Bošnjaci se svrstavaju uvijek na stranu muslimana, bez obzira koji i kakav rat muslimani vodili
Svi ratovi u svijetu, a nažalost nema mjesta i vremena kada se negdje ne vode, čvrsti su pokazatelji, nikad više pomirljive i cjelovite podijeljenosti bosansko i hercegovačke zajednice islama, katoličanstva i pravoslavlja. I gotovo uvijek u toj podijeljenosti ratne diobe prijeratne Bosne i Hercegovine, žrtvama tog krvavog tro i pol godišnjeg vjerskog sukoba za teritorij, kojeg su Muslimani i Srbi tajno dogovarali i dogovorili u Beogradu, hrvatskom narodu pred očima su slike velikosrpskih i velikomuslimanskih počinjenih zločina, kao i spaljena im sela u koja im brane povratak u Republici srpskoj šešeljovci u Federaciji muslimansko-bošnjačkih isilovaca. Našavši se između ta dva, danas najopasnija vjerska i nacionalna radikalizma tragičnih posljedica za budućnost beha prostora na kojima se, ne samo dugi vremenski period između se istrjebljuju, nego još više u dogovoru nastoje ga etnički i vjerski očistiti od domicilnog, autohtonog hrvatskoga katoličkog naroda, Hrvati su danas jedini europski narod kojem prijeti biološki nestanak u trinaest stoljeća staroj im domovini Bosni i Hercegovini.
Debela podjela Bosne i Hercegovine što je ispregrađivali velikosrbi i velikomuslimani, bez sudjelovanja Hrvata u beogradskim tajnim pregovorima, sa kojih su poslali Srbi svoju vojsku i tadašnji Muslimani svoju armiju da dogovor provedu u djelo, jamstvo je neodrživosti bilo kakve druge joj cjelovitosti osim one u konfederalnoj zajednici triju nacionalni entiteta. Čak i svi ratovi izvan beha prostora potvrđuju njenu neodrživost u nepravednoj podijeljenosti zbog čega se svaka beha sastavnica zauzima za različitu sukobljenu stranu. Za svoju stranu vjerske odrednice, odnosno kako to ističu muslimani samozvani Bošnjaci, na stranu braće. I njima su muslimani stoga diljem svijeta, bez obzira na političku opciju, pa čak i terorističku, više braća negoli Hrvati, Srbi, “Građani”, “Ostali” ili muslimanska sluga židov Sven Alkalaj, ili zet Komšić susjedi. To su potvrdili i potvrđuju stalno, kao nekim vidom prijetnje, “bliži nam je Iranac, Turčin, Afganistanac, i svaki drugi musliman u svijetu od svakog najbližeg nemuslimanskog susjeda u BiH-u”.
Ne iznenađuje stoga što su se muslimani vojnički postrojili na azerbajdžansku stranu zločina počinjenog nad Armencima u Gorskom Karabahu, na stranu islamskih terorista koji odlaze na ratišta u Siriju i kao heroje ih dočekuju na povratku. Napose zbijaju čvrste redove uz teroristički Hamas koji napada Izrael ili euforično navijanje za Tursku kada igra sa nekom im susjednom zemljom, Hrvatskom ili Srbijom, pa čak srdačnije navijaju i za tu matično bratsku im zemlju negoli za Bosnu i Hercegovinu što je vidljivo i po okićenosti većim brojem turski negoli bosansko i hercegovačkim zastavama.
Glavna pa gotovo i jedina poveznica muslimana Bošnjaka s ostatkom svijeta i drugim narodima je vjera islam. Svi sukobi u suvremenom svijetu koji se danas vode potvrđuju to. Zapravo potvrđuju to sami muslimani Bošnjaci svrstavanjem uvijek na stranu muslimana, bez obzira koji i kakav rat muslimani vodili. I u aktualnom Hamasovu napadu na Izrael, i izraelskoj obrani, muslimani su jedinstveno na strani Hamasa, iako biti na strani palestinskog Hamasa znači biti na strani terorizma i terorista. Zasigurno je stoga za vjerovati da tih terorističkih Hamasovih, i neki drugi islamskih pokreta i organizacija, ćelija i centara ima i na beha prostorima pod muslimansko-bošnjačkom kontrolom.
