O čaroliji Božića

Rođenjem djeteta shvatila sam da ono ima pravo na svu čaroliju Božića

ISPOVIJEST SLOVENKE ČIJI RODITELJI KOMUNISTI NISU SLAVILI BOŽIĆ

»…Odrasla sam u seoskom katoličkom okruženju, gdje su vršnjaci išli na vjeronauk, a samo ja ne. Nikada se nisam upitala za to zašto sam ja izuzetak. Sjećam se samo da su u prvom razredu školske kolegice odlučile da sam komunistica. I svaki put, kada su izrekle tu riječ, pokazale su na mene. Izgovoreno je bilo slušati kao žaljenje. Neki dan kasnije sam slušala doma da ne bi smjeli slaviti Božić, jer da ne vjerujemo u Isusa. Nekako mi se to sviđalo, a tada još nisam znala kakvu vezu imam s Božićem.

Nika Vistoropski

Božić je za me predstavljao snijeg, svijetla, zvijezde, darove i puno peciva. I tako je ostalo dugo. Čarobnost toga dana mogla se osjetiti u zraku. Dugo vremena sam mu pripisivala ispunjenje dječjih želja, koje su zapravo bile neostvarive – a željela sam si stati u zaštitu djeda mraza, da me prestanu ogovarati i omalovažavati i da bi takve riječi voljeli moj otac i moja majka. I s vremenom sam spoznala da je jačina očekivanja dražestnosti Božića nesrazmjerna s jačinom razočaranja, koje je zatim uslijedilo. U godinama koje su slijedile, kada sam nakon završene srednje škole otišla u Ljubljanu, prosinačke praznike doživljavala sam kao dane ispunjene tjeskobom, kada treba sjesti na vlak, ići doma, a ne se slomiti pod težinom prisilne sreće, koja je bila tako vrlo lažna. Duga ljeta sva ta praznovanja sasvim sam ignorirala. »Razbolila« sam se za Božič, kako ne bi morala ići doma, i na Silvestrovo ići spavati već u deset sati navečer, da bi nakon toga već u četiri sata ujutro gazila po svježem snijegu. Sama. I u tom nije bilo nikakve britkosti.

Odrekla sem se toga dana dana, kada sam odlučila, da mi ni treba praznovati kolektivne ideje radosti i sreće, ako ne osjećam ni jedno ni drugo. Druge. Kroz godine sam spoznala, da se moram više potruditi. Rodila sam. I kako je dijete raslo, u meni je rasla spoznaja da moja gorčina ne smije biti također i njegova, djetetova. Da ima pravo do toga, da vjeruje u sve to, što sam sama već davno napustila. I ponovno sam počela kititi smreku. I pod nju stavljati darove. I tek kada sam osjetila svu snagu i žalost male Nike, mogla sam napustiti bolest koja mi je onemogućila vidjeti (također) lijepo…

Sigmund Freud je recimo obožavao Dickensova djela. Njegov prvi dar zaručnici godine 1881. je bio primjerak knjige David Copperfield. Premda nije bio vjernik, za Božić je imao ukrašenu smrečicu. I možda je to zapravo jedna od njegovih najboljih i najvažnijih poruka? I uostalom, da možda čarolija ne dolazi od tamo, za što smo mislili, ali da to ne znači da je nema. U stara vremena ljudi su vidjeli duhove, imali vizije. Nakon toga se je pojavio Freud i sve nas naučio da je sve zaista u sjećanju i maštovitosti; ništa ne dolazi od Boga ili mrtvih. Znači li to, da više nema čarolije? Nikako. To je pitanje za one druge gdje ju tražimo. Budućnost, kao nastavak sadašnjega straha, je promjenljiva samo sa suosjećajnim priznanjem prošlosti.

Želim Vam puno radosti za Božić!«

Nika Vistoropski, Delo, Ona Plus, Ljubljana, 24. XII. 2018., https://www.onaplus.si/nika-vistoropski-o-carobnosti-bozica