Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Grabovica – nekažnjeni muslimanski zločin

U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?

 
 
Zločinci iz redova tzv. Armije BiH, uz pomoć svojih paravojnih postrojbi i mudžahedina, rujna 1993. godine počinili su niz masovnih pokolja diljem hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini nad nemoćnim civilnim stanovništvom  koje nije moglo pružiti nikakvog otpora. Krvoloci nisu imali milosti ni prema komu, uključujući djecu, žene i starce.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2018/09/grabovica-1-17.jpg
Ovi masakri vršeni su planski, s nakanom etničkog čišćenja prostora za buduću islamsku državu,  a sve je eskaliralo u mjesecima prije i u vrijeme operacije "Neretva '93" koja je započela 12. rujna 1993. godine , a za cilj je imala osvajanje područja  od Uskoplja do južnog dijela Mostara i uništavanje HVO-a, kako bi se u konačnici stavilo pod kontrolu komunikaciju Jablanica – Mostar i stvorili preduvjeti za daljnji prodor prema Neumu. Sve se to odvija u jeku priprema za "Prvi bošnjački sabor" (održan krajem rujna 1993. godine u Sarajevu) na kojemu je od političke, vojne, vjerske i intelektualne muslimanske elite odbačen međunarodni mirovni sporazum, tzv. Owen-Stoltenbergov plan.
 
Tako su se muslimani odlučili za nastavak rata i daljnju okupaciju hrvatskih prostora, proglašavajući se u isto vrijeme "Bošnjacima" (kako bi mogli vezujući svoje genetsko podrijetlo za nekadašnje "Dobre Bošnjane" svojatati cijelu Bosnu i Hercegovinu). Jednako kako su ih komunisti 1968. godine dekretom proglasili "Muslimanima", oni su sebe na sličan način te 1993. godine proizveli u "Bošnjake", što je tragikomična manipulacija kojoj je teško pronaći ravne u Europi, pa i šire (kako reče jedan njihov novinar, musliman: "Tako smo jedno veče zaspali kao Muslimani, a probudili se kao Bošnjaci").
 
Na samome "Saboru" čule su se zapaljive riječi i najave kako će se uskoro krenuti u "oslobađanje Gruda i Širokog Brijega" – krajeva zapadne Hercegovine koji su 100% naseljeni Hrvatima. Ovu snimku ("Prvog bošnjačkog sabora") trebalo bi danas hrvatskoj i srpskoj djeci u BiH prikazivati na satovima povijesti, da se zna, pamti i ne zaboravi (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=lJNE8rl4IVo).
 
Izvan je svake sumnje da ni jedan od zločina prema Hrvatima nije bio slučajan, nego su se svi uklapali u unaprijed postavljenu strategiju koju muslimansko vojno-političko vodstvo nije čak ni krilo. O njoj se, naime, na spomenutom "Saboru" otvoreno i bez kompleksa govorilo. Jedan od posebno okrutnih pokolja koji je do danas ostao bolna i otvorena rana u svijesti i sjećanjima Hrvata iz Herceg Bosne, bio je onaj izvršen nad hrvatskim civilnim stanovništvom  u selu Grabovica (kod Jablanice).
 
Ovo nedjelo počinili su dijelovi 9. i 10. brigade (kojima su zapovijedali ratni zločinci Mašan Topalović zvani Caco i Ismet Bajramović zvani Ćelo). Te je snage tadašnji zapovjednik "Armije BiH" Sefer Halilović izvukao iz opkoljenog Sarajeva (zapovijed br. 01805262 od 2. rujna 1993. godine), što samo dokazuje koliko je muslimanima bilo važno ovladati širim područjem Mostara i samim gradom.Naravno, postavlja se pitanje kako je moguće neopaženo i bez smetnji izvući 10-ak kamiona vojske kroz srpski obruč – budući da je Sarajevo bilo u potpunom okruženju?  Najmanje 130 vojnika iz 10. brigade i 60 iz 9. brigade, dakle, ukupno njih barem 190 (a po nekim podacima i 300) je izašlo neometano iz Sarajeva, što se nikako nije moglo realizirati bez suradnje s agresorom.
 
Ovi su (Cacini i Ćelini) zločinci surovo i neljudski mučili i ubili 33 hrvatska civila u Grabovici. Bez ikakvoga povoda i razloga. Iz čiste mržnje i bolesne želje da se uništi sve što je hrvatsko i kršćansko, a Hrvatima zatre svaki trag postojanja na pradjedovskim ognjištima.
 
Prema izjavama onih koji su imali izravna saznanja o ovom događaju, pokolj je uslijedio 8/9. rujna, kad se iz sela tijekom cijele noći čula pucnjava, a ujutro se pročulo što je zadesilo tamošnje Hrvate. U namjeri prikrivanja zločina (kako su tvrdili i neki od umiješanih u ovo zlodjelo), jedan broj leševa bačen je u Neretvu, odnosno akumulacijsko jezero HE Salakovac.
 
