Esther Gitman o blaženom Alojziju Stepincu

Mnogi su Hrvati pomagali Židovima, a posebice zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac

Osvrt na knjigu Alojzije Stepinac – Pillar of human rights, autorice Esther Gitman, u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, Zagreb, 2019.

Nakon pročitane knjige Alojzije Stepinac – Pillar of human rights i prije pisanja ovog osvrta pogledao sam više video zapisa na popularnoj mrežnoj usluzi YouTube vezanih uz knjigu pa bih preporučio dva video zapisa. Odličnu radio emisiju poslušati https://www.youtube.com/watch?v=E9mk3vMFMgA i pogledati vrlo zanimljivi video zapis https://www.youtube.com/watch?v=BV6sIGquVys  , kako bi se dobio bolji uvid u sadržaj ove knjige, a i da se može pratiti tekst kojega upravo pišem.

Knjiga naslova Alojzije Stepinac – Pillar of human rights temelji se na istraživanjima doktorice Gitman, njenom doktoratu i radovima objavljenim na temu ‘uloga Alojzije Stepinca u spašavanju Židova u NDH’. I ova je knjiga, kao i prethodna https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/s/tijardovic-ivica/42196-i-tijardovic-drugo-izadnje-vazne-knjige-kad-hrabrost-progovori.html od nacionalne važnosti za Republiku Hrvatsku opterećenom prošlošću u kojoj se bez intenzivnog čitanja ostaje i dalje u povijesnom mraku. Knjigu je napisala Židovka koja je preživjela holokaust i s obzirom da je knjiga napisana na engleskom jeziku, što je izuzetno važno, knjiga može koristiti i strancima koji žele bolje upoznati Hrvatsku i njenu povijest. 

Trebalo je spoznati istinu o NDH i neprijateljima

Do raspada partizansko-četničke države (SFRJ) o NDH sam znao ono što smo svi prije morali znati. Tek nakon objave knjige Ivana Mužića ‘Pavelić i Stepinac’ 1991., shvatio sam da postoje dvije ‘istine’. I dok sam zbog loše informiranosti zbog komunističke diktature nastojao čitanjem nadoknaditi veliku prazninu glede činjenica iz hrvatske povijesti, kod nekih sam se tema stalno vrtio u krugu bez izlaza. Tek kad sam pročitao knjigu Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima (projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.) povjesničara Stjepana Loze, shvatio sam kojim putem moram ići da bih spoznao ‘istinu’. I zatim nakon pročitanih novih pedesetak knjiga uglavnom objavljenih u zadnjih nekoliko godina, među kojima, glede sadržaja knjige doktorice Gitman, treba izdvojiti i knjige doktora Josipa Jurčevića (Komunistički teror i mučeništvo Crkve I i II), ‘istina’ o NDH mi nikad prije nije bila tako bliska kao danas (vidi na primjer https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/osvrt-na-knjigu-tajni-dokumenti-o-ndh-dr-ante-delica/ ). Pretpostavljam da tko god čistog srca slijedi moj put doći će do istih spoznaja i bit će povijesno pismen i osviješten. Da, treba vremena (dvije do tri godine), strpljenja, koncentracije, truda, nešto novca, uvjeta za čitanje itd., no to je sve zanemarivo kad je pred vama plemenit cilj, a to je razotkrivanje laži s kojima se kleveću Hrvati već više od stoljeća. S obzirom da je tema o NDH rezervirana u medijima, onim koji ostvaruju korist zahvaljujući Vladi RH, za sada uglavnom za one koji možda pate od amatofobije, pa strahuju da bi znanstveni pristup (dokazana povijest kroz novo-otvorene arhive širom svijeta – str. 337) mogao ugroziti povijest cementiranu godine 1945. koju nitko nema pravo mijenjati, zadržao bih se na osvrtu knjige uvažene doktorice Gitman.

Dr. Gitman je u knjizi istraživanjem raznih arhiva i razgovorima s preživjelima holokausta u NDH došla do spoznaje da su mnogi Hrvati pomagali Židovima u tim teškim vremenima, a među njima se posebno izdvaja u to vrijeme zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Brojni dokazi u knjizi to potvrđuju pa svi koji se u to žele uvjeriti mogu biti u kategoriji ‘ tisuću izabranih’ koji su ovu knjigu kupili, a kasnije vjerojatno i pročitali. 

A sad ću navesti neke činjenice iz knjige i objasniti ih.

