Bakir je prebrojavao krvna zrnca, haubice, džihadiste, dronove i prijetio ratom
Listopadski izbori 2022. u zbirnom beha entitetu, podijeljenom i skrpljenom u vojnoj američkoj bazi Dayton, prošli su u znaku muslimansko-bošnjačke prijetnje ratom svim nebošnjacima i nemuslimanima, u prvom redu kršćanima katolicima i pravoslavnima, te pokazali da vjerski beha rat traje, i da će trajat sve dotle dok se ne riješi na način “mi ili oni”, kako to govori u tridesetogodišnjem kontinuitetu Bakir Izetbegović, sin ratnog zločinca Alije Izetbegovića. Poslije svakog Erdoganova dolaska u amanet što mu ga ostavio veleizdajnik Izetbegović I. a čuva i brani Izetbegović II. političku beha zbilju Bakir je zagrijavao, i usijavao do ivice ratnog sukoba.
Bilo je tako i Erdoğanovim dolaskom u predizborno vrijeme 2022. u obilazak dobivenog amaneta, i da pokaže na čijoj je strani, kada se sultanski umiješao u bosanski lonac kojeg su njegove Osmanlije i zakuhale, zaprijetivši čak i Visokom predstavniku šta smije a šta ne smije raditi. Bio je to vjetar u Bakirova leđa koji ga potakao da i on otvoreno govori beha kršćanima što mogu a što ne mogu činiti, govoriti i ponijeti iz Erdoğanova amaneta.
Napose sultanski je zaprijetio kršćanima koliko smiju ponijeti beha zemlje kada budu bježali ispred njegovih džihadista. I kaže Bakir, skrivač u vrijeme vjerskog beha rata ispod očeva stola i brojač milijune dolara iz islamskih zemalja poslane za širenje islama u Europu. Ne smiju ponijeti ni mrvicu zemlje sa svojih tisućljetnih ognjišta, kao što nisu smjeli ni Hrvati katolici kada su ih iz njihovih kuća, sa njihovih ognjišta progonili i prognali Alijina armija BiH, mudžahedini, vehabije, i silni ratni muslimanski zločinci koje Bakir štiti i nagrađuje titulama počasnih građana, u danas etnički čistim muslimanskim gradovima.
Na svim svojim predizbornim skupovima u gradovima pod vlašću dinastije Izetbegović, ili pod vlašću ratni muslimanskih zločinaca, Bakir je prebrojavao krvna zrnca, haubice, džihadiste, dronove, i prijetio ratom. Rat je bila glavna, ne samo Bakirova ponuda Bošnjacima muslimanima, nego i poruka njegove žene Sebije, koja je u muslimanskom hegemonističkom ekstremizmu nadmašila čak i muža. Demonstriranim vjerskim funamentalizmom i izrećenih prijetnji drugima i drugačijima Sebija je pobijedila i Bakira u Sarajevu, i otkrila sliku toga grada koji je suvremeni Kabul na europskoj periferiji.
Uhodani ratni orkestar svirao je u ratne trube, i putinovski prijetio svima onima koji nisu na njihovoj ratnoj crti. Muslimanski ratnik ispod očeva stola, i iz bankovnih trezora, žestoko se obrušio na Dodikovu istinu, koju ne može nićim poreći pa u bespomoćnosti da joj se argumentima suprotstavi, Bakiru ona postaje razlog za još veće i snažnije hegemoniziranje svoje islamizirane armije.
I opet kao i u svemu drugom, a što je prepoznatljivi znak Izetbegovića starijeg i mlađeg, Bakir nastoji Dodikovu istinu, koja je zapravo globalna istina, pobiti lažima, kakvima se služi cijelo vrijeme politikanstva i zavođenja vlastitog naroda, usmjeravajući ga, poput svih muslimanskih vjerskih lidera, u rat, uvjeren da je to jedina opcija rješavanja beha problema.
U već velikoj ratnoj zagrijanosti, koja traje sve od njegova odrastanja pod očevim stolom, ohrabren milijunima izbrojenih dolara iz islamskih zemalja za širenje islama na Europu, Bakir u svom Izetbegovićevom stilu odgovara Dodiku “Čine sve da se dođe do zaključka da se ne može. Možemo mi, Milorade, i sa Srbima, i sa Hrvatima, i sa hrišćanima i sa Jevrejima. U svakom narodu ima kukolja. Ko ne voli BiH, ko ne voli muslimane, slobodno mu bilo, nek ide gdje mu je ljepše, ali ne će ponijeti ni saksiju njene zemlje”.
Riječi su to osmanlijskih okupatora genocidno konfesiocidne politike krvi i tla, koju su Osmanlije usavršavali i provodili u polutisućljetnom danku u krvi u okupiranoj fratarskoj Bosni i Hercegovini. Na njihovom tragu osvajača Bakir pokušava beha zajednicu upisati u vlasništvo muslimana Bošnjaka, koji ponosno ističu da su potomci Osmanlija. Stoga bošnjačko muslimanski čelnik Bosnu i Hercegovinu izjednačava sa muslimanima i muslimane sa Bosnom i Hercegovinom, i kaže “ko ne voli BiH, ko ne voli muslimane…”. Nije beha zajednica musliman niti je musliman beha zajednica. Može se voliti, a i voli se BiH bez muslimanskih ekstremista koje Bakir već desetljećima prebrojava i priprema da bi skinuli i mrvice beha zemlje sa obuče onih koje planiraju protjerati u ratu mi ili oni.
Kao što nisu dali ni mrtvim Srbima koje su protjerali iz njihovih grobalja, i živim Hrvatima da se vrate iz progonstva na svoju zemlju, u svoj dom, a katolička groblja oskvrnuli i preorali za centimetar namjernog proširenja seoskog puta, da ponesu na sanduku komadiće beha zemlje, tako bi i u procesu etničkog i vjerskog čišćenja koje provode cijelo daytonsko primirje, i žive kršćane protjerali gole.
I u takvoj kršćanofobičnoj retorici, bez i malo osjećaja srama, govori Alijin skrivač, da on i njegovi kršćanofobisti mogu zajedno sa svim nebošnjacima i nemuslimanima. Zasigurno misli da mogu i da već žive sa onakvim (ne)muslimanima kakve su im sluge Komšići, ili kakav je bio Divjak kojeg su nakon obavljenog prljavog posla odbacili kao poderane cipele i sa njih skinuli svaki trun beha zemlje.
Jer i mrtvim nemuslimanima Bošnjaci nedaju pravo na beha zemlju, poručuje bošnjačko muslimanski lider Kadirov kršćanima u beha zajednici, i po tko zna koji put potvrđuje poznatu istinu da se vjerski rat u Bosni i Hercegovini vodio, i vodi i danas, isključivo za teritorij, budući da muslimani ne mogu i ne žele, ne samo u beha zajednici nego bilo gdje u svijetu, da žive sa kršćanima. I što prije Svjetska zajednica prihvati tu istinu, koju nije otkrio Dodik nego su je otkrile, i svijetu stoljećima pokazuju sve vjerski čiste muslimanske zemlje u kojima gotovo da nema tragova kršćana i kršćanstva, tim prije će se riješiti zamršeni beha problem, na način konfederaliziranja triju nacionalnih entiteta, u cjelovitoj beha zajednici, čiji mir bi morale ćuvati Ujedinjene nacije. Umjesto Visokog predstavnika koji ga, kako tako održava i čuva cijelo daytonsko primirje.
