Budakov roman Ognjište veličanstven je spomenik ženi koja je sačuvala hrvatsko ognjište

Budakov pristup Ustašama nije bila sramota niti promašaj, već prirodna samoobrambena reakcija za koju ne postoje racionalni razlozi za osudu

 

Osvrt na knjigu ‘Ognjišta’, autor Mile Budak, izdavač Verbum, studeni 2025.

Doktor Mile Budak (https://www.enciklopedija.hr/clanak/budak-mile-1889-1945) mi nije bio poznat prije hrvatske nezavisnosti. Nisam znao ništa o njemu sve dok se nisu počele ulice u hrvatskim gradovima po njemu nazivati. Nisam znao ni da je bio pisac, no zanimljivo je da sam prije čuo za Grozdanu nego za Milu Budaka, valjda zbog toga što nedjela po kojima su se ‘antifašistički’ zlikovci proslavili ostaju trajno upamćena (https://www.maxportal.hr/kolumne/osvrt-na-knjigu-jugoslavenski-komunisticki-zlocini-strijeljani-u-zagrebu-1945-1946/) u hrvatskom puku.

Posljednjih sam godina pokušao doći do romana Ognjišta napisanog u Italiji, objavljenog 1938. godine u Zagrebu, a kojega je ‘Milivoj Velebitski’ nosio više od 10 godina u sebi, no osim davno tiskanih izdanja u antikvarijatu nisam uspio naći novije izdanje. Zahvaljujući izdavaču Verbum (https://verbum.hr/ognjiste) konačno posjedujem knjigu koju sam davno poželio pročitati, pa se stoga ovom prilikom zahvaljujem glavnom uredniku (Petar Balta), izvršnom uredniku (Toni Ćapeta), odgovornom za korekturu (Darko Milošić), zaduženom za grafičku pripremu (Mario Šantić) i predstavniku nakladnika (Miro Radalj).

Prije nego što sam počeo čitati nerazoriva Ognjišta, četiri knjige Mile Budaka, svaka naslova Ognjište (I., II., III., IV.), napisane s ljubavlju i zanosom, htio sam se upoznati sa životom pisca romana, koji nema ništa političkog, kroz stotinjak pročitanih stranica s interneta koje govore o njemu, jer reći ‘Budak je bio Ustaša’ i time ga eliminirati iz rasprava, nije ispravan pristup ako se želi saznati istina, tj. obije strane medalje, s obzirom da su povijest pisali komunisti kojima je istina strani pojam.

Već da je bio mobiliziran u austrougarsku vojsku, ranjen i zarobljen, i k tome i vrlo učen, a kao odvjetnik između dva rata branio je i poznate komuniste, takva osoba mora izazvati pozornost. Kako mrežne stranice tipa wikipedije izbjegavam zbog površnosti, a u određenim slučajevima i zbog političke pristranosti, izdvojio bih nekoliko sadržaja vrijednih čitanja  ( https://www.tomislavjonjic.iz.hr/JONJIC-K-S-Politicki%20zatvorenik%20258-svibanj-lipanj%202014-Budak.pdf , https://www.tomislavjonjic.iz.hr/slike/Jonjic-Matkovic-BUDAK.pdf , https://www.hazud.hr/mile-budak-zrtva-komunistickog-terora/ , https://www.hrvatski-fokus.hr/2025/11/69787/ ).

Budakov pristup Ustašama nije bila sramota niti promašaj, već prirodna samoobrambena reakcija za koju ne postoje racionalni razlozi za osudu

