Hrvatski Fokus
Hrvatska

Demokracija i moralnost nisu istovjetne

Zbog čega i radi čega je maknut Tomislav Karamarko?

 
 
'Politika je i prljav posao, a ne bi trebalo biti tako. Mnogima će biti drago zbog ovoga, mnogima će biti krivo. Koristim priliku da zahvalim svim članovima HDZ-a, posebno onim običnima koji od naše stranke nemaju nikakve materijalne koristi, koji nikada nisu očekivali sinekure ili osobni boljitak. Zahvaljujem tisućama koje su me izabrale. Zahvaljujem i svim onima koji me zadnjih dana bodre, podržavaju, šalju poruke, koji su me pokušali spriječiti. Hvala im lijepo na tome'.
(Tomislav Karamarko na odlasku s dužnosti predsjednika HDZ-a 21. lipnja 2016.)
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/07/nachwuchspolitikerin-aus.jpg
Ajelet Schaked
 
Čini se da je svima poznato zbog čega je maknut Tomislav Karamarko s dužnosti podpredsjednika Vlade i s dužnosti predsjednika HDZ-a. S različitih strana navode se različiti razlozi njegova izbacivanja iz Vlade i s družnosti predsjednika HDZ-a. Međutim, pitanje radi čega je maknut i s izbornih listi HDZ-a te udaren kaznom damnatio memoriae (lat. osude sjećanja), još nema obrazloženog odgovora. Davor Ivo Stier samo konstatira da je Karamarko bivši.
 
Jedno od vjerojatnih obrazloženja Karamarkova micanja iz svih funkcija u Vladi i HDZ-a te onemogućavanja kandidiranja za mjesto predsjednika Stranke i zabrana da bude na nekoj od izbornih listi, mogla bi biti nevjerojatna informacija iz Mosta od 5. lipnja koja glasi: “Sve je jasno već neko vrijeme. Nitko nema pravo ugroziti Nacionalni zbog osobnih interesa. Kraj priče. T. K. mora otići.Tu su poruku poslali i iz ambasade saveznika preko Kolinde nama. Prao je Putinov novac u Europi za osobni interes i mora otići. Bio je dobio jasnu poruku”.
(N.N., član Nacionalnog vijeća Mosta, 5. lipnja 2016.)
 
Teško je povjerovati da bi ruski predsjednik trebao baš Karamarka da za njega u Europi pere novac. Ta optužnica nije se pojavila ni na jednom obavijesnom sredstvu. Ali, u medijima se nagađalo da je Tomislav Karamarko bio sklon poslovanju s Rusijom i obrani hrvatskih interesa suradnjom s višegradskom skupinom članica EU-a (Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovačkom). Možda je Karamarko mislio da time ne dovodi u pitanje članstvo Hrvatske u Nato-u jer i susjedna Slovenija posluje s Rusijom a slovenski predsjednik nije pitao saveznike za dopuštenje odlaska u Moskvu prigodom ruske vojne parade. Predsjednica Hrvatske se na toj parade nije pojavila.
 
Već je svakomu poznato da je politika umijeće mogućeg, umjetnost ostvarivanja mogućeg u konkretnoj igri i složenosti okolnosti.Toga je bio svjestan i prvi hrvatski predsjednik kad je potpisivao Daytonski sporazum. Krešimir Zubak, nije mogao prihvatiti da mu je igrati u ograničenom prostoru. Ubrzo je postao bivši kao i Sanader kasnije iz istog razloga o čemu svjedoče dokumenti koji su u javnost došli preko wikileaksa. Večernji list od 9. rujna 2011. prenio je iz wikileaksa da je, mjesec dana prije ostavke, bivši predsjednik Vlade Ivo Sanader odbio poslušati Susan Rice, američku veleposlanicu u UN-u. On joj je rekao da ne želi popustiti Sloveniji kad je u pitanju granica i poslije se naći u situaciji da ulazak Hrvatske u Europsku uniju blokiraju topnički dnevnici. Rekao joj je da mu je prioritet završetak pregovora s EU-om do kraja 2009., ali da je najveća prepreka pitanje granice sa Slovenijom koja blokira 13 od 33 poglavlja pregovora s EU-om. „Premijer je rekao da ne želi popustiti kad je granica u pitanju, pa poslije biti suočen s još jednom blokadom zbog problema s ICTY-jem“.
 