Braća Goran i Zoran Zadro (tada dječaci od 11 i 13 godina) pukom su slučajnošću preživjeli  i svjedočili o masakru nad njihovom obitelji (majkom Ljubicom, ocem Mladenom, sestrom Mladenkom, bakom Matijom i djedom Ivanom), vidjevši i tijela nekoliko mrtvih suseljana.
General Vehbija Karić je po izvršenom masakru izdao zapovijed Zuki (Zulfikaru Ališpagi) da se onemogući svaki pristup Grabovici kako bi se ovaj masovni zločin prikrio. Hrvatskoj strani je bilo predano samo 11 tijela.
 
Evo jednog dijela iskaza preživjele žrtve Gorana Zadre:
"…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku', drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.' I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.' Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…" (Vidi: http://archive.is/20120710205135/gnojnice.blogspot.com/2005/05/zloini-u-naselju-grabovica.html; istaknuo: Z.P.)
 
Dakle, zločinci nisu poštedjeli ni malu Mladenku Zadro, dijete od 4 godine starosti, kao što nisu imali milosti prema ženama, staricama i starcima (među kojima su najstariji bili Mara Mandić od 81. godinu i Marko Marić od 87 godina).
Evo još nekih detalja stravičnog zločina:

"Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC 'Firule' u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način:
– Jozo Brekalo bio je razapet na križ nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac
– Luca Brekalo dugo je mučena da bi na kraju bila živa zapaljena;
– Pero Marić je zaklan;
– Ivan Šarić je ubijen pred ženom Ljubicom Šarić koja je tada silovana, nakon dugog zatočeništva, razmijenjena, a kada je došla u Mostar izvršila samoubojstvo, što je posljedica pretrpljenih stresova."

(Vidi: Isto; "Odbor za istraživanje i dokumentaciju: "Dossier – zločini muslimanskih postrojba nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994. godine"; istaknuo: Z.P.)
 
Za ovaj je masakr suđeno samo petorici vojnika "Armije BiH", ali nitko od visokih vojnih ili političkih dužnosnika nije odgovarao za planirani i nekažnjeni zločin. Bivši zapovjednik "Armije BiH" Sefer Halilović bio je od MKSJ optužen "zbog nepoduzimanja mjera za sprječavanje zločina u Grabovici", ali je oslobođen. Kasnije je sam Halilović okrivio Aliju Izetbegovića i generala Atifa Dudakovića, uz tvrdnje da su oni bili na vrijeme izvješteni o zločinu ali nisu poduzeli ništa. No, to očemu Halilović govori vezano je za posljedice već izvršenog zločina. O svojoj odgovornosti – jer on je zločince izvukao iz Sarajeva i uputio ih na mostarsko područje – ne govori, iako je spomenuta zapovijed potpuno jasna (a njome Sefer Halilović nalaže da izmješteno ljudstvo mora ući u sastav "jedinice 'Zulfikar' do 20,00 sati 03. septembra 1993. godine".
 
Masakr u Grabovici izvršen je neposredno  prije početka  operacije "Neretva 93", pri čemu je "Armija BiH" pokušala ovladati područjem između Bugojna i Mostara koje je bilo pod kontrolom HVO-a. Cinizam haškog sudišta u punoj je mjeri došao do izražaja upravo u oslobađajućoj presudi Haliloviću, u kojoj doslovno piše kako vojna opracija "Neretva '93" nije postojala (!?), odnosno da ona nikad nije planirana niti pokrenuta – iako ju je sam Sefer Halilović opisao od samoga početka 12. rujna nadalje (Vidi: http://www.historija.ba/d/575-pocela-operacija-neretva-93/)
 
U Grabovici Hrvata danas nema. Njihove su kuće opljačkane i spaljene, a u nekima je smještena muslimanska vojska ili se koriste kao njihovi vjerski i pomoćni objekti.
Opustošeno je čak i groblje. Iz mnogih otvorenih grobova kosti su pobacane u Neretvu, nadgrobni spomenici srušeni…
Kako to nazvati? Jesu li genocid i etničko čišćenje i u ovom slučaju preteške riječi?
Još jedna tužna obljetnica, 25-a po redu, na kojoj će uz rodbinu žrtava i Hrvate iz ovog kraja u svečanom postroju počast žrtvama Grabovice odati i Vojska Federacije BiH.
A pravda? Gdje je pravda?
Mogu li mirno zaspati oni koji su počinili ovo zlo, planirali ga i zapovjedili, oni koji su ga prikrivali i zločince ostavili nekažnjenima?
U kojega to oni Boga – ili Allaha vjeruju? I jesu li uopće ljudi?
 

Zlatko Pinter

Povezane objave

Zgarišta zločina postali svjetionici koji nas vode prema istini

hrvatski-fokus

Stvaranja muslimanskog svijeta na pragu Europe

hrvatski-fokus

“Domoljubno” reketarenje

HF

Spomen groblje na Bilima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više