Ako vas četnička vlast 1929. zatvori, ako vas 1932. izmlate u pokušaju ubojstva i kojom srećom preživite, ako konačno shvatite da sljedeći pokušaj atentata ne će te preživjeti, i kad vam barbarska diktatura onemogući rad od kojega živite, onda je bijeg u inozemstvo godine 1933. i odmah pristup Ustaškom pokretu bio logičan slijed događaja u Budakovom životu. Prema tome, Budakov pristup Ustašama nije bila sramota niti promašaj, već prirodna samoobrambena reakcija za koju ne postoje racionalni razlozi za osudu. Čak je i komunist August Cesarec primijetio da su jugofašisti skoro ubili Budaka, što je potvrda da su HSP i komunisti u to vrijeme imali zajedničkog neprijatelja – četničku kraljevinu Jugoslaviju. Budakov je primjer jasan dokaz da je ustaštvo nastalo zbog djelovanja četništva. Ne bi četnički vođa bio ubijen 1934., da nisu četnici 1928. ubili vođu Hrvata. Prema tome, Ustaša ne bi bilo da nije bilo četnika, tj. ne bi Ustaškog pokreta bilo da nije četnička država kroz diktaturu terorizirala Hrvate, te su stoga Ustaše do proglašenja NDH imale svoju opravdanu i uglavnom pozitivnu ulogu (https://www.hrvatski-fokus.hr/2024/12/63078/) u borbi za hrvatsku nezavisnost. Za to razumjeti potrebno je imati spoznaje o kakvom je to monstrumu-državi bilo riječ od 1918. do 1941. (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42710-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-hrvatska-na-mucilistu.html), te su stoga Ustaše do 1941. bile nada obespravljenim i zatiranim Hrvatima.

I Maček i Trumbić bili su za hrvatsku državu

Početkom tridesetih prošlog vijeka i Maček i Trumbić su bili za buduću NDH uz pomoć Talijana, zanemarivši činjenicu da je Italija bila fašistička, jer su Talijani tada bili jedini mogući izbor od interesa Hrvata za svojom državom. To nam jasno govori koliko je očajna i bespomoćna situacija za Hrvate bila u državi koju su im 1918. prijevarom nametnuli, a nisu je birali, kad su se za pomoć obratili čak i fašistima. No, zbog međunarodno-političkih interesa toga vremena Hrvatima nije bila suđena država. U želji da bude upravo on taj koji će ostvariti stoljećima dugu težnju Hrvata za ponovnom uspostavom svoje države, budući Poglavnik nije birao cijenu, pa je pokušao i pored lošeg osobnog iskustva (fašistički ‘tretman’ njega samog i Ustaša u Italiji) preko ‘đavla i vraga’ izboriti se za hrvatsko međunarodno priznanje, ignorirajući staru poslovicu ‘tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju’. Danas smo svjesni da je njegov izbor bio najlošiji izbor zbog posljedica upravo za Hrvate, a da on u tom razdoblju Drugog svjetskog rata nije iskoristio više prilika da na vrijeme ispravi grješke i konačno izabere pravu stranu, već je kroz krive procjene doveo u pitanje sudbinu Hrvata. Za njega vrijedi rečenica iz ovog romana ‘Sveznajući, oprosti mi kad znaš da sam mora!’.

Pavelić nije bio nikakav zločinac

Naime, Drugi svjetski rat je bio najpogubniji rat u povijesti svijeta. Hrvati ga nisu htjeli, niti su ga izazvali. U takvom ratu nema plemenitosti ni viteštva. Pobjedniku je dozvoljeno sve, gubitniku ništa. Napad na francusku flotu u Alžiru 1940., bombardiranje Dresdena i dvije atomske bombe 1945., za sva ta (ne)djela pobjednici imaju opravdanje, tj. morali su to učiniti. Isto tako, da bi Pavelićeva NDH opstala, moralo se griješiti. No da je Pavelić zaista bio veći zločinac od Hitlera, kako ga se prikazuje, saveznici bi mu sigurno sudili, a ako ne oni, Mossad bi ga oteo, prebacio u Izrael i osudio. Premda je imao karakteristike vizionara i državnika do proglašenja NDH, i od njega se mnogo očekivalo, neoprostiva mu je grješka što je neporaženu vojsku napustio i prepustio je nemiloj sudbini, zaboravljajući povijesno pravilo da je jaka vojska jedina sigurna garancija postojanja države, a tko se odriče vojske, odriče se i države i nezavisnosti, te sudbinu svoju tada predaje u ruke (ne)prijatelju (na znanje Ukrajini). Ako već mrijeti se mora, onda neka to bude časno u obrani ognjišta svoga uz stihove buduće hrvatske himne ‘Za domovinu mrijeti kolika slast!’, a ne ponižen skončati od sotone u nekoj jami, šumi, na njivi, u zatvoru ili logoru.