Sanader nije osjetio da se njegovo odlučno „Ne može!“ i njegov govor o Anti Gotovini kao nacionalnom  heroju, nisu dojmili  američke veleposlanice. Možda se uzdao u potporu prijateljskih zemalja: Austrije, Njemačke i Mađarske Hrvatskoj. Mjesec dana nakon njegovog „Ne može“, Sanader je zamijenjen Jadrankom Kosor. Neviđena hajka na Sanadera i redoslijed optužnica te razvlačenje pojedinih sudskih procesa, potpuno su zagušili pitanje kako to Sanader nije mogao sklopiti ugovor sa Slovenijom a Jadranka Kosor je to napravila u rekordnom vremenu. Da bi se to pitanje zagušilo, hrvatskoj javnosti se pružila priča o romantičnoj vezi Jadranke Kosor sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom.
 
Nije mi poznato koje je poteze povlačio Tomislav Karamarko uvjeren da iza njega stoji stegovno stranačko pješaštvo. Komu je on uskratio poslušnost kad je pozivao Tihomira Oreškovića da i on potpiše ostavku Draganu Lozančiću i kad se protivio postavljanju za šefa SOA-e Daniela Markića koji ima hrvatsko i francusko državljanstvo? Komu nije bilo pravo što je HDZ pod Karamarkovim vodstvom doveo do opoziva Tihomira Oreškovića? Je li isti obrazac primijenjen na Tomislava Karamarka koji je primijenjen na Ivi Sanaderu ili je svaka sličnost tek slučajna, možemo samo naklapati ali svakako je barem interesantan jedan od intervjua Luke Bebića, koji je objavljen u Globusu od 6. 6. 2014. Iz toga razgovora saznajemo da Jadranka Kosor nije bila odabir ni HDZ-a ni osobno Luke Bebića.
 
„Pod pritiskom nekih HDZ-ovih saborskih zastupnika bio sam u prilici srušiti zadnju HDZ-ovu Vladu, ali sam to odbio učiniti jer je to bila HDZ-ova Vlada, a HDZ je na izborima osvojio četverogodišnji mandat. Trebalo je samo 6 glasova da se sruši Vlada, a bilo ih je unutar HDZ-a znatno više“, rekao je Bebić. Luka Bebić je uvjeren da je odbio srušiti Vladu HDZ-a iz odgovornosti prema državi i funkcioniranju sustava jer je to za boljitak Hrvatske. Radi toga Luka Bebić nije pristao na rušenje Vlade ni kad je bez Časnog suda Jadranka Kosor presudila njegovu prijatelju Sanaderu izbacivanjem iz HDZ-a i kad je na jednak način iz HDZ-a izbacila Damira Polančeca.
 
Tomislav Karamarko je sigurno znao da se „realizam poziva na povijesni presedan, a ne apstraktna načela, i teži postizanju manjeg zla, a ne apsolutnog dobra“ i da dobre namjere nemaju mnogo veze s pozitivnim ishodima. Znao je također da demokracija i moralnost jednostavno nisu istovjetne. Znao je i za ogrničenja i da nikada ne držimo u potpunosti sudbinu u svojim rukama. Povukao se a nasljedniku korektno čestitao na izboru i zaželio mu uspjeh.
 