1. Prvi svjetski rat je završio kako nije trebao završiti https://www.bl.uk/world-war-one/articles/how-the-first-world-war-ended , tako da su bili stvoreni uvjeti za Drugi svjetski rat, koji se mogao spriječiti, pa u tu svrhu predlažem pročitati jedno židovsko razmišljanje https://www.jpost.com/opinion/the-war-that-could-have-been-prevented-402317 . Da bi se prikrila nečista savjest silnika, najlakše je bilo žrtvovati male narode.
2. Četnička država (1918. – 1941.) nije bila volja hrvatskog naroda. Stepinac ju je u jednom tekstu nazvao ‘Kraljevina Srbija’ (str. 131.). Hrvate su u nju prevarom ugurali, a Liga naroda nije imala sluha za hrvatsku samostalnost (str. 30.), premda svi izvori koje poznajem, pa tako i onaj na stranici 32., govore o gotovo apsolutnoj dominaciji Srba u spomenutoj državi (Vrhovni sud od 31 suca, 30 Srba, Predsjedničko vijeće – svi Srbi, itd.)
3. Antisemitizam nije hrvatskog podrijetla (str. 37., 71., itd.), a da je antisemitizam bio dobro prihvaćen kod naših istočnih susjeda, autorici knjige je dobro poznato (str. 79.-80. itd.).
4. U četničkoj državi su i prisilom prekrštavali u pravoslavce (str. 45.), a kako je to rađeno u NDH može se pročitati na prednjim unutarnjim koricama knjige ili na stranicama 58. i 59., tj. 142. i 143., itd. Inače tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata primjenjivao se poznati četnički princip: ‘skreni pozornost sa svog zločina na način da lažno optužiš drugog za zločin’. Primjera radi, najpoznatiji ‘papreni začin’ iz četničke kuhinje je takozvani ‘Valerijanov memorandum’ u režiji SPC s kojim je bila upoznata Europa 1941. u kojem se bez dokaza tvrdilo da su Hrvati nakon uspostave NDH u samo dva mjeseca ubili oko 100 tisuća Srba, u sljedeća dva mjeseca još 80 tisuća, tako da je do rujna 1941. bilo navodno ubijeno oko 350 tisuća nevinih Srba. Istina je bila sasvim drugačija. Naime, nakon četničkog ludila kroz klanje hrvatskih civila gdje god su pravoslavci bili u većini, ustaše su učinile odmazdu. No kad bi bilo svega 1% stvarnih srpskih žrtava iz spomenutih laži ‘Valerijanovog memoranduma’ i to bi bilo pretjerano.   
5. Pavelić je htio vlast pod svaku cijenu ne videći kakva se budućnost sprema hrvatskom naroda. Inače, punica mu je bila Židovka (str. 297.), a mnogi su Židovi početkom NDH bili pošteđeni zle sudbine zahvaljujući upravo Paveliću (str. 314.-315.).
6. NDH nije dobila legitimitet hrvatskog naroda 10. travnja 1941. (vidi https://povijest.hr/nadanasnjidan/slavko-kvaternik-proglasio-nezavisnu-drzavu-hrvatsku-1941/ ). Ona jest bila čežnja Hrvata, no nastala je tijekom Drugog svjetskog rata odobrenjem nacista i fašista, bez demokratskih izbora, tako da je bila u ratnim uvjetima sve osim demokratska, pa što god ustaške vlade činile tijekom postojanja NDH, to nije bila volja hrvatskog naroda, niti se zbog toga smjelo optuživati hrvatski narod. Upravo zbog te neosporne činjenice Vatikan nije službeno priznao NDH (str. 103.).
7. Proglašenju NDH radovao se i Stepinac (str. 52.), no već nekoliko dana nakon proglašenja ‘nezavisnosti’ (str. 99), shvatio je da Pavelić nema snage ni autoriteta oduprijeti se nacističko-fašističkoj ideologiji, te je stoga postao najveći kritičar Pavelića i ustaša, a to mu ni nacisti ni ustaše nisu oprostili, te je Stepinac ostao medijski izoliran, tako da su jedino njegove propovjedi stizale do ograničenog broja vjernika i onih koji su ga htjeli čuti. O svemu tome ima mnogo uvjerljivih dokaza u knjizi (na primjer str. 133., 138., 143. i mnoge druge).
8. Zbog dijeljenja Stepinčevih propovjedi ustaše su zatvorile više od stotinu svećenika (str. 335.). Naime, u vrijeme rata nadbiskupa Stepinca su nacisti i ustaše smatrali prijateljem Židova (str. 55., itd.). Njegove su propovjedi vjerojatno utjecale na veći odaziv Hrvata u redove partizana (str. 210.).
9. Stepinac je spasio i mnoge Srbe (str. 145., itd.).
10. I neki Židovi su svjedočili u korist Stepinca (158.). Bilo bi ih više da se nisu bojali komunističkih vlasti. Inače, Stepinac je židovskim izbjeglicama pomagao i prije Drugog svjetskog rata (str. 210., itd.).
11. Stepinac je imao jasan stav i prema Jasenovcu tvrdeći da je logor sramota za NDH (str. 215.).
12. U knjizi ima mnogo dokaza da Pavelić nije trpio Stepinca zbog njegovih kritika ustaškog režima (str. 336., itd.).
13. Iako je Zapad znao za politički montiran proces protiv nadbiskupa, a kasnije kardinala Stepinca (str. 95., 119., 125., itd.), ipak je podržavao partizansko – četničku državu iz pragmatičnog interesa da ne prijeđe na stranu SSSR-a. Pokušaj ispravljanja te povijesne nepravde vidim u imenovanju ulice 1980. godine u New Yorku po Stepincu (str. 160. i slika na koricama knjige).
14. Čak i razumni kritičari Vatikana shvaćaju da se nacisti u svom zlodjelu nisu mogli zaustaviti civiliziranim putem (str. 165.; vidi i slučaj Nizozemske – str. 167., itd.), jer je nacistička ideologija namjeravala zgaziti židovsko – kršćanski moral (str. 182.). Pitanje je koliko bi se Židova uopće spasilo da su Stepinca ubili. Zbog toga, kako Vatikan, tako i Stepinac su morali paziti do koje mjere mogu biti kritični prema nacistima i njihovim slugama (str. 217.). Moć se Crkve uglavnom precjenjuje, jer da je mogla, Crkva bi sigurno zaustavila Drugi svjetski rat, jer smrću brojnih svojih vjernika gubila bi na snazi.
15. Glede Stepinca može se jedino sporiti u tome u kojem je danu tijekom prvih 30 dana od uspostave NDH 10. travnja 1941. Stepinac jasno dao do znanja da ne podržava progon Židova (str. 183., 320. itd.). Da su ozbiljni kritičari Stepinca imali pristup arhivi, vjerojatno bi drugačije razmišljali (str. 221.).