I Pavelić i Budak, koji nisu uvijek bili istomišljenici, su dio naše povijesti i stoga vrijedni znanstvenog nepristranog istraživanja, snimanja filmova i pisanja knjiga, s napomenom da je potrebno razdvojiti negativno razdoblje Drugog svjetskog rata zbog katastrofalno loših procjena ustaškog vodstva (Pavelića, prije svih) s onim revolucionarnim i pozitivnim prije rata. Kroz sve što sam do sada pročitao jasno mi je da su Ustaše prošlost bez budućnosti, da su bili nužnost no i predodređeni na neuspjeh. Iako su se borili za Hrvatsku kako su mislili da je najbolje, ima li ih smisla veličati i diviti im se? Ne, no među njima je svakako bilo ljudi vrijednih spomena, poput književnika Mile Budaka, za kojega osobe bez ikakvih životnih dostignuća po kojima bi ih se moglo pamtiti smatraju da mu nije mjesto na ulicama hrvatskih gradova.

Ideološke promjene naziva ulica

Čim netko kreće s ideološkom promjenom imena ulica potvrđuje da nije sposoban ostvariti obećanja data građanima (to se inače zove prijevara birača), jer ga birači nisu izabrali da nas drži zarobljene u 1945. već da ispuni predizborna obećanja koja znače bolji život građana, a ne da nas dijeli na Ustaše i hrvatske partizane, kojih zajedno nikad nije bilo ni 10 % posto među Hrvatima. Pomoću ta dva neuspjeha i promašaja iz hrvatske povijesti političari iz negativne selekcije drže nakon 80 godina još uvijek 90 % Hrvata kao taoce kako bi i dalje parazitirali, bilo na vlasti, bilo u oporbi, te zbog toga ne žele da se preko medija javnost fokusira na stvarne zločine, a to su partizanski i četnički zločini. Oni su zajedno od travnja 1941. do svibnja 1945. pobili više desetaka tisuća civila, a nakon rata stotine tisuća civila i ratnih zarobljenika, kršeći sve međunarodne konvencije. Šaljući interventne postrojbe zbog natpisa ZDS njihovi potomci svjesno ponižavaju hrvatski narod i hrvatsku policiju i time nepotrebno troše novac poreznih obveznika. To se zove sadizam nad vlastitim narodom.

Aleksandra Zec je stradala u klasičnom mafijaškom obračunu!

Mrzitelji Hrvatske i naše vjere (‘antifašisti’ i četnici) nas neprekidno ubijaju, a da za taj zločin ponovno ne odgovaraju (prvi put zbog pomirbe, ovaj put zbog nedoraslih EU-a političara svjetskoj zbilji, jer nisu bili spremni na rusku agresiju), pa ispada da Hrvata možeš bez posljedica ubiti, a druge ne smiješ ni krivim okom pogledati. Nitko ne zna sva imena +400 hrvatske djece ubijenih od sljedbenika partizansko-četničkog pokreta u devedesetim prošlog vijeka, a svi znamo za ime jednog nedužnog djeteta stradalog u mafijaškom obračunu. Zbog toga i jesmo u RH sudili našim pobjednicima na temelju svjedočenja agresorskih zločinaca, a agresore-krvnike pustili da bezbrižno uživaju u plodovima svojih zločina.

Hrvati nisu imali sreće ni s partizanima ni s Ustašama. Ni jedni ni drugi nisu bili njihov izbor. Ustaše su bili krajnja nužda, a u prva dva mjeseca postojanja NDH Hrvati su u partizane uglavnom odlazili zbog nepametnog fašističkog tretmana Hrvata. Nakon što je raskinut pakt između ‘pakla i svijeta smrti’, Hrvati su odlazili u partizane i zbog komunističke ideologije, a ne zbog obrane hrvatskih interesa. Hrvatima je rat bio nametnut, i da su mogli, ostali bi suzdržani, jer Drugi svjetski rat nije bio njihov rat. I zbog toga hrvatski izbor definitivno nisu bili partizani. To se vidi krajem 1941. kad je broj hrvatskih partizana bio svega tisuću ili dvije. Većinom su u partizanima bili Srbi i zbog toga nisu u ratovanju sve do pada Italije imali uspjeha. Poznate ‘ofenzive’ koje smo učili u školi nisu bile pobjede, već uspjesi u bježanju, te nam je stoga povijest puna komunističkih falsifikata.

