Zaboravljena pisma

Sačuvana i ne sačuvana

        Ima pisama koja se sav život čuvaju i kriju od tuđih očiju.

        Takova se, možda, brzo i zaboravljaju, jer sjećaju na mnoge stvari,

        osobe i riječi što bole, probadaju u srce čak i kada se ljudi

        potajno vole. I susretu nadaju.

        Ima pisama, koja se, jedva pročitana, odmah poderu, bace i

        nastoje zaboraviti sve  što je u njima napisano bilo. A ima ih, koje

        stavimo u krilo, uvjeravamo se da nam se samo snilo ono, što

        se zaista i na javi zbilo.

        Ima pisama čije sadržaje brzo zaboravimo, jer nama i nisu upućena

        bila. Istom kad ostarimo, kada se od mladih zanosa oporavimo,

        shvatimo kako je velika i bolna žudnja da ih u zbilju vratimo i sve

        što je u njima pisalo, živjelo, disalo, u raskoš zbilje sunovratimo.

        Ta pisma zaboravljena uvuku se u najmračnije pore uma,

        u svakodnevne brige i radosti, u praznine nerazuma pa ih se

        sjetimo i u nezamislivim traženjima istine u kontejnerima papira.

        Ima pisama, umotanih u koprene zaborava, koja nam ni u snovima

        ne daju mira. Pa ako i jesu smetlari ih već davno spalili, maštu su

        nam razgalili, u potragu sjećanja krećemo i znamo da nikada više

        stati ne ćemo, sve dok nadanja mijene traju snom oživljene.

        Ima, o pisama ima što ih čitamo svima, premda nenapisana i

        premda su samo čežnja, tihoga vapaja glas da makar na čas

        ljubav oćutimo pa i kada već odlazak slutimo.

        Ima, zaboravljenih pisama ima, koje bismo rado čitali i svojim

        unucima.

Malkica Dugeč, 19. 8. 2018.