Politički život Poglavnika Ante Pavelića treba podijeliti na nekoliko vremenskih faza
Osvrt na knjigu Vjekoslava Vrančića ‘Branili smo državu’, Edicija Velebit, 2021.
Knjiga doktora Vjekoslava Vrančića ‘Branili smo državu’ peta je knjiga u Ediciji Velebit, Zagreb, a objavljena je 2021. Je li tiskarska grješka u godini izdanja s obzirom da smo knjigu mogli naručiti tek na kraju 2024. godine, to ne znam. No, to je nebitno, jer je knjiga prvi put tiskana još 1985. u Španjolskoj (urednik Vinko Nikolić), a postoji i izdanje iz Washingtona od 2006. godine, koje tiskano u Hrvatskoj. Ovdje treba naglasiti da su svoj doprinos sadržaju knjige u ovom izdanju dali doktor Slobodan Prosperov Novak i Marko Jurič.
Knjigu je napisao visoki dužnosnik NDH https://www.enciklopedija.hr/clanak/vrancic-vjekoslav o nasrtljivosti srpskog nacionalizma iz vremena neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pa sve do kraja Drugog svjetskog rata, na temelju svojih sjećanja i dokumenata. Tema knjige nije mitski Jasenovac, niti tragedija Bleiburga i Križnog puta, već autor knjige opisuje kroz svoj život događaje koji su prethodili stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, kako je NDH stvorena i kako je funkcionirala. Iz knjige također možete saznati kako se osloboditi služenja vojnog roka (premda neki to kod nas već znaju), da je prvi broj buletina Croacia izašao 1930. godine u Argentini s hrvatskim grbom i prvim početnim crvenim poljem, i štošta drugog još.
Suradnja fašista i četnika protiv Hrvata
Premda mi život doktora Vrančića (otac iz Vrlike, majka rođena u Supetru na otoku Braču, prezimena Omerović po ocu, a Razmilić po majci) nije bio prije poznat, suština knjige ipak jest. U knjizi doktor Vrančić kroz brojne činjenice razotkriva podlost talijanskog fašizma. Da me se ne bi krivo shvatilo, odrastao sam uz ‘Canzonissimu’ i ‘Domenica in’, s nestrpljenjem svakog dana čekao ‘Carosello’ i uživao gledajući i slušajući ‘Intervallo’ i mogu reći da su mi uspomene na Italiju i Talijane lijepe, a njihova bogata kultura mi je vrlo bliska. No ne mogu odobriti povijesnu imperijalističku posesivnost Rima prema hrvatskom dijelu Jadrana i obale. Volio bih da tog imperijalizma više nema, no uvijek sam oprezan kad Talijani i Srbi ‘surađuju’. Ta suradnja fašista i četnika protiv Hrvata je do pada Italije 1943. godine u pravom smislu riječi bila barbarska, a tu konstataciju sadržaj knjige nedvosmisleno potvrđuje, pa mi je teško prihvatiti činjenicu da je jedan narod veličanstvene kulture poput Talijana mogao tako nisko pasti da se njihova nedjela i danas u Hrvatskoj ne mogu zaboraviti. Zar se moralo odmah mijenjati hrvatska imena ulica, zabranjivati hrvatski simboli i zastave, uklanjati sve što je hrvatsko, čak zatvarati i Ustaše koji nisu bili spremne predati vlast Talijanima ili čak streljati (otok Brač, Lika, Hercegovina, itd.), uvoditi talijanske gradske uprave, zlostavljati ugledne Hrvate i prisiljavati ih piti napitke koji pospiješuju probavu, mijenjati hrvatska u talijanska prezimena, voziti četničke bande okolo po Dalmaciji i Hercegovini da čine zvjerstva nepojmljiva ljudskom umu. Ovdje nije riječ o stotinama zaklanih, već tisućama, i to samo u suradnji s Talijanima. Inače četnički ‘podvizi’ nad civilima tog vremena (Hrvatima – katolicima i Hrvatima – islamske vjeroispovijesti) se bilježe u desecima tisuća (sve isto kao i prije tridesetak godina). Prema talijanskim podacima na području Like, Dalmacije i Hercegovine naoružanih četnika za ‘specijalne zadatke’ početkom 1943. godine bilo je oko dvadeset tisuća. Kad bi četnici završili s klanjem žena, djece, staraca i svih koji bi im se našli na putu, a od hrvatskog su roda, opljačkano bi natovarili na kamione u kojima su ih čekali Talijani da ih vrate odakle su i krenuli. Talijani bi znali razoružati hrvatska sela, i onda u njih pustiti četnike. Ta je suradnja četnika i Talijana bila toliko bliska da su zajedno tvrdili da su Hrvate izmislili Austrijanci tek 1878. godine (više o četničkoj propagandi i odgovor na nju vidi https://www.youtube.com/watch?v=V3iJQGIWe9c). Čovjek mora biti ili izrazito glup ili pokvaren da ne shvaća što sve ‘kultura’ može prouzročiti sutra u RH uz pomoć građevinarstva https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42097-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-beogradske-tajne-i-svjetskog-rata.html .
