Sačuvana i ne sačuvana Ima pisama koja se sav život čuvaju i kriju od tuđih očiju. Takova se, možda, brzo i zaboravljaju, jer sjećaju na mnoge stvari, osobe i riječi što bole, probadaju u srce čak i kada se ljudi potajno vole. I susretu nadaju. Ima pisama, koja se, jedva pročitana, odmah poderu, bace i nastoje zaboraviti sve što je u njima napisano bilo. A ima ih, koje stavimo u krilo, uvjeravamo se da nam se samo snilo ono, što se zaista i na javi zbilo. Ima pisama čije sadržaje brzo zaboravimo, jer nama i nisu upućena bila. Istom kad ostarimo, kada se od mladih zanosa oporavimo, shvatimo kako je velika i bolna žudnja da ih u zbilju vratimo i sve što je u njima pisalo, živjelo, disalo, u raskoš zbilje sunovratimo. Ta pisma zaboravljena uvuku se u najmračnije pore uma, u svakodnevne brige i radosti, u praznine nerazuma pa ih se sjetimo i u nezamislivim traženjima istine u kontejnerima papira. Ima pisama, umotanih u koprene zaborava, koja nam ni u snovima ne daju mira. Pa ako i jesu smetlari ih već davno spalili, maštu su nam razgalili, u potragu sjećanja krećemo i znamo da nikada više stati ne ćemo, sve dok nadanja mijene traju snom oživljene. Ima, o pisama ima što ih čitamo svima, premda nenapisana i premda su samo čežnja, tihoga vapaja glas da makar na čas ljubav oćutimo pa i kada već odlazak slutimo. Ima, zaboravljenih pisama ima, koje bismo rado čitali i svojim unucima. Malkica Dugeč, 19. 8. 2018.