Hrvatski Fokus
Hrvatska

Strvinarska ili spomenička plastika

Zbog žala za komunističkom spomeničkom baštinom 'medija' širi neki novi oblik totalitarizma

 
 
Krenut ću od spomenika predsjedniku Franji Tuđmanu, djelu kipara Kuzme Kovačića. Iako se u spomeničku plastiku slabo razumijem. Znam pritom kako se novinarčice i novinarčići, medijski aktivisti, koji o njemu trenutačno pišu, političke rugalice, razumiju još manje. Mene uostalom niti ne zanima spomenička već politička plastika, jer kad su spomenici, pa i javne građevine, od egipatskih piramida preko Fidije do Kuzme, radi prvenstveno o – političkoj plastici. Ona mi šapuće sljedeće: o desetoj obljetnici konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, tada još Rrepublike Hrvatske, Račan-Budišina-Tomčićeva, vlada uz asistenciju Stipe Malog, trebala je u lipnju dvije tisućite imati barem nacrt Tuđmanova spomenika u Zagrebu. Šipak, ona je tada bila u naponu začetka tzv. detuđmanizacije kojega sam, mnijem, ispravno nazvao dekroatizacijom. Rasturila je i sam državni praznik konstituiranja tog Sabora, a Tuđman je služio poslije i za desert i za političko glodanje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/spomenik-tudjmanu-6f2e53529cfc6d65c5cbb2d877cd1195_view_article.png
Kuzma Kovačić
 
Čisti politički kretenizam, jer unižavajući Tuđmana oni su se  pretvorili u svakovrsno ništa, a neki i u ništarije, kako za života, običnog i političkog, a o povijesnom da ni ne govorim. Sljedeći baš prikladni datum bio je dvije tisuće i pete, za desetu obljetnicu Oluje. Nu na vlasti je bio HDZ i njegov detuđmanizator Ivo. Taj je pak gradio spomenik samome sebi, ispostavilo se, najprije u austrijskom pritvoru, a poslije u Remetincu. Medija, koja ga je svojedobno „ljubila“, na kraju mu ga je izdigla i iznad egipatskih piramida, kao lopovu.  Što je protiv davno umrloga Tuđmanu deset godina s Farme Pantovčak radio Stipa Mali ne treba ni spominjati – ni u mirovini ne miruje.
 
Kosorica je bila prekratko, Milanović, SDP i Josipović nastavili su u sličnom stilu – ta tko je taj Franjo Tuđman? I Mile, „šesnaest puta“ gradonačelnik je bio u  dubinskim i dugogodišnjim kalkulacijama čak i oko imena trga koji je Predsjednik dobio malo podalje od centra grada, inače najomiljeniju livadu pasa i njihovih „ljubimaca“ u gradu.  
 
Sad dobro, bolje ikad nego nikad. Kad je već „ikad“ mjesto spomenika Predsjedniku Tuđmanu je pravo. Iza leđa Sava mu teče, nju će „pregaziti“ barem do Novog Zagreba, Većeslav Holjevac. Francek se pješice zaputio u središte metropole „svih Hrvata“, dok naš Ban jaše prema jugu, pa će se sresti, kao što već, politički, jesu. Lijevo ispred mu je Gradska vijećnica (Pirker, Holjevac), desno ispred Lisinski (Savka), malo iza leđa NSK (Šuvar). E pa sve sam manje-više stradali ljevičari od komunista (skoro i Šuvar, ali barem je bio žestoko napadan zbog NSK)… I sad nekakve antifafe, liberal-ljevičari i ini niš koristi deru po Tuđmanovu spomeniku, („podigao“ ga također ljevičar, bivši, Mile,) a on u takvom okruženju. „Prigodni“ tekstovi u mediji, vladajuća totalitarna sila, povodom  što godišnjice njegove smrti, a ponajviše jeda, jala, zbog spomenika u osnovi su svi isti – mrziteljski. Da je spomenik Franceku podignut pod zemljom, recimo da je Mile izgradio podzemnu željeznicu, pa spomenik smjestio tamo – isto bi bilo. Bušili bi ga poput kakvih crva. Jednako bi se odnosili autori od Ive Goldsteina (Bože, što taj mrzi Tuđmana, a još više Hrvatsku – ispod časti mi je i osvrnuti se na njegov tekst u JL-u od neki dan, plašim se kako je ta mržnja zarazna) do nekog Duhačeka. Televizije ne zaostaju, radiji  huče, internet se žari. Haj, haj, protiv Tuđmana uživaj!
 
Kipareva estetika („plastika“), barem prema slici ni meni nije baš „sjela“, ali kakve to veze ima s Predsjednikom Tuđmanom. Uostalom  masa je tih kipara, i umrlih i živućih, slikara, pisaca, i inih umjetnika čija su mi djela daleka – nisam uspio dokučiti „što su, razni pjesnici htjeli reći“. Za neke mi je trebalo vremena. Pa što onda? Od ranih devedesetih ne postoji nikakva službena spomenička plastika, pa je nastalo svašta. Možda je to samo još jedan od dokaza kako je ovdje, barem u nekim segmentima života i umjetnosti ipak stigla sloboda. Bit će kako je to u mediji žal za komunističkom spomeničkom plastikom, a preko nje i nekim novim oblikom totalitarizma. Hrvatske tu ni nema.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Napokon dolijali nogometni huligani

HF

Sedi sused Tomek

HF

Ministarstvo kulture stoji na mjestu

HF

Pupovac tragom Slobodana Miloševića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...