I politička trgovina ima vijek trajanja

Smiju li nam se oni s povlaštenim saborskim mirovinama na "jedan dan"?

Svi sve je  na prodaju, pitanje je samo cijena. Ne znam tko je to rekao ili napisala. Čitala sam o tome više puta, na raznim mjestima, uz različita uvjeravanja i dokazivanja. U mladosti i srednjim godinama nisam vjerovala u to. Konkretnim i zornim primjerima iz bližeg i daljeg okruženja sam to pokušavala demantirati. Očito sam samu sebe zavaravala. Što sam starija, što više pratim aktualna događanja, naročito politička sve više vjerujem u konstataciju kako su svi na prodaju, samo je pitanje cijene. Časnih iznimaka uvijek ima, ali ih je sve manje. Nitko ne želi biti lud, ili pak da ga drugi smatraju ludim. Ne trebaš nužno krasti da bi se okoristio. Ne trebaš se niti prodavati. Trebalo bi samo iskoristiti funkciju i situaciju u kojoj se nalziš ili si se našao. Uostalom, nitko ne vjeruje nikome da takvu situaciju ne koristi, čak niti onda kad je  vidljivo i dokazivo, da je ne koristi situaciju, privilegije i benefite. Taj i takav tip ili lik je za mnoge idiot, pogotovo ako tom i takvom osobnom kotisti nikome ne šteti. To  baš i nije uvijek moguće, jer ako se nešto odlije na drugu stranu, nedostaje na onoj gdje je bilo. Međutim, zakoni fizike se vješto zaobilaze u društvu, koje nije definirano po bitnim odrednicama, već se definira i prezentira po trenutnim potrebama vladajućih i njihovih satelita, koji u zadnje vrijeme osjećaju manju gravitaciju ka relativnoj većini.

POVLAŠTENE SABORSKE MIROVINE – Furio Radin i Damir Kajin

Sjetimo se samo slučaja uzimanja saborskih mirovina, uz onaj jedan dan nekakvog produljenja, ne znam više čega (Vladimir Šeks, Damir Kajin, Stjepan Milinković, Ivanka Roksandić, Ana Lovrin, Boro Grubišić, Deneš Šoja, Furio Radin…)! To nisu napravili sebe radi, nego zbog okoline i mogućnosti da ih se nazove budalama (monama?).Sjetimo se svih mogućih, nemogućih, principijelnih, neprincipijelnih, prirodnih i neprirodnih političkih koalicija. Sjetimo se vojske prebjega, pogotovo ranih devedesetih, kad se masa članova SKJ ili SKH preko noći, učlanila u HDZ. Sjetimo se pojedinačnih i grupnih prelazaka iz stranke u stranku, često u onu dijametralno suprotnih ideologija, svjetonazora, stavova i filozofije. Postoji kontinuitet takvih promjena, ali ne u duhu sintagme patha rei, već osobne koristi, odnosno političke trgovine. Ne bih nikoga posebno naglašavala, pogotovo ne bih ikoga htjela uvrijediti. Međutim, neki primjeri su posebni, odnosno simptomatični. Neki su političari gotovo napravili cijeli krug, svojim djelovanjem na političkoj sceni Hrvatske. Započeli kod Jove Raškovića, preko Mile Bandića došli do Hansa Račana, uz Zokija Milanovića, preko maloga Bere se vratili Bandiću. Zbog prirodnih zakonitosti i okolnosti, ne mogu se vratiti na svoj politički početak. Ne znam, možda bi ipak, kad bi to bilo moguće,  svojim političkim “kružnim isječcima” napravili cijeli krug i došli na svoj izvor.

Ostavimo se tih nagađanja. Imamo friški primjer koji je mnoge iznenadio, neke i osupnuo, pogotovo one jako desne u vladajućoj stranci. Dogodilo se to na jednom odboru, gdje se trebalo raspravljati o Marakeškoj deklaraciji, odnosno Globalnom kompaktu o migracijama, kad je predsjedavajući saborskoga Odbora Miro Kovač naglo prekinuo sjednicu, objasnivši to nečim, što je neobjašnjivo. Možda to ne bi bilo neobično, čudno, neprimjereno, nevjerodostojno kad to ne bi bila osoba koja je izgleda preko noći promijenila svoje mišljenje o temi rasprave, baš kao i o Istanbulskoj konvenciji, samo obrnuto od toga, od naročitog podržavanja do opstrukcije, ili pak od opstrukcije do prikrivene podrške, što će uskoro doći na vidjelo. Ako ne prije, ono kod objavljivanje liste za Europarlament.

