Samostalna izložba Duje Medića

'Mater planina + Pariške studije' u Salonu Galić u Splitu

Duje Medić jedan je od najistaknutijih slikara i grafičara mlađe generacije, a diplomirao je na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na 15 samostalnih i više grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Jedan je od autora grupne grafičke mape Ex Libris u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te samostalne grafičke mape Kainovu plemenu. 2016. primljen je na umjetničku rezidenciju Cité International des Arts u Parizu. Medić je crtač i pripovjedač sjete, nostalgije, zavičaja… Veliki obožavatelj materijalnog i nematerijalnog narodnog blaga, mladi erudit koji neprestano uči, pa prenosi, dijeli, prepričava, čuva i reinterpretira. Ističe da ga u bavljenju umjetnošću zanima pojam tradicije i ideja prenošenje znanja i kulturnih vrijednosti.

„Upravo ta kategorija prenošenja i očuvanja nosi za sobom niz propitivanja koja za mene nisu stalna ni okamenjena, nego upravo suprotno. Svojim radom nastojim shvatiti prošlost kako bih razumio sadašnjost. U tom smislu, u ovoj seriji crteža prvi put okupljam i prikazujem niz mitskih i povijesnih priča iz mojih rodnih Brela. Ono što ove priče čini lokalnim je svakako mjesto događanja i njihovi protagonisti koje će prepoznati samo ljudi iz Brela ili okolice. No ove su priče pune arhetipova koje će svi ljudi moći razumjeti i to je njihova važnost. Te priče imaju univerzalne likove, simbole i motive koji u sebi sadržavaju dublje značenje. Sve nebitne stvari na ovom svijetu nestanu kao da nisu ni postojale, no ove priče postoje od početka vremena i prenose se generacijama do današnjeg dana”, kaže Medić.

U predgovoru kustosica Anita Ruso piše: „Iz crteža u crtež, iz serije u seriju Duje Medić promeće se u umjetnika koji sve više intrigira i oduševljava. Mnogi suvremeni crtači uspijevaju fiksirati naše poglede za svoja djela, ali su rijetki oni iz čijih se grafitnih prašina čita poezija i proza i sva drama nekog vremena, nekog bića. Kakve su to priče bez zvuka, bez boje i mirisa? Nijeme, svih nijansi sive, ishlapjelih aroma. E, nisu… Olovkom upisuje dubine u tanke slojeve na papiru. Kad postanu gusti, tamniji od noći kojom vlada Šorko, lokalni brejanski đavao, oni se transformiraju u teške, monolitne i trodimenzionalne skulpture koje prijete u tišini. Taj zloduh kojega je umjetnik prikazao kao mišinu za vino koja se radila od kozje kože, premda simpatična imena, neke je – pričaju stanovnici Dujinih rodnih Brela – stajao glave. Kako bi se Šorkov urok poništio onaj tko ga je noću sreo ispod planine trebao je o susretu šutjeti barem sedam dana. Premda su to znali, neki nesretnici od siline šoka nisu uspijevali držati jezik za zubima pa bi ih iznenada i zauvijek pojela noć. Trag Dujine olovke s godinama postaje stameniji. Paučinaste su i mekane tvorbe prisutne, ali ne prevladavaju. Duje je jedan od rijetkih majstora olovke koji taj fragilni alat koristi kako bi stvarao trodimenzionalne, skulpturalne likove. Sada, kada oni tako jasno i nedvosmisleno iznose svoje priče, Medić se može svrstati u novu generaciju pričatelja priča. Je li istinito, je li povijesno utemeljeno, je li provjereno…? Tko bi još za to mario dok mu do uma i duše dopiru priče s planine koje zaokupljuju cijelo biće, ustupajući mjesto zaboravu briga i bola? Dujine brejanske priče novi su povratak u stari svijet za koji smo svjesno ili nesvjesno vezani.”

Osim ciklusa brejanskih priča Duje Medić se u Salonu Galić predstavlja i svojim osebujnim 'Pariškim studijama'. Taj je ciklus Duje započeo 2016. godine u Parizu tijekom boravka na rezidenciji Cité des Arts. Obilazeći Louvre i jedan od najzanimljivijih pariških muzeja Quai Branly koji je posvećen izvaneuropskim kulturama Medić se oduševio različitim prikazima ritualnih maski afričkih plemena, njihovim božanstvima i idolima drevnih civilizacija. Lica koja utjelovljuju brojne sile koje upravljaju fizikalnim svijetom i ljudskom dušom, progovarala su mu rječito o čovjekovom pokoravanju dubokim i nedokučivim zakonitostima prirode i o ljudskom pokušaju ovladavanja njima. Tradicijski oblici i motivi prisutni su u brojnim Medićevim dosadašnjim ciklusima, ali on ih nikada nije htio agresivno eksploatirati i prisilno ih uklopiti u današnje moduse umjetničkog stvaralaštva, te im je uvijek pristupao s interpretativnim poštovanjem i diskretno.

Ono što povezuje ova dva ciklusa jest njihova duboka ukorijenjenost u vrijednosti tradicije koja je Dujin stalni pokretač. Ništa ga ne može toliko goniti da opetovano izazove svoje crtačke sposobnosti kao što su motivi vezani uz tradiciju. Misao Henrija Focillona o tome kako je umjetničko djelo uronjeno u promjenjivosti vremena i pripadnosti vječnosti te kako je ono posebno, lokalno, pojedinačno i univerzalno posve dobro tumači naizgled krhku poveznicu između motiva maski i idola primitivnih civilizacija i brejanskih priča iz davnina. 

Izložba ostaje otvorena do 28. prosinca.

Nives Matijević