U Staljinovim i Titinim logorima (1)

Sjećanja robijaša na stradanja u sovjetskim i jugoslavenskim gulazima

IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.- 1999.) I DESNIČARA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)

Osuđeni na glad – Osuđeni na glad – Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh. Umiješala se straža – dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku Za doručak dobivali smo vruću vodu, umjesto čaja, s komadićem šećera [sladora] i po 200 grama kruha. Ali i to su nam kriminalci oduzimali. Ako se tako produži nećemo dugo živjeti. U logorima sam više puta dolazio u dodir s kriminalcima i često se uspijevao s njima dogovoriti. Ali se s ovim ljudima nije moglo ništa postići. Bili su osuđeni na glad. Odgađali su svoje umiranje na račun drugih. Sve se to radilo uz blagonaklonost straže i zatvorske administracije. Živjeti s takvim ljudima u istoj prostoriji bilo je nešto najgore što se uopće može zamisliti. Četiri dana je naša grupa živjela samo na vodi. […]

U Aleksejevki je sve, prema njegovim [majstorovim] riječima, postavljeno tako da se zatočenicima što više otežaju uvjeti rada i života. Straža i nadzornici odabrani su s cijelog kompleksa Kargopolskog logora. Tko je bio bezdušniji imao je više vrlina za Aleksejevku. Majstor nam je rekao da nadzornici i straža tuku i prebijaju ljude i za najmanji prekršaj, a neposlušne odmah šalju u izolator koji su nazivali izolator zračne smrti. Bila je to neka vrst kaveza, podignutog 3 metra od zemlje. […] Čovjek u njemu nije mogao stajati uspravno već samo sjediti ili ležati. Ako bi hodao, morao se sagnuti. Nitko u takvom izolatoru nije mogao izdržati duže od 5 do 6 dana. Ljudi bi od hladnoće i vjetra umirali. Ali na to se nitko nije ni obazirao. Nije bilo dana da u aleksejevskom logoru nije poginulo desetak ljudi i to uglavnom političkih osuđenika […] Takvi neljudski uvjeti utjecali su i na promjenu svijesti i karaktera nekih logoraša. Ljudi su se borili za goli opstanak ne birajući sredstva. Ali bilo je ljudi koji su i u takvim uvjetima ostali čvrsti boreći se da vlastitim radom osiguraju bolju ishranu. Drugi su u borbi za život pljačkali kruh od svojih drugova. Neki bi se, kad ugledaju kod svog druga komadić kruha, bacali na njega kao životinje, otimali mu ga i odmah trpali u usta. Ljudi su se branili, tukli, pokušavajući vratiti oteto. Ali čovjek, ili ono što je još ostalo od njega, trpi i da ga tuku, ne obraća tome pažnju, samo gleda što prije pojesti ono što je oteo. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam jednom po izlasku iz izolatora promatrao u logorskom dvorištu. Jedan je nesretnik s otetim komadom kruha bježao po zoni jedući u trku, dok su za njim jurila dvojica. Kad su ga dostigli, toliko su ga tukli da mu je krv tekla iz nosa i iz usta, ali je on, zajedno s krvlju, i dalje gutao kruh.

Umiješala se straža – dvojicu je na mjestu ubila, dok je treći uspio pobjeći u baraku. […] Logorska je administracija od načelnika do posljednjeg službenika bila čvrsto povezana u metodama iscrpljivanja i uništavanja logoraša. Za sve vrijeme koje sam proveo u Aleksejevki nije bilo nikoga kome bi se čovjek mogao i smio požaliti. Bezbrojni su bili primjeri pljačke, sve u skladu s propisima. Svaki osuđenik je npr. imao pravo na dobivanje paketa jedanput u tri mjeseca. Kada paket dođe, stražari pozivaju zatočenika da ga u njegovom prisustvu otvore i provjere do najmanjih sitnica. Svu bi hranu razdrobili da im slučajno ne promakne nešto. Odjeću ili obuću bi također do detalja pregledali. Sastavili bi zatim popis primljenih stvari. Ako bi osuđenik odvojio nešto vrjednije, onda bi i on dobio nešto za pojesti na licu mjesta. U suprotnom, sve te stvari išle bi u skladište zajedno s popisom. Ako čovjek želi što dobiti, mora uputiti zahtjev načelniku logora, ali preko nadzornika svoje barake. Da bi taj zahtjev stvarno stigao do načelnika logora, trebalo je podmititi nadzornika i druge posrednike. A posrednika je bilo toliko da samom primatelju paketa ne bi ništa vrjednije ni ostalo. Došlo je do toga da su ljudi bili zadovoljniji da im nitko ništa ne šalje. Jednog dijela muka oslobodili smo se kad je naša grupa, uz pomoć ljudi iz proizvodnog odjela, preseljena iz ćelije br. 4 u ćeliju br. 17. Za nas dvanaestoricu bila je to velika prednost, jer smo sada bar mogli pojesti hranu koja nam je pripadala. Veličina naše nove jazbine bila je 4,5 x 2,5 metara, a visina 2 metra. Prozora uopće nije imala.