Srbi prevladali nad Hrvatima u partizanima
S obzirom da su do pada Italije većinu partizana činili Srbi, pa su stoga i u ratovanju neuspješni bili, u pokolju hrvatskih sela sudjeluju i partizani, a Talijani su u tom pogledu uglavnom suzdržani, jer to nije bio njihov rat. Inače kod osnutka AVNOJ-a u Bihaću krajem 1942. godine bilo je 53 Srba i samo 13 Hrvata, dok je broj viših partizanskih zapovjednika bio: 24 Srba, jedan Hrvat. Relativno uspješni u ratovanju su partizani bili samo protiv Talijana i četnika, no ne i protiv Nijemaca i Ustaša (na primjer operacija Weiss početkom 1943.). I ovdje treba biti objektivan i reći da Hrvatima nisu bili izbor partizani, pogotovo ne onima iz Dalmacije, ali talijansko-četnička suradnja ih je prisilila da pobjegnu u brda i šume gdje ih je dočekao osposobljen za takve prilike mentalitet NKVD-a i umjesto da proslave Hrvatsku i njen rod, nehtijući pali su u ruke ljutog hrvatskog neprijatelja i katoličke vjere. Iz svega što znamo, jasno je da su u početku rata stvarni neprijatelji NDH bili četnici, a da su partizani samo bili jedna banda terorista, pa su zbog toga Ustaše znale osloboditi zarobljene partizane koji nisu počinili teroristički čin kako bi ponukali druge partizane da se vrate kućama https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-tajni-dokumenti-o-ndh-dr-ante-delica/ .
U borbi protiv partizana Talijani su koristili četnike (godine 1938. bilo ih je ukupno, ‘svi i svugdje’, oko pola milijuna), koji su radije klali civilno hrvatsko stanovništvo nego se borili protiv partizana. Tako im je bilo lakše i sigurnije. A i za fašiste nije bilo loše, jer za njih je bio ubijeni Hrvat ekvivalentan spašenom Talijanu. Podršku su četnici imali i od zapadnih saveznika sve do studenog 1943., kad je odlučeno da su partizani ipak pouzdaniji od četnika. Za razliku od četnika koji su s oduševljenjem pozdravljali svaku eliminaciju nesrpskog stanovništva, Ustaše su svoje neodgovorne pojedince kažnjavali čak i smrću. Pavelić je pokušao s četnicima uspostaviti primirje, tj. neku vrstu suradnje o nenapadanju, no to nije uspjelo u većoj mjeri https://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultura/38984-i-tijardovic-o-odnosu-vlasti-ndh-i-cetnika.html .
Prema doktoru Vrančiću Nijemci su bili skloniji Hrvatima od Talijana. Razlozi su različiti, a jedan od njih može biti taj, da su Talijani željeli NDH bez vojske, a Führer je savjetovao Paveliću malu vojsku, što potvrđuje činjenicu da ni fašisti, ni nacisti nisu bili ni iskreni, ni dobronamjerni prema Paveliću i Hrvatima. Dok su mi slabosti Talijana bile od davno poznate, s njemačkim sam se tek nedavno upoznao https://www.hrvatski-fokus.hr/2024/11/62015/ .
