Hrvatski Fokus
Hrvatska

Moj Vrbanj je Hrvatska!

Miki Bratanić: Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

 

 

PRIRUČNIK ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ
Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovom lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji. Vrbanju pripada prema gruboj procjeni autora nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočkih zemljišta koje su stoljećima život značile. Velik dio Starogradskog polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/12/hvar-vrbanj.jpg
Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Starog Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat. Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući “SVAKI ČOVJEK” i to 1511. godine! To hrvatski narod stavlja ispred svih drugih naroda, jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije i zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju, te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja, već čitave Hrvatske. I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koji su ga napustili. Nažalost, nema takvog čovjeka. Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali za ovakav posao. Nažalost, tih nema. Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura. Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.
 
Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenom narodu vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv teret. Time bi ubrzo kvarat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati. To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine, već vjerovatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.
Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali preci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa. Život na bezvrijednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi. Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa.
I ne brine to nikoga.
Nitko ne mari što naš narod nestaje.
Starogradsko polje je zaštićeno.
Procesija Za križen je zaštićena.
Klapska pisma je zaštićena.
Ali čovjeka nitko nije zaštitio.
Tko će obrađivati Starogradsko polje?
Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?
Tko će pjevati stare napjeve i kolende?
Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?
Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.
Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.
“Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.”
Ovo je definicija genocida.
 
Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?
Sve.
Zar se Vrbanj ne uništava?
Zar se ne ubija?
Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?
Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge “skupine”?
A moj Vrbanj je Hrvatska.
Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.
Samo se to tako ne zove.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
 

https://narod.hr/hrvatska/miki-bratanic-kako-istrijebiti-narod-a-da-se-to-ne-zove-genocid

Povezani članci

Balvan revolucija u Crnoj Gori

HF

AFORIZMI – Svetac iz Svete Nedelje

HF

Trijumf sumnje: mutan novac i znanost obmane

HF

Više partizanskih, nego braniteljskih mirovina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...