Rušenje NDH bio je smisao postojanja partizana

Dolaskom većeg broja Hrvata krajem 1943., partizani su postali uspješniji u ratovanju, a i zbog pomoći saveznika, kao i zbog razvoja događaja na globalnoj razini. No jasno je da partizani nikad nisu bili ni prvi ni pravi izbor Hrvata, pogotovo što su se partizani borili za novu jugoslaviju, sličnu verziju prve, u kojoj bi umjesto samo četnika, hrvatsku krv pili i partizani preko ‘antifašista’. Izbor Hrvata je bila demokratska država, svakako bolja od NDH, a ne njeno rušenje. Upravo je rušenje NDH bio smisao postojanja partizana, pa se ne treba čuditi što i danas potomci partizana i četnici djeluju zajedno, jer im se zajednički cilj nije promijenio. Uništenje bilo kakve hrvatske države i njenih simbola je njihov konačni cilj, pa taj cilj žele ostvariti čak i preko Sabora. Prelaskom četnika u partizane krajem 1944., partizani su izgubili ljudskost koju nikad nisu ni imali.

Dok su partizani u početku bili klasični teroristi, Ustaše su njihova nedjela kažnjavali s odmazdama. Doprinos rasvjetljavanju uloge partizana kroz terorizam 1941. u kojemu su često stradavali i nevini, bila bi zanimljiva doktorska disertacija. I dok političke marionete zamaraju narod s Ustašama i partizanima kako bi se sakrili stvarni problemi društva i lopovluk značajno beznačajnih, što se zove mržnja prema vlastitom narodu (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/44347-i-tijardovic-hrvatska-pravosudna-mocvara.html ), četnici se uz pomoć nove ‘orjune’ bez problema infiltriraju kroz sustav demokracije, kulture i medija u sve pore hrvatskog društva uz financijsku podršku, zaštitu i odobrenje hrvatskih vlada, kako bi nastavili tamo gdje su 1995. stali. U isto vrijeme marševi puni netolerancije, netrpeljivosti i neprijateljstva prema Hrvatskoj, a protiv nepostojećeg fašizma praćeni zloćudnim zvukovima bubnjeva, otvaraju oči i slijepima (https://www.maxportal.hr/kolumne/srpski-plan-podmicivati-hrvatske-intelektualce-da-hrvatsku-stalno-povezuju-s-ustastvom/ ).

Veliki utjecaj stranih sila

Strane tajne službe u Hrvatskoj koje promoviraju isključivo svoj interes, posebna su tema, kao i uloga pojedinaca iz hrvatskog državnog aparata u svemu spomenutom. Naime, ako hrvatske tajne službe uopće i postoje, politika je njihovo djelovanje paralizirala. Najbolji vam je dokaz neriješeni slučaj splitske svastike, simbola koji ne spada ni u civilizacijsko ni u kulturno nasljeđe Hrvata. Ostavljanje tragova po zidovima koji se povezuju s NDH i jugoslavijom nisu u interesu Hrvatske, već u interesu onih koji mrze Hrvatsku i koji je nikad nisu htjeli, a koji od spomenutih tragova na tim zidovima i dalje žive. U toj hrvatskoj jednadžbi rezultat može biti samo kaos, rat i patnja. I kako to već uvijek biva u povijesti, netko će za ovu izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, koja traje već 25 godina, u budućnosti morati odgovarati, jer nema više predsjednika Tuđmana koji će kroz plemenitost pomirbe 1990. i aboliciju četnika 1992. pružiti ruku i onima koji Hrvatsku nikad nisu htjeli, a vidimo da i danas je ne žele kad marširaju sa simbolima koji nas već osamdeset godina ubijaju šaljući poruke da je glupo braniti ‘ognjište’ svoje, a pogotovo ginuti za njega i još k tome sjede u Saboru. Oni dobro znaju da bez pozdrava Za Dom Spremni Hrvati ne će moći svoju državu obraniti i zbog toga taj sveti hrvatski pozdrav nemilosrdno napadaju i prozivaju gdje god mogu, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Za njih će Hrvati uvijek ostati Ustaše, premda ustaškom pokretu nije pristupilo ni 3 % Hrvata https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/37654-i-tijardovic-o-knjizi-tajni-rat-srbije-propaganda-i-manipuliranje-povijescu.html. Dok su im s jedne strane puna usta  ‘Jasenovca’ i mržnje prema Hrvatima, sa druge strane kao sljedbenici jugoslavenskog antisemitizma i dalje odobravaju terorizam na Bliskom istoku.