Hrvatska Istra
Da ne idemo u daleku povijest, a da danas objasnim spomenutu ‘suradnju’ između četnika i Talijana, uzmimo na primjer Istru. Pjesma ‘Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog’, koja je napisana 1890., a uglazbljena 1912., svjedoči čija je Istra. No 1915. godine su Istru tajnim ugovorom budući pobjednici Prvog svjetskog rat obećali pokloniti Talijanima, pod uvjetom da im se Italija prikloni u ratu protiv Austro-Ugarske monarhije https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-slom-velike-srbije-autora-georgesa-desbonsa/ . Tako je i bilo. Znajući za snažni hrvatski identitet Istre, komunisti su u partizansko-četničkoj državi (o kojoj je državi riječ, vidi https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/11/53564/) sproveli projekt naseljavanja Srba u Istru početkom 60-ih prošlog stoljeća kroz JNA kadrove https://bezcenzure.hr/vlad/pocelo-je-pocelo-srpsko-svojatanje-istre-nemoralno-i-sramotno-u-istri-su-doseljenici-grci-i-crnogorci-postali-srbi/ , tako da su dominantnu političku kulturu Istre prisvojili potomci spomenutih useljenika, pa će te zbog toga u, na primjer, puljskoj Areni prije čuti ‘zavijanje’ istoka, koje svakoj normalnoj osobi ‘para uši’, nego hrvatske rodoljubne pjesme Marka Perkovića Thompsona. I kad god se spomene nešto izrazito hrvatsko, upravo ti ‘etno-biznismeni’ će prvi dići glas, jer će u slučaju ponovnog talijanskog imperijalizma bez problema predati Istru Talijanima, jer Istra ionako nije njihova, već hrvatska. Želim reći da gdjegod se izrazito napada sve što je hrvatsko, tu gospodarskog kriminala ne manjka, pa će zbog njih DORH uvijek imati pune ruke posla, normalno, samo ako je pod kontrolom ljudi koji vole Hrvatsku. Pljačkaju nas svi, e pa ne moraju i oni!
Da bi se dobila što bolja i ispravna predodžba o Poglavniku, doktoru Anti Paveliću, kojemu je autor knjige bio do samog kraja vjeran, vjerujući da Pavelić nema adekvatnu zamjenu, Pavelićev politički život treba podijeliti na nekoliko vremenskih faza.
Prva faza bila bi ona od uspostave četničke države do barbarskog masakra političkih predstavnika Hrvata u ‘beogradskoj skupštini’ 1928. godine, tj. vrijeme kad mu je kao vizionaru bilo već jasno s kim Hrvati imaju posla, jer je ‘srpski režim poistovjećivao svoje ciljeve s probitkom pravoslavlja’. Isto to radi i sto godina kasnije, tj. danas. U prilog toj tvrdnji u knjizi se spominje Priručnik jugoslavenske povijesti koji na čak 180 stranica obrađuje srpsku, a na samo pet stranica hrvatsku i slovensku povijest.
Druga faza bila bi od opravdanog osnutka Ustaškog revolucionarnog pokreta 1929. godine kao odgovor srpskim zločinima i diktaturi u četničkoj državi osnovanoj godine 1918. nakon kraja Prvog svjetskog rata u koju su na prijevaru ‘ugurali’ i Hrvate, jer je proglašena izvan Hrvatskog Sabora i bez hrvatskog mandata https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-ustase-hrvatski-revolucionari-u-italiji-1931-1941/. Ta je faza završena ubojstvom četničkog kralja godine 1934. U toj je drugoj fazi Pavelić pokazivao karakteristike državnika, jer je shvatio da nije moguće riješiti hrvatsko-srpsko pitanje unutar iste države, te je hrvatsko pitanje htio podići na međunarodnu razinu. U tom kontekstu svakako treba iz knjige izdvojiti i Apel Međunarodnoj Ligi za ljudska prava, osnovanoj 1898. u Francuskoj, koji su 1931. godine uputili izuzetni ljudi tog vremena (Albert Einstein i Heinrich Mann – https://www.croatianhistory.net/etf/einste.html ) glede srpskih zvjerstava nad Hrvatima u državi srpske diktature koja je u više navrata bez volje Hrvata mijenjala ime, a poznata je bila i pod raznim imenima poput stara Jugoslavija ili kraljevina Jugoslavija, itd. Da bi se shvatilo o kakvoj državi-monstrumu je riječ bit ću statistički umjeren i reći da je u njoj svaki neparni dan barem jedan Hrvat bio ubijen, a svaki parni barem jedan Hrvat ozlijeđen, dok je svaki dan neki Hrvat zbog nenasilnog političkog stava bio pritvoren i u zatvoru mučen, normalno, sve uglavnom bez odgovornosti počinitelja tih zločina (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42710-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-hrvatska-na-mucilistu.html ).