Ustaše i ‘antifašisti’

I sad bih iskoristio priliku i rekao gdje je danas mjesto ustašama i ‘antifašistima’. Kako ustaše, tako i ‘antifašisti’, svoju su povijesnu priliku prokockali i zauzeli negativno mjesto u hrvatskoj povijesti, s tim da su se ustaše borile pod hrvatskom zastavom, a partizani (‘antifašisti’) pod jugoslavenskom. Bolje uvjete za uspjeh imali su antifašisti. I jedni i drugi su imali opravdanje postojanja, ustaše 1929. zbog četničkog terora započetog odmah nakon uspostave četničke države 1918., a izvorni hrvatski antifašisti 1919. zbog pojave fašizma. Njihova općenito pozitivna i nesavršena uloga prestaje 1941., ustašama s proglašenjem NDH 10. travnja, a antifašistima s napadom nacista na svog saveznika, Sovjetski Savez, 22. lipnja. Razloge za stavljanje ustaša u negativan kontekst znamo već iz ove knjige doktorice Gitman, no razlozi za negativan stav o partizanima (‘antifašistima’) je taj što su u svom postojanju pobili daleko više nevinih civila od regularne protivničke vojske negdje na bojišnici.

Kad su u pitanju Židovi, ustaše su zločinci, a kad su u pitanju Hrvati, ‘antifašisti’ su monstrumi. Ma što ustaše učinile, sa zlodjelima ‘antifašista’ se ne mogu uspoređivati. To vrijeme jednih i drugih mora ostati u povijesti i živjeti samo u raspravama među ozbiljnim znanstvenicima. Dr. Gitman je pokazala kako, i s ovom knjigom Alojzije Stepinac – Pillar of human rights dokazala da se i u vremenima zla uvijek negdje krije dobro, tj. nada za bolju i sretniju budućnost. I da zaključim, knjiga  Alojzije Stepinac – Pillar of human rights je vrijedna čitanja, a doktorica Esther Gitman dostojna poštovanja.

Dr. Ivica Tijardović