Andrej Plenković, novi predsjednik HDZ-a, imao je priliku u Bruxellesu, spoznati ograničenja u kojima Hrvatska mora djelovati. Svjestan tih ograničenja može utjecati na ishode koji se Hrvatskoj nude u sklopu tih ograničenja.Vidi se to njegovu programu „HDZ – Središnja snaga razvoja Hrvatske, Europska Hrvatska i vanjski poslovi: „Odnosi s ključnim  europskim i globalnim silama, a posebno sa SAD-om, trebaju biti na vrhu političkih prioriteta”. Ako postane predsjednikom Vlade te ako Vlada bude smatrala da je u interesu Hrvatske dogovor s Mađarima oko INA-MOL-a, a ne arbitražni sud, Plenković će moći citirati svoj program i otkloniti optužbe da radi u interesu Rusije.
 
Andrej Plenković je bio svjedokom žestokih napada “nevladinih udruga” na ministra Zlatka Hasanbegovića. Nije mu nepoznato kakvih sve udruga ima i tko ih sve financira. Stoga u njegovu program te udruge mogu pročitati: “Nevladine organizacije važan su čimbenik svakog demokratskog društva, čijem razvoju pridonose. Stoga njihovo djelovanje treba poticati, a državna tijela s njima trebaju ostvariti kvalitetnu suradnju, pri čemu dodjeljivanje proračunske potpore mora biti neovisno od političko-ideoloških kriterija.“ (Andrej Plenković, HDZ – Središnja snaga razvoja Hrvatske, Prioriteti za HDZ. Partnerstvo, solidarnost i zaštita najugroženijih, str. 14.).
 
"Zanimljivo je da on (Plenković) nevladine organizacije vidi kao važan čimbenik svakog demokratskog društva, čijem razvoju pridonose. Stoga njihovo djelovanje treba poticati a državna tijela s njima trebaju ostvarivati kvalitetnu suradnju pri čemu dodjeljivanje proračunske potpore mora biti neovisno o političko-ideološkim kriterijima" (V.L., 8. 7. 2016., str. 4.). To što Slovenija može razvijati određene poslove  s Rusijom a što to izgleda Hrvatskoj nije dopustivo iz nekih nama nepoznatih razloga, ne potire činjenicu da Hrvatska ne može računati na isti tretman.
 
Teško je i zamisliti jačinu buke koju bi digle nevladine udruge da je netko najavio makar i veću odgovornost udruga za točnost podataka o članstvu, ciljevima, izvorima financiranja i utrošenim sredstvima a kamoli da je poput izraelske vlade u Sabor uputio prijedlog zakona o nevladinim udrugama.
 
Israels Justizministerin Schaked: "Nicht nur Gewehre sind Waffen". Izraelska ministrica pravosuđa Ajelet Schaked: „Nisu samo puške oružje. Desna konzervativna vlada u Izraelu uputila  je vladi zakon koji će znatno ograničiti rad nevladnih udruga koje su kritične prema vladi.  Prijedlog zakona je poslan Knessetu. Izraelske novine „Haaretz“ računaju da će za taj prijedlog zakona glasati većina u izraelskom parlamentu.
 
Uzalud su njemački zastupnici kao što je predsjednik njemačkog-izraelske parlamentarne grupe, zeleni Volkler Beck, taj prijedlog zakona otvoreno kritizirali. Njega taj zakon podsjeća na zakon o nevladinim udrugama koje se financiraju iz inozemstva koji je Rusija uvela od 2012. Izraelska ministrica pravosuđa izradila je zakon koji, prema „Haaretzu“ dotične organizacije obvezuje jasno iskazati njihovo financiranje te im određuje obveze čije kršenje se kažnjava s 7500 dolara. (http://www.spiegel.de/politik/ausland/israel-kabinett-beschliesst-gesetz-gegen-regierungskritische-ngos-a-1069612.html)
 