I ima ih, treba se prisjetiti terorističkih muslimanskih akcija u Bugojnu, Mostaru, Zenici, Kaknju, i skrivenih centara za obuku terorista u vehabijsko-mudžahedinskim entitetima. Na njih su ukazivali i Amerikanci, kao direktne žrtve u Sarajevu, no to nije bilo dovoljno da muslimansko vjersko i bošnjačko političko čelništvo učini bilo što u sprječavanju terorizma, i njihovih progona iz beha zajednice. Umjesto toga oni su danas najzaštićenija i najbranjenija kategorija na “malom terorističkom muslimanskom otoku”, a time i najveća opasnost za opstanak beha zajednice u bilo kakvoj drugoj uređenosti i formi osim konfederalne triju nacionalni republika.
Ako je slobodni demokratski svijet Zapadne civilizacije i kulture osudio svaki islamski terorizam i pokret, a jest i Hamasov, koji su to onda argumenti za mogućnost održivosti beha zajednice u cjelovitosti sa tolikim islamskim teroristima i pokretima naseljenim i utvrđenim na bosansko i hercegovačkim dijelovima. Nikakvi, jer argumenata i nema što potvrđuju i tri desetljeća bosansko hercegovačkog mirnodopskog rata u kojem više i ne stagnira već vidljivo propada i trajno nestaje u svakom državničkom ili republičkom, zajedničkom ili cjelovitom obliku.
Tri desetljeća međunarodnog protektorata što je čini jedinom porobljenom zemljom u svijetu, i čiji je kraj u njenom nestanku, što i jest posljedica svih zemalja pod vladavinom tuđinaca, prisiljava sve zagovornike njene cjelovitosti i održivosti ovako podijeljenoj i iskomadanoj, vehabiziranoj i mudžahediziranoj, “građaniziranoj” i izetbegovićiziranoj, da sami i javno priznaju i objave, Bosna i Hercegovina, ili zbirni beha entitet, ili daytonska Bosna i Hercegovina, ili „mali teroristički muslimanski otok“ održiv je jedino u konfederalnoj zajednici triju nacionalni republika, kantona.
Nestanak ovako nasilno održavanoj u muslimansko bošnjačkom unitarizmu, centralizmu i vjerskom radikalizmu, srpskom nacionalizmu i separatizmu, te visoko predstavničkoj trideseto godišnjoj nemoći uvođenja reda i mira, sigurnosti i slobode za sva tri njena naroda, ubrzava joj i opravdava i Hamasov teroristički napad na Izrael i ruska agresija na Ukrajinu. Pa čak i nogometne utakmice između Turske i beha susjeda kada muslimani Bošnjaci euforično navijaju za Erdogana vrijeđajući susjedne momčadi i zemlje koje predstavljaju.
A svako vrijeđanje susjednih zemalja Hrvatske ili Srbije, u čemu prednjači muslimanski zet Komšić suratnik vehabija, mudžahedina, isilovaca i hamasovaca u vjerskom beha ratu, vrijeđanje je i Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini kao suverenih i konstitutivnih, naroda.
Tolika unutarnja podjela beha zajednice ne samo da onemogućuje njen izlazak iz vjerskog beha sukoba za teritorij, nego i njenu opstojnost i cjelovitost, pa čak ni pod Međunarodnim protektoratom koji njome vlada tri desetljeća i pod kojim jednako nestaje kao i u tro i pol godišnjem vjerskom sukobu.
Nema stoga mjesta čuđenju što je takva beha zajednica okićena više zastavama matica njenih naroda, hrvatskom, srpskom i turskom negoli od svijeta nametnutoj bosansko i hercegovačkoj. Svrstavanje “europskih” muslimana na stranu terorističkog Hamasa ne samo da je vidljivo u izvršenim terorističkim akcijama ubijanja nedužnih Europljana krajem studenog 2023. u Parizu, ili u isto vrijeme privođenje islamskih terorista koji su planirali zločine po njemačkim gradovima, napose na one njemačke građane koji ulaze u crkvi u adventsko vrijeme, nego potiče i pitanje, ima li razlike između “europskog” ili nekog dugog muslimana u svijetu? Ili, ima li uopće europskih muslimana pa čak i u njihovoj četvrtoj ili petoj generaciji rođenoj na Starom kontinentu? Na sva pitanja islamski terorizam sàm odgovara, razlika nema, kao što nema ni europskih muslimana.