Kad sam započeo čitati roman predivnog naziva Ognjišta (čitaj ‘dom, domovina, obitelj’) odmah sam zapazio prekrasan lički dijalekt, koji me se posebno dojmio, no već u prvom poglavlju sam naišao na teškoće u razumijevanju teksta poput ‘I vrag će iz njega režati i škomliti i štektati kao pašče na vezu, kad planinka zaboravi, da mu donese lokež’. Sadržajnost veza između likova u prvom poglavlju također mi je predstavljalo problem. I da ne gubim vrijeme u analizi kojom bih shvatio spomenute relacije ili pak nastavio čitanje kad se odgovori sami od sebe poslože, zbog nestrpljivosti u želji za neometanim čitanjem romana, poslužio sam se sa rječnikom od velike pomoći u četvrtom dijelu (knjizi) Ognjište i vrlo korisnim i neizostavnim Pogovorom o romanu za buduće čitatelje koji je napisao doktor Dean Slavić. U Tekstološkoj (važnoj) napomeni saznajemo da je nakladnik Verbum objelodanio konačnu inačicu Budakova Ognjišta iz 1941. Svaka čast!

Ništa bez “ognjištaraca”

Roman Ognjišta je veliko književno djelo napisano rukom čovjeka u njegovim četrdesetim godinama života, koji je stvorio priču iz svog, već tada, bogatog životnog iskustva. Osobno sam doživio roman kao veličanstven spomenik ženi koja je sačuvala hrvatsko ognjište, jer ‘prava je žena poput ognjišta, una j’ temelj kući’. Muškarci su ga obranili, mnogi poginuli za njega ili otišli u svijet da ga spase, no na ognjištu je ostala žena, koja je bila i bit će uvijek simbol postojanosti Hrvatske. Bez Anica, Anera, ognjištaraca, naših majki, baka, prabaka i njihovih majki nema nam budućnosti! 

Koliko je to zanimljiva i prelijepa priča, toliko je i otužna. Osobe sklone čitanju mogu ovu uzbudljivu priču u deset dana proživjeti, po tri do četiri sata dnevno, i s vremena na vrijeme oči zasuziti. Dok sam čitao Budakovo djelo to mi je bio prioritet u svakodnevnom životu kako bih se mogao koncentrirati na sadržaj njegovog književnog djela i provjeriti povijesno vrijeme zbivanja romana, te na temelju dvadesetodnevnog čitanja i istraživanja sadržaja romana mogu potvrditi da Ognjišta imaju i svoju povijesnu realnost. Ognjišta su poput dobrog filma kojega možete više puta pogledati s istim zanimanjem kao da ga gledate prvi put. U romanu ima ljubavi i mržnje, vječne borbe između dobrog i zlog, ima rađanja i umiranja, sreće i nesreće, radosti i patnje, bolesti, nade i bespomoći, hrabrosti i straha, dobre i zle ćudi, tj. svega što karakterizira, ne samo ličku, tj. hrvatsku obitelj, već svaku obitelj negdje u svijetu. Središnji dio priče zauzimaju dvije ličke obitelji, s područja Svetog Roka podno Velebita odakle je i autor romana, koje su se ženidbom, tj. udajom zbližile kao i sve ostale osobe koje su tijekom vremena ulazile u te dvije obitelji. Priča je smještena u Lici krajem 19. i početkom 20. stoljeća u doba:

