Vlast čvrsta kao – vrbov klin

Imamo ministre koji ne znaju govoriti standardnim hrvatskim jezikom!

Moj pokojni otac, kao i drugi jedva pismeni seljaci, koristili su mnoge mudre izreke, prenošene iz generacije u generaciju, nastale na zakonima prirode, potvrđene svakodnevnim radom i iskustvene životom. On bi za nekog čovjeka,  koji je bio prevrtljiv, nije mu se moglo vjerovati, nije mu se radilo, pametovao je i politizirao, iskorištavao druge, jeo i pio na tuđi račun, govorio: “On je kao vrbov klin.” Nisam to razumijela dok nisam shvatila, da ne možeš nešto što curi začepiti, nešto razdvojeno sastaviti, nešto čvrsto raskoliti, odnosno uzeti za sredstvo osiguranja, potpore, alata… nešto što se savija na sve strane, a da ne možeš znati kad će na koju stranu, stalno puca, propušta vodu, krhko je, rapidno mu se smanjuje volumen prirodnim isušivanjem, jednostavno nesigurno je i badava ti trud, rad i nastojanje popraviti bilo što, nečim što ne služi svrsi. Majstori znaju da su grane vrbe najbolje za pletenje košari i drugih predmeta od vrbova pruća. Naši “majstori” u politici to ne, jer “krpaju”, sklepavaju i formiraju vlast “vrbinim klinovima” raznih vrsta. Vrba je i ostaje vrba, kako god izgledala i kojoj god vrsti pripadala. Vrba ima raznih oblika i boja. Znakovito je da vrbe ne mijenjaju svoju boju, naročito rakita. Poznato je kako su mnoge “rakite” u našem političkom životu tijekom četvrt stoljeća naše neovisnosti, samostalnosti i suverenosti, poplavile, pozelenile, ponarančastile, požutile, pobijelile… Kako god bilo, vrbe bile, vrbe jesu i vrbe će biti, najčešće “žalosne”.

Najnovija događanja na našoj političkoj sceni, nam govore kako ima sve manje jakih i čvrstih klinova u aktualnoj koaliciji, odnosno vlasti. Meni se čini da su to manje više sve “vrbini klinovi” koji su u prvi mah poslužili svrsi, zakrpali prazne rupe (ruke) da se održi trenutna vlast i Vlada. Jasno je da to nisu napravili iz uvjerenja, s dobrim namjerama ili zbog nekakve nužno potrebne osobne i političke žrtve, u ovim koliko turbulentnim, toliko i u ustajalim, stagnacijskim, ponegdje i retrogradnim događanjima, previranjima, traženjima, muljanjima, nepoštivanju građanske volje, negirajući izborne rezultate, rugajući se biračima, izbornom sustavu, ustavu i ostalim zakonima. To su napravili  a priori iz osobnih utilitatnih razloga: unosne  osobne “prodaje”, dobivene funkcije, zaštite pred zakonom, osvete bivšoj stranci, “domoljubne” osjetljivosti, nacionalne sigurnosti, suverenističke stabilnosti… Kaj god! Nismo mi ovce sisali, iako ponekad postajemo žrtvena janjad.

Ovaj stalni, lančani, strančarski, politizirajući, uhljebarski, konzumeristički, klijentelistički, Borgovski, cirkus i koloplet svega  svačega, ničega dobrog, bi već jednom morao prestati, štogod rekli Trump, Putin, Merkel, Erdogan, Macron i ostali vidljivi i nevidljivi gospodari svijeta u vrhu svjetske piramide moći, ili iz centra Novog svjetskog poretka. Mi nismo ničija prčija. Svoje dugove vraćamo. Svoje granice pokušavamo braniti i obraniti diplomacijom, znanjem, sposobnostima, umijećem upravljanja, dogovaranja, suradnje, humanom suvremenom komunikacijom, uspješnim jednakopravnim dijalogom, stojeći čvrsto, stameno i hrabro na temeljnim postavkama uspostave, izgradnje, trajanja i opstojnosti svoje države, svojeg naroda i svih svojih građana, kojima je Hrvatska domovina, zanemarujući pritom, što neki imaju dvije i više domovina, prema osobnim potrebama.