Može se svašta aktualnom premijeru zamjeriti, opravdano i neopravdano, ali se ne može reći da nije mudar, predvidljiv i konstruktivan. Bolje je onoga tko ti smeta, tko ti radi o funkciji, odnosno o glavi, “nagraditi” skupo plaćenim mjestom u Bruxellesu o Strasbourgu, nego da ti je ovdje stalna oporba u vlastitoj stranci. Za njega je ipak bolje vrabac u ruci, nego golub na grani, iako mjesto u europarlamentu, baš i nije vrabac. Onaj drugi, tvrđi iz opoebe u vlastitoj stranci, bit će iskorišten za nešto drugo. Možda za Zakon o pobačaju. To danas izgleda gotovo nemoguće, ali sve je moguće, kad je novac u pitanju. Jedino izgleda naš nogometni izbornik tome odolijeva. U njega su domoljublje i poniznost prioriteti. “Nije u šoldima sve”, on jedini iskreno, za sada pjeva. Ostali s njim to samo pjevaju, dok velike poreze plaćaju drugim državama.

Impresivna je bila  slika prikaza zelenih krugova u sabornici koji su vjerno predočili glasovanje o Zakonu o udomiteljstvu. Pitam se je li “vlasnicima” ona dva zelena kruga na lijevoj strani bilo imalo neugodno. Možda je bolje to bilo odšutjeti, nego tražiti od predsjednika Sabora, da im pronađe mjesto na drugoj strani sabornice ili negdje u sredini, na desno. U “našem” kafiću na placu su mi otvoreno moje kolegice rekle da sam vještica. Naime, neki dan, čini mi se u srijedu, u tom istom kafiću sam im rekla, kako predosjećam da će naš gradonačenik uskoro na dulje liječenje u bolnicu, kako bi izbjegao po njega, dosad neviđena, neugodna aktualna zbivanja u Gradskoj skupštini. Zbilja mi je žao, da je gospodin Bandić teško bolestan. Jedva su ga spasili. (Molit ću se Bogu za njega.) Naime, to je bilo za očekivati. Svaki stroj ima predviđeni određeni broj okretaja, u svojem vijeku trajanja, Taj vijek se znatno skrati, ako se događa aceleracija u tom okretanju i kretanju. Svi znamo kako naš gradonačenik dela od mraka do mraka, odnosno od zore do ponoći. To mu se u jednu ruku isplatilo, a u drugu baš i nije. Znalci kažu da je zdravlje najveće bogatstvo.

Njegovo trenutačno kraće odsustvo nikako ne znači da se s političkom trgovinom lokalno, regionalno i nacionalno prestalo. To je začarani krug koji se ne može lako i jednostavno presjeći. Zapravo, to je linearna uzlazna spirala, sa sve većim radijusom pojedinih “zavojnica”. Kad negdje taj pravac i presječeš slučajno ili namjerno, on se ne zaustavi i ne prekine. Ide dalje, po zacrtanom smjeru, poput vektora koji se nekim čudom često pretvara u skalar, pozamašnog  modula. Dobro to znaju oni saborski zastupnici koji su pojačali “Bandićev klub”.

Službeno je otkriven najnoviji zagrebački spomenik predsjednika Franje Tuđmana. Nisam ja nikakvo mjerilo, pogotovo ne za umjetnička djela. Međutim, imam osjećaj da se ovdje neprirodno i nedjelotvorno  izmiješala umjetnikova impresija s njegovom subjektivnom ekspresijom. Jednostvanim riječima rečeno, meni Tuđman ne sliči na Tuđmana, ni po čemu, naročito ne u licu, držanju i ostalim gabaritima, unatoč desnici na srcu. Zar baš nitko ne može pogoditi onaj njegov pravi jedinstveni, prkosni, ponosni, hrabri, domoljubni tuđmanovski izraz i profil. Svaka čast umjetničkom stvaranju i viđenju kompletnog, kompleksnog, mnogostranog Tuđmana u vremenu i prostoru? Mi obični ljudi bi trebali moći prepoznati u tom kipu našeg prvog predsjednika države, bez dodatnih objašnjenja, naročito znanstvenih , povijesnih, političkih i umjetničkih.

Ankica Benček