–          kad su ognjištari ponositi bili,

–          kad su svi na radu u polju bili posjedani oko zdjele za vrijeme ručka i jeli palentu i pili kiselo mlijeko, a jutrom vareniku,

–          kad se moralo služiti caru i ginuti za njega, pa su žene ostajale bez muževa, djeca bez očeva, majke bez sinova, njive bez seljaka,

–          kad se zbog snažne vjere nije bojalo za budućnost,

–          kad je muškarcu na ognjištu bilo teško bez žene, a ni ženi nije bilo lako bez muža, pa su se stoga ponekad udovice udavale za udovce, ostavljajući djecu kod svojih roditelja ili roditelja pokojnog muža, a neke kasnije i rađale djecu novom suprugu,

–          kad je udajom i ženidbom obitelj uvijek dobivala, ili jedna usta manje ili dvije ruke više,

–          kad je sreća nevjeste najčešće ovisila o ćudi svekrve,

–          kad su djeca prema ocu gajila strahopoštovanje, a majku iskreno poštovala,

–          kad su obitelji imale mnogo djece znajući da samo tako mogu preživjeti i očuvati djedovinu (ognjište),

–          kad se govorilo ‘Teško kući, u kojoj se ne čuje plač dice i smi’ družine’,

–          kad je svako drugo ili treće dijete umiralo pri porodu ili nedugo nakon njega,

–          kad je na tisuću žena tek svaka peta imala primaljsku pomoć,

–          kad su vladale epidemije i zaraze,

–          kad nije bilo električne struje, tekuće vode ni kanalizacije, pa su životni i higijenski uvjeti bili znatno drugačiji od današnjih, jer su seljaci često živjeli pod istim krovom zajedno sa blagom,

–          kad se još uvijek pridavala veća važnost njivi nego školi, jer umjesto đaka u školu tad je moglo i janje,

–          kad je više od 90 % stanovnika Like živilo od zemlje, a svega četvrtina zemljišta je bilo poljoprivrednog,

–          kad se ‘Zekonji, Vinoti, Vilašu i Peronji’ tepalo jer su ‘ranitelji njihovi bili,

–          kad su se seljaci udruživali u zadruge jer su zajedništvom imali veće šanse za preživjeti,

–          kad su roditelji savjetovali djeci da ne žene, tj. da se ne udaju za one čije su obitelji boležljive,

–          kad su se za vrijeme vjenčanja viorile velike hrvatske zastave, 

–          kad su se roditelji uglavnom poštivali i umirali na svom ognjištu,

–          kad su žene ‘sto puta na golim kolinima ‘valile dragom Bogu, što im ni’edno dite nje Iškariotove čudi’,

–          kad je ‘plovanu’ bilo stalo do njegovog puka,

–          kad su za malog čovjeka žandari bili jači od cara,

–          kad su se s janjetom, ovcom ili kozom, a ako ne s njima onda s teletom, kravom ili volom ostvarivala prava ili želje seljaka,

–          kad su od prokletih otrovanih jezika i tamijan i blagoslovljena voda bili preslabo oružje, jer je ‘vrag turnija negdje svoju repinu’,

–          kad je ‘edan svidok bio ka’ i ni’edan’,

–          kad se zbog siromaštva značajno odlazilo u prekomorske zemlje, s rijetkim povratnicima, itd.

Iz sadržaja romana se može štošta naučiti, pa ako nekoga zanimaju zagonetke (odgovore nisam znao), evo tri:

–          Što je: Rogom ije, rogom pije, rogom Bogu slavu daje?

–          Što je: Ajme meni do Boga, sve sam polje pozoba’, još se nisam nazoba?

–          Što je: Moj Bilan priko mora priđe, a ne skvasi ni kopita ni sedla?