Kako bi takvu politiku mogli uspješno voditi i provoditi moramo imati obrazovane, sposobne, poštene, domoljubne, istinoljubive, normalne, ljude – zdrave i cjelovite ličnosti, a ne razne “bolesnike” koji visokim javnim i političkim, naročito državnim funkcijama, kompenziraju svoje urođe i stečene mane, bježe od pravde, skrivaju se zbog raznoraznih muljaža, čime su se enormno, u kratkom roku obogatili, na račun osimomašenih građana, kojih je svaki dan sve više, ranom zorom nad kontejnerima, gdje traže komadić bačenog kruha, praznu bocu, staru obuću i odjeću… To nisu skitnice, beskućnici, lezilebovići, ništarije, već donedavno situirani građani srednje klase, koja je hametice uništena. Imamo klasu beskrupuloznih “homonovusa”, zadriglih bogataša, kabinetskih seljačina, svakojake društvene i političke “elite”, nasuprot ogromnog broja ljudi – klasu sirotinje, od kojih su neki na rubu egzistencije, umiru zbog raznih bolesti, gladi, razočaranja, duševnih boli, jer su postali nitko i ništa u državi koju su stoljećima sanjali, godinama stvarali, obranili i htjeli izgraditi, ne kao Švicarsku, već kao jedinstvenu lijepu, bogatu, zdravu, poštenu, skromnu, poniznu, hrabru, poviješću “natrujenu”, tradicijsku, kulturnu, civiliziranu, suvremenu, neovisnu, samostalnu, jedinstvenu Hrvatsku, zelenu i plavu, što se međusobno nadopunjuju, hrane i komplementiraju.

Za to nam nužno i hitro trebaju novi ljudi, ničim opterećeni, obrazovani, pametni, sposobni, razumni, koji ne će sebe staviti ispred drugih, naročito ne ispred Hrvatske, koji će tu jadnu napaćenu zemlju dostojno zastupati, braniti njene interese, boriti se za njezin napredak, vodeći računa o jednakopravnosti i jednakosti s kim god se komunicira, dogovara i pregovara. Mi više nismo i nikada ne ćemo biti kočijaši nijednog cara, a kamoli sluge nižeg ranga. Iskreno, preko tih “kočijaša” i  njima sličnih uvezena je europska kultura i tradicija, dok je s Istoka i Jugoistoka dolazio primitivizam, bizantizam i osmalijska politika, što dan danas neki stranački lideri i njihovi jataci uspješno primjenjuju, varaju nas, lažu, kradu, smiju nam se, rugaju i prave od nas budale. Dok mi gutamo depresive, spavamo i sanjamo Hrvatsku kakvo smo željeli i kakva bi mogla biti, oni troše naš novac.

Naime, neki od takvih, veliki domoljubi, Rvatine, ne znaju govoriti standardnim hrvatskim jezikom. Ne znaju bez papira izgovoriti prosto složenu rečenicu. Naučili su par fraza, sintagmi, “znanstvenih” pojmova i uvijek vrte jedno te isto, bez obzira u kojoj i kakvoj prigodi. Tad me je najviše sram, kao i kad se koriste ženski spolni atributi da bi se birači zainteresirali za pojedinu osobu, kad se spušta do najniže razine, da bi se pokazalo kako smo jednaki biračkoj većini, običnom čovjeku, koji mora raditi danju i noći, sve moguće i nemoguće poslove, da bi preživio. Sramota! Bilo bi dobro da takvi na društvene mreže i “svoje” stranice i profile stave onu svoju drugu stranu, koju skrivaju od javnosti. Tu ima svega i svačega, čega bi se prosječan čovjek sramio. Narod oskudijeva i gladuje. Mnogi ne mogu kupiti niti najlošiji, najjeftiniji, uvozni komad mesa, kilogram sezonskog voća i povrća, dok se od nas stvorena politička  “elita” i ukradenim novcem, na netransparentan način stvorena društvena “elita” prežderavaju lososa, škampi, pršuta, egzotičnog voća i povrća i raznih delikatesnih kuharskih izmišljotina u kombinaciji svega toga, uz šampanjac, francuski konjak, prvoklasnu votku, uvozna skupa vina, dok se na dvoru engleske kraljice u svečanim zgodama pije naš traminac.

Baš smo seljačine, primitivci, neznalice, balkanci, nesposobnjakovići, uhljebi, podobnjaci, niskoproduktivni  jednosmjerni jednostavni roboti, bez zrna soli, empatije, razumijevanja, realne spoznaje sadašnjosti i potrebne vizije budućnosti. Prav nam budi! U svojoj zemlji nismo gospodari sebi.

Ankica Benček