U trećoj fazi od spomenutog atentata do osnutka NDH, Pavelić je konačno imao priliku upoznati fašistički režim jer je to cijelo vrijeme proveo u Italiji, i to skoro pet godina bez slobode kretanja ili pak u zatvoru https://www.maxportal.hr/kultura/osvrt-na-knjigu-ante-pavelic-nepoznata-pisma-iz-talijanskog-zatvora-1934-1936/ . Ponižavajući tretman Pavelića i Ustaša u fašističkoj Italiji nagovještavao je budućnost Hrvata pod fašističkom čizmom 1941.-1943. Pavelićeva je procijena bila da bez podrške fašističke Italije, države Hrvatske ne bi bilo. To je vjerojatno točno, no je li to bilo politički mudro, to je sad stvar ‘natezanja’ kroz rasprave u kojima ne bih sudjelovao.
U četvrtoj fazi koja obuhvaća razdoblje NDH (1941.-1945.) Pavelić je kao državnik činio, s jedne strane što je mogao, a sa druge što je morao, jer je to bio uvijet za postojanje države. Da bi me čitatelji mogli pratiti zamislimo godine 1990.–91. i usporedimo ih s 1941. Nije doslovno isto, ali slikovito se može reći da je Račan i njegova komunistička klika htio Hrvatsku u sastavu SFRJ, što bi odgovaralo stavu Vladka Mačeka (vođe HSS-a) godine 1941., koji nije bio spreman preuzeti povijesnu odgovornost, već je svojom neodlučnošću svijetu dao opravdanje da se kontinuitet jugoslavenizma nastavi i nakon rata. Sa druge strane Pavelić je preuzeo odgovornost poput odvažnog državnika i godine 1941. pokušao u nemogućoj situaciji između čekića (fašisti) i nakovanja (nacisti) stvoriti državu. Za neprekidne udarce ‘čekića’, ‘nakovanj’ nije imao razumijevanje, jer su Nijemcima Talijani bili važniji saveznik od Hrvata.
Uspješni Franjo Tuđman
Predsjednik Tuđman je, za razliku od Poglavnika Pavelića, uspio postati uspješan državnik, jer je postigao važan cilj, a to je trajno međunarodno priznanje Hrvatske od gotovo svih država svijeta, što Paveliću nije uspjelo. Da je Hrvatska devedesetih izgubila Obrambeni rat, Hrvati bi prošli slično poput 1945., pa stoga Tuđmana s pravom možemo tretirati kao velikog državnika, a Pavelića, čije su krive političke procjene i neiskorištene prilike dovele do najveće tragedije hrvatskog naroda u čitavoj hrvatskoj povijesti, kao tragičnu figuru hrvatske povijesti.
Peta faza u političkom životu Pavelića (bijeg u Argentinu i smrt u Španjolskoj) nije tema ove knjige.
Nije Pavelić prodao hrvatske teritorije!
Ova izuzetno važna knjiga ispravno osporava povijesni falsifikat, prema kojemu su Ustaše fašisti ili poput fašista, a to naprosto nije točno. Ustaša se borio za svoju državu, a fašisti su ‘pola NDH okupirali’ i namjeravali u noj trajno ostati, premda ugovorima tako nije bilo dogovoreno. Neprijatelji Hrvatske i svega hrvatskog, osim hrvatskog novca, i danas neprekidno ponavljaju laž da je Pavelić prodao, tj. poklonio hrvatske teritorije Italiji. No istina je drugačija. Te im je teritorije poklonila Rapallskim ugovorom godine 1920. četnička država, jer ionako to nije bila srpska, već hrvatska gruda https://www.enciklopedija.hr/clanak/rapalski-ugovor .
Godine 1941. prilikom uspostave NDH na njenom je teritoriju već bilo (ovisi o izvoru) između 60 i 300 tisuća talijanskih vojnika (možda ipak između 150 ili 200 tisuća), pa u praktičnoj okupaciji južnog dijela NDH uspostava države je bila moguća samo pod talijanskim uvjetima, što bi značilo da je Pavelić Rimskim ugovorima https://www.enciklopedija.hr/clanak/rimski-ugovori dobio ono što je mogao dobiti, a da su sve ostalo Talijani sami uzeli. Prema tome, Pavelić nije dao ništa Talijanima, oni su uzeli što su htjeli pozivajući se na povijesno pravo na teritorij koji im pripada još od starog Rima, uključujući cijelu Dalmaciju, jer Hrvatska u to vrijeme neposredno nakon raspada ‘barbarske’ države u travnju 1941. godine nije imala praktično nikakvu vojsku. Padom Italije u rujnu 1943. godine Pavelić je dobio priliku vratiti Hrvatima ono što je oduvijek njihovo bilo, a Führer je odmah i priznao nove teritorije u sklopu NDH, znači više od godinu dana prije partizana koji neprekidno lažno prisvajaju Pavelićeve zasluge glede povratka oduzetog teritorija Hrvatima.
