Na domovinsku ljubav svi imaju pravo

Daytonski zločin je beha problem još više problematizirao

Bosna i Hercegovina je u mnogim egzistencijalnim dimenzijama neki entitet o kojem svi govore a nitko ga ne želi, ne voli takvog kakav on jest. Sastavljen od tri zasebna entiteta svaki u svojoj boji, sa svojim znakom i identitetom. U isto vrijeme trodjelan i trocjelovit. Zbog toga je uistinu po mnogo čemu zaseban, jedinstven, oblikovan izvana od drugi, i nikad po želji i volji, dogovoru i dijalogu, od majstora, naroda, koji u njemu žive. To je razlog što ga njegovi narodi  ne vole i što je to najnevoljeniji suvremeni entitet u svijetu. Od onih, a ima ih već pet stoljeća trojica, koji tvrde i prisvajaju ga da je njihov. Toliko ga silno prisvajaju svojim da sve više puca i nestaje u stisku njihovih ruku. I sve čine da ga više nema, jer nikako nisu spremni da ga na bilo koji način dijele s onim drugim ili onim trećim. Misle i vjeruju da je puno bolje da nestane negoli da bude vlasništvo sve trojice. A taj beha entitet toliko je velik da ga ni jedan od tri povijesna majstora, naroda, ne mogu napuniti samo svojim identitetom, bilo onim vjerskim, nacionalnim ili kulturnim.

Onom narodu, danas najbrojnijem bošnjačkom, koji tvrdi, bez povijesnih argumenata, da ga je on najviše izgradio, da je sebe i svoj identitet u nj ugradio, i da je stoga samo njegov i ničiji više, draže je i milije da zauvijek ostane pust i prazan, da bude i arapski i turski, da ostane crna točka na tom europskom dijelu, nego li da bude i vlasništvo onog, danas malobrojnijeg, hrvatskog, a jučer i još više prekjučer jedinog naroda. Dakako nije pretjerano reći, na temelju povijesne zapisane istine i jedinog vlasnika tog entiteta.

Neprihvaćanje te ničim oborive istine znači činjenje svega da i ovakav kakav je danas taj entitet, naružnjen sa svih strana izvana i unutra nestane, da se razbije ne na tri već na dva dijela. I da svaki od njih u sebi neimadne ni traga od one, hrvatske, treće njegove sastavnice. Što je zapravo nemoguće, jer kao nigdje u svijetu beha entitet stoji, opstaje i živi na tronožcu. Koju god nožicu odsjekli i izvukli ispod, bez obzira kolika je njena brojčana moć, snaga broja kojim se Bošnjaci kite i njime prijete onoj slabijoj, malobrojnijoj, entitet zasigurno pada i razbija se u nikad više spojive komadiće.

Znaju to i oni, Bošnjaci, koji bi nategnutim brojem vladali nad onim, hrvatskim, kojeg su etničkim čišćenjima, progonima, prisilnom islamizacijom smanjili na taj broj na kojem je danas. Ne priznaju oni to, jer tvrde da samo oni imaju pravo da ga domoljubno vole, čuvaju i štite, zbog čega je sve manje lijep, šaren i jedinstven u svijetu i manje voljen od one druge i treće beha strane

Domoljublje na način nepriznavanja drugom i trećem da ga isto ljube na svoj način, nije nikakva ljubav, to je šablona, ispisan recept, dekret, diktatura koja beha entitet čini svjetskim ruglom. Nije domoljublje ljubav ljudska emocija odnosa prema beha entitetu samo ona prava i jedina koju ispiše izvikanih, nategnutih i izmišljenih pedeset i nešto više posto cjelokupnog sadržaja beha entiteta. Svaki drugi oblik domovinske ljubavi prema Bosni i Hercegovini, bilo onoj jučerašnjoj, današnjoj, a napose sutrašnjoj, od one kako je definira i nameće ona upitno brojnija, bošnjačka strana, za nju je to razbijačka i kao takva neprihvatljiva ljubav prema domovini.

Ako se slabija i malobrojnija strana prisiljava kako voliti, ni od koga voljeni beha entitet, a prisiljava se, koja prisila će ih sutra snaći i biti im nametnuta u vremenu kada će morati napamet naučiti ispisanu im pjesmu domoljublja, onakvog i onolikog koliko ga pokazuje ta brojnija bošnjačka strana. Prisile nemaju granica, prisilili ubojica pokorenog pojedinca da sa njim krene dva koraka, poslije ta dva bit će primoran i na dva kilometra, i tako redom dok u iznemoglosti ne padne. A to i jest cilj svakog ubojice, okupatora i agresora. Beha povijest je puna takvih slučajeva u kojima je hrvatski narod kao malobrojniji dio beha entiteta izlazio iz jednog sužanjstva u drugi i taj drugi uvijek je bio teži i tragičniji od prethodnog.

Potvrđuju to i daytonski pregovori u kojima je hrvatskom narodu prisilom oduzeta mnoga prava, i ono najvažnije pravo na teritorij. Obespravljivanje hrvatskog naroda na tom egzistecijalno najvažnijem  području povod je srpskoj i mislimanskoj strani da taj daytonski zločin do kraja provedu u beha prostoru, što ga i čini najnevoljenijim entitetom ne samo Hrvatima već i drugim dvjema stranama, koje nisu ispunile ratne ciljeve, jer ih je Dayton u tome zaustavio. Daytonski zločin je beha problem još više problematizirao, jer je njime u Bosnu i Hercegovinu uvedena na velika vrata Rusija i Turska. Dvije suvremene zemlje diktature i totalitarizma, ekspanzionističkih namjera i oživljavanja propalog ruskog režima i turskog carstva.

Vinko Đotlo