Hrvatski Fokus
Hrvatska

Probudi se Hrvatsko!

Osnovne činjenice o Hrvatskoj, BiH i Srbiji

 
 
Dojadilo mi je od polupismenih političara, forumaša i nezainteresiranih stranaca slušati gluposti i poluistine te želim stvar oko južnoslavenskoga gordijskoga čvora razjasniti. Slovenci su tu postrani, kako zbog svoje homogenosti tako i zbog relativno ustaljene granice sa Hrvatima, iako i o tome se može ponešto kazati, od Črnomelja i Metlike do Međimurja; vidi rad Marijana Majstorovića "Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja", Tkanica, Zagreb, 2018. Lijepe su knjige Ive Pilara, Dominika Mandića Ive Rendića Miočevića, Dinka Tomašića, Milana Šufflaya, Krležina Krokodilina – ali opširne za prosječnog građanina.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/09/croatiantribes2.jpg
Kad dolaze Slaveni u JI Europu autori se ne mogu složiti, ali opća slabost Bizanta izazvana megalomanijom cara Justinijana u VI. stoljeću i stvaranjem arapske civilizacije otvorili su prostor Dunava Avarima, Gotima, Slavenima, Bugarima i dr. ratobornim plemenima. Posebno je pitanje jesu li Hrvati potekli od antičkih Hurita, te je li njihova seoba preko jezera Van išla na južnu Rusiju i Ukrajinu, te Poljsku i Češku i odatle u današnju domovinu. Najvjerojatnije su Hrvati bili indoiranski Anti, saveznici Bizanta u borbi protiv Avara. Anti su rano slavenizirani i predstavljali su ratničko vodstvo Slavena. Je li domovina Srba istočna Njemačka i što znači ta riječ? Zašto među srpskim plemenima nema onih koja govore zapadnoslavenskim narječjima?
 
I oko podrijetla imena Bosna postoje nesuglasice; uglavnom slavenska plemena su dolazila u više valova i iz više pravaca rasprostranjenih od Češke i Poljske do Ukrajine. Iako broj došljaka nije mogao velik (niti desetina u odnosu na domaće) domorocima su nametnuli jezik i ime, iako su postojali ostaci starosjedilaca poznatih kao Vlasi, Cincari, Aromuni itd., koji su uglavnom asimilirani do XIX. stoljeća. Na jugu su starosjedioci uglavnom romanizirani Iliri, ali i sami Iliri su bili "šarena" plemena i dosta toga nam o Ilirima ostaje nejasno.
 
Idući od sjevera prema jugu, točnije od SZ (Slovenija) prema JI (Crna Gora) raste brojnost populacije sa genom starosjedilaca JI Europe.
Jedna mala napomena, francuska enciklopedija Larousse nastoji makar uvjetno južnu Hrvatsku geografski strpati na Balkan, Balkan postoji samo kao Stara planina u Bugarskoj; da bi Balkan bio poluotok Mađarska i Rumunjska bi morale biti more. Jezgra Hrvatske u IX. stoljeću je Dalmacija, knez Trpimir se opredijelio za Franke protiv Bizanta i time odredio i nas danas. Jezgra Srbije je Sandžak i zapadno Kosovo, jezgra Duklje (Crna Gora) je i danas na istom mjestu, dok je Bosna bila istočna sarajevska makroregija. U X. stoljeću Tomislav spaja južnu Hrvatsku i Slavoniju i veći prostor današnje BiH i tako ostaje kroz XI. stoljeće.
 
Hrvatska upada u neuspješne aranžmane protiv Bizanta sa Normanima i papom Grgurom VII., rezultat je jezivi građanski rat nakon Zvonimira (vidi Supetarski kartular) i ulazak u personalnu uniju sa Arpadovićima, tj. mudrim kraljem Kolomanom. Bez obzira na agrarne mogućnosti Duvanjskoga, Livanjskoga, Sinjskoga polja i Ravnih kotara Hrvatska ipak nije plodna Mađarska. Konfiguracija terena otežava uspostavljanje centralne vlasti (kao u antičkoj Grčkoj), a nema ni važnijih rudnika i većih gradova. Venecijanci, prefrigani građani na lagunama preuzimaju trgovinu širega zaleđa pod vlašću njemačkoga cara i Bizanta, te trguju sa muslimanima i uspostavljaju čak i bračne veze sa mađarskim kraljevima, ali i Zvonimir je imao krvi vlastele mletačke Orseola.
 