Nikada nije bilo ljubavi između ustaša i fašista
Netrpeljivost Ustaša prema fašistima je bila izrazita i ponekad prelazila razine incidenta, i to upravo zbog postupaka fašista prema hrvatskom civilnom stanovništvu. Vrančićeva knjiga svjedoči o tome. Upravo je bio savez snažne nacističke Njemačke s nepouzdanom fašističkom Italijom jedan od glavnih razloga neuspjeha Nijemaca na vojnom planu u predjelu Jugoistočne Europe. Naime, umjesto da fašisti na svoju stranu pridobiju stanovništvo NDH i tako bez većih problema ostvare svoje zacrtane planove, oni su činili sve da Hrvati fašizam prezru, i fašisti su u tome uspjeli. Upravo su postupci fašista primjer kako se ne smije ratovati, te stoga ljubavi između Ustaša i fašista nikad nije bilo.
Dok sam u školi slušao priče o Ustašama i fašistima, nisam moga sebi predočiti fenomen ‘da voliš nekoga tko te maltretira, a ti ga još u tome i podržavaš’. U tome nema nikakve logike, jer su Hrvati odmah pružili otpor fašizmu (Pavelić diplomacijom, narod ustankom).
‘Ta saznati će dušmanin, što hrvatske je zemlje sin, jer smrvit će ga kao grom, ma tko bi mu nap’o na mili dom!’
Prema tome, suradnja između Ustaša i fašista bila je isključivo zbog interesa, te stoga Ustaše mogu biti samo antifašisti, a nikako fašisti. Upravo su Talijani smatrali da NDH vodi protufašističku politiku, znači antifašističku. No poznato je da su bratsku suradnju između nacista i ‘antifašista’ najbolje osjetili Poljaci, a naši ‘antifašisti’ na tu suradnju nisu dvije godine imali primjedbe, no imaju na fašističko-ustašku koja je isto trajala dvije godine, što znači da im je nacizam bliži od fašizma, na što nemam primjedbu, jer ipak nisu antinacisti, već su ‘antifašisti’.
U ratu su neka druga “pravila”
Padom fašističke Italije, Paveliću se pružila zadnja prilika da se Hrvatska u poslijeratnoj Europi izbori za svoju političku samostalnost, s obzirom da je nedugo nakon toga u Teheranu krajem 1943. godine, a kasnije i na Jalti početkom 1945. godine, Hrvatska s političke karte svijeta nestala, pa je jasno da se Pavelića ne smije promatrati samo s komunističke, tj. ‘antifašističke’ perspektive u kojoj je on tretiran isključivo kao zločinac. Ako ćemo objektivno govoriti i bez emocija dokumentirano svjedočiti onda je Pavelić za Židove s pravom zločinac, i ja nemam argumenata to osporiti. Naime, što bi vi mislili o nekome koji vas nasilno iseli iz vašeg stana i odvede u logor, a da pri pokušaju bijega nekog od Vaših ubije? Nikad mi nije bio cilj osporiti istinu https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/37654-i-tijardovic-o-knjizi-tajni-rat-srbije-propaganda-i-manipuliranje-povijescu.html , no, zašto kriti činjenicu da su u logore slani i civili Japanci (na primjer u Kanadi https://www.thecanadianencyclopedia.ca/en/article/internment-of-japanese-canadians i drugim zemljama) ili pak civili Nijemci čak u Africi (https://brill.com/display/book/edcoll/9789004399532/BP000009.xml?language=en i drugim zemljama). To je vrijeme rata i u ratu je sve moguće, no za fizičke eliminacije logoraša, pogotovo u koncentracijskim kampovima nema nikakvog opravdanja, te stoga već dvije godine čekam da netko objavi dokumentirane odgovore na moja pitanja koja sam postavio u sljedećem tekstu https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-stvarni-jasenovac-autora-tomislava-vukovica/ . Želim reći da je Židovima učinjena strahovita nepravda, no također i Hrvatima https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/10/53022/ . S obzirom da se pobjednicima rata svašta oprosti, Pavelić je trebao biti samo malo više mudriji, a na znanje onima koji se danas bore za biti ili ne biti. Ta je mudrost izostala i u slučaju Lorković – Vokić https://hrcak.srce.hr/file/308085 .