Danas, nakon prestanka Hladnog rata, članstva Hrvatske u NATO-u i Europskoj uniji te nedavnog priznanja Vladimira Putina da je SAD najveća supersila, Hrvatskoj se nameću pitanje: Sa Zapadom ili s Rusijom. To se pitanje postavljalo poodavno i hrvatskoj političkoj emigraciji. Na to pitanje odgovor je dao Bruno Bušić u svom pismu koje mi je posalao iz Pariza 5. siječnja 1978.: „Žao mi je što do Vas u Rimu ne dolazi 'Danica', pa ste tako bili potpuno krivo obaviješteni o mome pisanju u vezi SSSR-a. Nemam ja nikakvog pouzdanja u SSSR, kao ni u Zapad, jedino moje pouzdanje jest u nas same i upravo je to ono što je svima zasmetalo, tj. svima onima koji su se dali, na ovaj ili onaj način, upregnuti u tuđa kola. Šaljem Ti fotokopiju moje serije članaka u 'Danici' koji su objavljeni u obliku intervjua s Markusom. Što se tiče SSSR-a osnovna moja misao jest da mi ne smijem u odnosu na SSSR voditi neprijateljsku politiku, kao što je ne vodi nitko ni na Zapadu, nego obratno, da mi moramo voditi istu takvu politiku kakvu vodi na pr. SAD i Japan, dakle prijateljski, snošljivu itd. Zapadne obavještajne službe koje rade na čuvanju Jugoslavije guraju hrvatsku emigraciju u neprijateljstvo prema SSSR-u kako bi na taj način onemogućili stvaranje hrvatske države. Upravo u toj mojoj tvrdnji, u toj nepobitnoj činjenici, mnogi 'naši' vrli izbjeglički političari prepoznali su sebe, pa su vrisnuli i zajaukali i stali se na mene nabacivati izmišljotinama. Nijednu moju rečenicu, nijednu moju misao i tvrdnju nisu citirali, nego izmišljaju nešto što ja uopće nisam napisao, pa onda s tim polemiziraju i to napadaju.“
 
Izgleda da nitko više ne vjeruje da je Tomislav Karamarko morao dati ostavku u Vladi i u HDZ-u zbog sukoba interesa. Da je morao otići zbog iznošenja stajališta da bi valjalo razmotriti i mogućnost dogovora s MOL-om i navodnog poslovanja s Rusijom, neki sigurno vjeruju. Postoji međutim i dojam da je morao otići zbog slike Hrvatske koja pokazuje neke privide Nezavisne Države Hrvatske. Nije bilo dopustivo da predsjednikom vlade postane potomak „ustaše“ i da ministar u Vladi bude Hrvat islamske vjere koji klanja u zagrebačkoj džamiji.
 
Izbacivanjem Karamarka i Hasanbegovića iz Vlade te izborom Andreja Plenkovića ne čelo HDZ-a ta slika Hrvatske je izmijenjena. Plenković i njegova ekipa dolaze većinom iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova pa se pretpostavlja da će biti osjetljiviji na ograničenja u kojima se Hrvatska nalazi svojim članstvom u NATO-u i EU-u. Koliko će Plenković i njegova ekipa uspjeti utjecati na ishode u sklopu tih ograničenja, ovist će o Plenkoviću, njegovoj ekipi i članstvu HDZ-a. Karamarko i onih 223 koji nisu htjeli ili nisu znali zaokružiti broj 1 na izbornom listiću, Plenkoviću ne će biti smetnja. Ako je netko zagovarao smjenu Karamarka radi smjene članstva HDZ-a, taj netko se prevario. Članstvo HDZ-a se nije dalo zbuniti. Nakon davanja glasova Karamarku, glasalo je to isto članstvo i za Plenkovića da bi se sačuvao HDZ kao jamac sigurnosti, stabilnosti i razvoja Hrvatske te jedinstva hrvatskog naroda a to je bio i ostao jedan od trajnih ciljeva HDZ-a.
 

Branko Barbić

Povezane objave

Papci, majmuni, gangsteri… Denisa Kuljiša

hrvatski-fokus

I IDS-ovci moraju poštivati hrvatske zakone

HF

Pupovac od srpstva napravio biznis

HF

U očekivanju knjige bivše ministrice Dalić

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više