U XII. stoljeću dolazi do postupnoga uspona Bosne i Srbije (Raške).
Srpski kraljevi zauzimaju Crnu Goru (ne zove se više Duklja nego Zeta), nameću joj pravoslavlje, istočnu Hercegovinu gdje je najstarija katolička biskupija u BiH trebinjska, te koristeći pad Bizanta pod križare 1203. do kraja XIII. stoljeća zauzimaju Makedoniju. Pristajanje prvoga srpskoga kralja Stjepana Nemanjića uz autokefalnu crkvu njegova brata sv. Save 1217. godine značilo je definitivnu razdjelnicu među južnim Slavenima, svetosavlje progoni bogumile i potiskuje katolike. Moć Srbije i Bosne zasnivala se i na rudarstvu koje su vodili uglavnom Sasi (rudarski tehničari, mahom Nijemci ali i drugi Europljani) i dubrovački i kotorski trgovci koji su plasirali raznu robu preko mora.
 
Tursko posezanje za Carigradom koriste Srbi da osvoje dijelove današnje Albanije i sjever Grčke, te se u Skoplju kralj Dušan proglasio 1346. godine carem, što je priznala Venecija. Bizant je osim Turaka imao građanski rat, borbu na moru sa Venecijom i Genovom, te kugu i sušu. Hrvatska vlastela Šubići zauzimaju Bosnu i dolinu Neretve. Nakon propasti Šubića kojima Karlo Robert Anjou (Anžuvinski) nameće centralizaciju u Bosni opet vladaju Kotromanići, tj. Stjepan II. On i kasniji kralj Tvrtko šire svoju vlast na današnju Zapadnu Bosnu, dolinu Neretve, južnu Hrvatsku, JZ Srbije i zapad Crne Gore. Tvrtko je sin Jelene Šubić, a njegova baka je rođena u braku srpskoga kralja i mađarske princeze, te se Tvrtko pokušao okruniti za kralja Srbima, što nije uspjelo – tek je zauzeo neka rubna područja u dogovoru sa srpskim kraljem Lazarom, a uperenom  protiv srpskoga velikaša Altomanovića.
 
Unatoč nazočnosti franjevaca i tome što su bosanski vladari katolici bogumilstvo je bilo rašireno u cijeloj Bosni, osobito u njenoj jezgri (Zenica – Sarajevo – Tuzla), te su pisari i savjetnici vladara često pripadnici bogumilske  "crkve bosanske". Katolici su činili ogromnu većinu stanovnika BiH prije turskoga osvajanja, etnička linija Hrvata išlja je zasigurno i preko linije omeđene zapadno od rijeka Bosne i Neretve (ikavci i dandanas oko Travnika, Bugojna, Rame!), Srebrenica je bila katolički grad, kao i mnogi gradići na Kosovu. Dubrovačka država je nastojala od papâ za svoju nadbiskupiju dobiti unosne prihode od katolika u Bosni i Srbiji, ali i političku kontrolu nad gradovima i rudarskim središtima, dok su srpski vladari pomagali  barsku nadbiskupiju, koristeći pojavu protupapa. Što se tiče složene teme o vjerskoj i narodnosnoj pripadnosti Stjepana Vukčića Kosače recimo da je bio pohlepan, strastan, politički i vjerski kameleon, nasilnik i megaloman. Njegov sin, Ahmed paša Hercegović, veliki vezir i sultanov zet dao je kćeri ime Huma u sjećanje na tu nestalu povijesnu zemlju, jezgru stare Hercegovine.
 