U sljedećem tekstu htio bih još spomenuti neke činjenice iz knjige. Ne treba kriti podatak da je njemačka vojska ušla u Zagreb 10. travnja 1941. godine i da su je Zagrepčani s oduševljenjem pozdravili https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/39204-i-tijardovic-osvrt-na-knjigu-ubojice-mira-agonija-balkanske-anarhije.html . Tu vrstu oslobođenja od Srba željeli su i muslimani na području današnje BiH. Od raspada stare Jugoslavije najviše su očekivali upravo Talijani, pa Mađari i Bugari. Dok nam Bugari nisu bili neprijatelji, Mađari su shvaćali da ne mogu sve što žele, a Talijani su sami uzeli hrvatske krajeve, praktično bez značajnog otpora, jer tko se uopće normalan mogao boriti za očuvanje države u kojoj se odanost kralju dokazivala ubijanjem nesrpskog stanovništva.
Četništvo u Hrvatskoj mora biti zabranjeno i strogo kažnjivo
Koliko je stanje ratovanja bilo kaotično u NDH, posebno u dijelu današnje BiH (kao u ostalom i devedesetih prošlog stoljeća) može se pročitati na sljedećoj poveznici https://www.enciklopedija.hr/clanak/miljkovic-husein , stoga knjigu doktora Vrančića vrijedi pročitati i ja mu se ovom prilikom zahvaljujem, ma gdje god on sad bio.
I da zaključim ovaj osvrt reći ću sljedeće:
- Hrvati se nemaju razloga ponositi ni s Ustašama, ni s partizanima. I jedni i drugi su povijesno kompromitirani svojim vodstvima, Ustaše Pavelićem zbog njegove ovisnosti o nacistima i fašistima, a partizani zbog Tita i ‘komunizma’ koji je bio krvaviji od nacizma i fašizma zajedno.
- I ustaški i partizanski pokreti su s razlogom i opravdano nastali. Ustaški je pokret dvanaest godina bio nada Hrvatima, a partizanski to nikad nije bio, jer Ustaše su se uvijek borile za Hrvatsku, a partizani isključivo za Jugoslaviju. Hrvati u partizanima su kasno shvatili da su prevareni.
- U svibnju 1945. Hrvatska nije oslobođena, kao što to nije ni Zagreb, već je bila okupirana (i to do 1990/91.), a Hrvati masovno ubijani.
- Ustaše koji nisu činili zločine treba izjednačiti s hrvatskim rodoljubima koji su se 1941. usprotivili fašizmu i nacizmu i pridružili partizanskom pokretu, pod uvjetom da ni oni nisu činili zločine.
- Ni NDH, ni Jugoslaviju ne bi trebalo veličati, već objektivno sagledati njihove negativne i pozitivne strane. U tom pogledu postoje značajne razlike:
- Dok je NDH svega četiri godine nekoga terorizirala, Jugoslavija je to činila 45 godina
- Dok je NDH nastala iz čežnje Hrvata za svojom državom, Jugoslavija je nastala na zločinu, živjela u njemu i umrla je u zločinu
- Kako u NDH, tako i u Jugoslaviji živjeli su Hrvati koje vrijedi isticati, a ne ih ‘skidati’ s ulica
- Hrvati se mogu s pravom ponositi s izvornim hrvatskim antifašizmom koji je ubijen 1941. godine. Njega je ubio i zamijenio monstruozni sovjetski ‘antifašizam’ za kojeg u modernoj Hrvatskoj ne smije biti mjesta
- O svemu treba bez emocija i ideologije pristupiti i znanstveno na temelju dokumenata raspravljati, što znači da tu osjetljivu temu treba prepustiti dokazano učenima, a koji su ujedno i povijesno pismeni
- Četništvo u Hrvatskoj mora biti zabranjeno i strogo kažnjivo, a s državama koje imaju četnički karakter zadržati diplomatske veze samo na razini konzulata
- Pravo na grob i spomen moraju imati svi, ma tko oni bili.