Bogatstvo riječi i pojmova

Ne znam koliko ljudi zna da nevjesta najstarijeg djevera zove ‘dragi’, sljedećega po starosti ‘bratom’, a daljnima, gdje ih ima, redovno izmišlja imena od milja, a da najstariju zaovu zove ‘dragom’. Što znači ‘igrati Karamartina’ ili ‘ćubiti kraj Vrila’? Gdje je ‘Mrkobraduša’? Gdje se nalaze ‘Vilinska vrata’ kroz koja, prema predaji, prolaze vile kada idu na zborovanje? Gdje se u knjizi spominje Stenjevac i zašto? Koji je nekad bio popularan njemački naziv za Ličanina? Što je ‘Tabula septemviralis’? I puno još toga vjerojatno nije prosječnom čitatelju poznato. No ako ima takvih koji to već sve znaju, onda neka pokušaju prevesti sljedeći tekst: ‘La! Kakva peljda ova putina, a salaukovina će. Amode pobro! Vaik sanataš! Nemoj bazati i stalno ajmekati. Jesi li pri šesti? Budi majkov a ne mazgilj i metiljav. Čuj, i ispuđori to sa putine. Znaš da je branjevina. Stiže zlogodina’.

Roman za svaku hrvatsku obitelj

Za koga je roman Ognjišta napisan? Za svaku obitelj, ma gdje god ona bila, i ne samo hrvatsku. I srednjoškolci koji imaju strpljenja zbog +1.000 stranica mogu knjigu čitati, no ne vjerujem da poruku knjige mogu potpuno razumjeti. Naime, mlada osoba može razumjeti požudu, no ne i ljubav koja se rađa godinama i traje, za razliku od požude koja je trenutna i nestalna. Isto tako mržnju nije moguće shvatiti dok je ne osjetite na vlastitoj koži kao ni zlu ćud nekih ljudi. Gubitak voljene osobe ili čak vlastitog djeteta i još puno toga, danas se srećom rijetko veže za mlađu osobu, osim u doba rata. Ni osobine poput odlučnosti, upornosti i tvrdoglavosti nije lako mlađim osobama shvatiti, pogotovo kad se njihova značenja miješaju. Dok se odlučnost i upornost uglavnom veže uz nešto pozitivno, s tvrdoglavošću se ne završava dobro jer joj je sestra oholost. Primjera radi, za obraniti domovinu moraš biti odlučan, za završiti studij uporan, a tvrdoglav si kad ne prihvaćaš materijalne dokaze, već i dalje nesuvislo, glupo, oholo i nemoralno braniš ono što nije obranjivo, što znači da ti nedostaje intelektualne širine. U tu svrhu dobronamjerno izdvajam rečenicu iz prve knjige Ognjište: ‘Teško roditelju, koji upropašćuje svoju dicu svojom nepromišljenošću i svojom tvrdoglavošću’. Znači da je sadržaj romana najprimjereniji osobama s određenim životnim iskustvom. Svakodnevno čitanje Ognjišta po nekoliko stranica dnevno tijekom godine dana ili pak tijekom mjeseca jedno poglavlje dnevno, u vrijeme kad je obitelj na okupu, a zatim obiteljska rasprava o pročitanom sadržaju tog dana, približit će sadržaj romana mladima i dat će smisao obiteljskom zajedništvu, vjeri i domu, tj. simbolima zbog kojih još uvijek postojimo.

Na kraju ovog teksta rekao bih da nisam mjerodavan uspoređivati Budakovo književno djelo sa djelima ostalih hrvatska književnika, jer sam nažalost zbog životnih okolnosti puno više vremena posvetio čitanju romana stranih književnika nego hrvatskih. No, ipak dovoljno razumijem literaturu i književnost da shvatim kako roman Ognjišta spada u remek dijela hrvatske književnosti, pa u tom kontekstu mogu Milu Budaka svrstati u kategoriju nobelovca Gabriela Garcije Marqueza, čije sam romane čitao s istim užitkom, zanosom i u jednom dahu upravo kao i ovaj Budakov.

Nakon pročitanog romana Ognjišta zadovoljan sam jer se konačno ne moram više sramiti što ga još nisam pročitao i jer shvaćam Budakov književni potencijal. Stoga zaključujem da kao književnik doktor Mile Budak pripada vječnosti, a kao političar zaboravu i povjesničarima.

Dr. Ivica Tijardović