Turskim prodorom pojavljuju se Srbi u zapadnoj Bosni (zemlji Hrvatinića), Vojvodini, Hrvatskoj, dolazi do emigracije Hrvata, ali i islamizacije i pravoslavizacije (zapadna Bosna, Popovo polje). Povlačenje Turaka iz Slavonije i Dalmacije znači i povlačenje dobrog dijela islamiziranih starosjedilaca prema BiH i širom Osmanskoga carstva. Srbija gradi svoj identitet na nemanjićkom Carstvu i svetosavlju, te na oslobodilačkim  ratovima u XIX. stoljeću, kad se stvara vojno birokratska država militantna kao Pruska ali sa mnogim turskim običajima i francuskom centralizacijom.
 
Bosanski identitet je presložena stvar za ovaj sastavak, a crnogorski se lomi između samostalnosti i srpstva. Hrvati su pripadali katoličkim kulturama, romanskoj kulturi Venecije u Dalmaciji i austrijskoj  kulturi sjeverne Hrvatske. Jasno postoje i srednjoeuropski Srbi u Vojvodini i Hrvati balkanske, jugoslavenske i komunistične provenijencije. Jugoslavenske ideje su postojale preko katoličkoga univerzalizma od Gundulića i Križanića do naivnog Strossmayera koji je bio očajan zbog premoći Pešte i Beča; ali zapravo su u XIX. stoljeću masonske sile i Velika Britanija lomile višenacionalnu katoličku Austriju, najprije ustankom Talijana uz potporu Napoleona III., zatim mađarskim pitanjem, pa na kraju jugoslavenskim.
 
Masonska svemoć početkom XIX. stoljeća sije ilirstvo, Veliku Srbiju mađarskog trgovca i činovnika Save Tekelije, Vuk Karadžić se naslanja na radove jezikoslovca Stullija (Rječnik iz 1806.!) ali i Bartola Kašića (XVII. st.) i Kopitara, a kaluđer Jovan Rajić zemljosnovidi Hrvatsku Slavoniju i Dalmaciju kao srpske zemlje 1795.! Tu je i naš Dubrovčanin Tomma Bassegli koji sanja o južnim Slavenima kao državi. Ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda u Srajevu trebalo je spriječiti reformu monarhije kojom bi Slaveni dobili državotvornost, spriječiti jačanje Njemačke i razbiti austrijsko, njemačko, rusko i tursko carstvo. Demonstracije 27. ožujka 1941. su izraz srbijanske nespremnosti na Banovinu Hrvatsku, ali i sudar dva arogantna i suluda nacionalizma: njemačkoga i pruskoga! Njemačka je pukla poput Othella pod Hitlerom, Srbija pod Slobodanom Miloševićem.
 
Uloga komunističke Jugoslavije bila je ne dati Rusima izlaz na more, i zato su dati krediti, izmišljeni nesvrstani, gastarbajteri i turizam. Postoje ljudi koji preozbiljno shvaćaju Porfirogeneta (koji Ragusa izvodi lingvistički iz Laus?!), Zonaru, Anu Komnenu, Kekaumena, Skilicu, pa i kasnije pisce iz nešto obrazovanijeg razdoblja kao što su Toma arhiđakon splitski i pop Dukljanin, i nebulozne dubrovačke kronike poput one o Beli Pavlimiru, ali to je stvarno posao za stručnu analizu. Zbrka kakva vlada u glavi Tome Arhiđakona, ili potpuna nezainteresiranost uglednih i pismenih Bizantinaca za svoje prve susjede neka ne iznenađuje; pa imamo iz prve ruke falsifikatore i ignorante minhauzenskih razmjera i danas!
 
Problem Hrvatske je što nema demografiju i moral, što su njenu elitu činili sluganski činovnici, malograđani, te svećenici koji su po prirodi stvari nezainteresirani za praktične stvari – a seljaštvo bijaše srčano ali nepismeno i bez širega pogleda i zapušteno, poluhajdučko. Vidjet "Dom" genijalnoga Antuna Radića, ali i Matoša i Domanovića! Pa probudi se Hrvatsko, ili ćeš proći kao onaj koji ne zna ili ne umije sebe disciplinirati i organizirati, pa mu drugi kroji kapu!
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Uzalud vam trud svirači

HF

Postoji li demokracija?

HF

Preopasan je Dejan Jović

HF

Vladarica živih snova

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...