neplodnica, drže za vješticu , baš po onomu kako naš Pucić (Orsat medo, grof, 1821.-1882., dubrovački pjesnik nesklon ženama) opisuje:

Kad na putu starica vlahinja

Iskipljenih očiju i obraza

Osušena kako stara šljiva

Izderana, masna, iskrpljena.

(Bože sačuvaj pjesmice, op., T.T)

Vojgaru nije poćudno da mu se u mreži nađe zapućena (zapetljana) ženska fereta (kopča), eto nesreće, pliskavice (delfini) će isparati mrežu. Nije im drago da malovran (morska ptica) oblijeće oko lađe, ili ih ribić (ptica, ali koja?) uz obalu prati. Radujem se što mogu istaknuti da se ove babuštine umanjuju i da će im jednoć traga nestati! Griješi Fortunić, tek danas 2022./23. živimo u New ageu, babunima i babuštinama.

(Svršetak)

Teo Trostmann

Povezane objave

BOKA – Boka bez Miloša (7)

HF

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (15)

HF

Rimski ugovori 1941. (2)

HF

Blaženi Alojzije Stepinac (4)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više