Unutra je bio samo dvokatni ležaj izrađen od oblica. Slaba električna sijalica danju je i noću samo škiljila. U blizini vrata nalazila se kibla. Ležali smo po šestorica na svakom ležaju. Smrad je bio neizdržljiv, jer je u blizini bio i zahod. Sve smo to morali šutke podnositi, lišeni svakoga prava žalbe u toku godine dana. Jedina svijetla točka našeg tadašnjeg života bilo je pravo ići na posao. […] Kad bi netko viknuo da se treba sklanjati jer pada stablo, neki ne bi bili sposobni ni da se izmaknu. U našoj su brigadi na taj način pored ognjišta poginula tri zatočenika. […] Jednom prilikom je našu brigadu zapalo saditi krumpir. To je bio pravi praznik. Bilo je, istina, strogo zabranjeno da se krumpir jede, ali nismo marili za posljedice. Pregladnjeli čovjek je kadar dati i život za jedan jedini zalogaj. Jeli smo krumpir onako nečist, često sa zemljom i začudo nikome se ništa nije dogodilo. Kasnije smo se Kitvojtenko i ja mnogo puta prisjećali tog dana i uspoređivali okus jabuka i sirovog krumpira koji smo tada jeli u Aleksejevki. Sirovi je krumpir bio nenadmašan. […] Zahvaljujući tim radionicama [u Jercovu], svi su službenici, slobodni radnici, stražari, a pogotovo organi NKVD-a, dolazili po vrlo povoljnim cijenama do raznovrsnog namještaja, suhomesnate robe, odjeće i obuće, što je u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza bilo nezamislivo. […] Rukovoditelji straže, organi NKVD-a i drugi rukovodeći radnici napravili su sebi i po desetak pari cipela, valjenki [čizmi od valjane tkanine za gaženje snijega], odijela; cijele garniture sobnog i kuhinjskog namještaja.

Opskrbljivali su se u izobilju suhomesnatim proizvodima, po vrlo niskoj cijeni. […] Zatočenici su među sobom ironično govorili da žena pukovnika Korobicina, poslije carice Katarine II. koja je bila glasovita zbog svojih 15.000 haljina, dolazi po broju haljina na drugo mjesto svih vremena u Rusiji. […] Za izradu skupocjenog namješta npr. trebalo je pisati kao da je vrijeme i materijal utrošen na neke sitne popravke, tako da se ti proizvodi poslije mogu naplatiti ispod svakog minimuma stvarne vrijednosti. A kad se nešto radilo za rukovoditelje logora, onda se sav utrošak materijala i radnog vremena morao otpisivati na račun tobožnje izrade nekog grubog namještaja za zatočenike. Ljudi su mjesecima radili raznovrstan namještaj, a ja sam morao njihov rad upisivati i prikazivati kao da je utrošen na izradu putova i drugih radova u šumi. […] Kada sam se upoznao sa svim tim kriminalom organiziranim po nalogu onih koji su bili dužni striktno paziti na čuvanje zakonitosti, koji su sudili ljude i za najmanju sitnicu na deset i više godina robije, onih koji su prije osuđivali obične seljake kolhoznike samo zato što su pabirčili klasje žita u polju da bi se nekako prehranili i za to ih slali u ovakve logore, silno sam se zabrinuo ne znajući što (u)činiti. […] Prijavio sam se tehničkom rukovoditelju tih radionica, inženjeru Hausmanu, koji je kao zatočenik odradio svoj petogodišnji rok u ovom logoru i u njemu ostao kao slobodan službenik nakon izdržane kazne i otvoreno ga pitao kada će se završiti ta bestidna pljačka državne imovine i odmah mu rekao da ja više ne mogu dalje u tome sudjelovati. Hausman je bio najprije zaprepašten.

Nije mogao vjerovati da mi je tako nešto palo na pamet. Zatim mi se nasmijao u lice. Nije, kaže, bar od mene očekivao da mu postavljam takva naivna pitanja. Najzad, taj čovjek mi je otvoreno rekao da sam, kako vidi, i nakon svega ostao velika naivčina i budala. – Slušaj, Baranovski, i upamti: svi mi vidimo i znamo da postupamo nezakonito. Mi to radimo svjesno, bez ikakve grižnje savjesti, jer to radimo po naredbi naših pretpostavljenih o čijoj volji ovisi i naš život. Treba biti potpuni idiot i luđak, pa istupiti protiv toga. […] U našoj radionici pljačkali smo samo državu. U drugim radionicama pljačkali su i državu i zatočenike. […] Dok su zatočenici hodali poderani i bosi, od materijala koji je dolazio za njih izrađivana su odijela, bunde, čizme i cipele za rukovoditelje logora. Dok su ljudi izgladnjivani i umirali od gladi ili se pretvarali u neizlječive bolesnike od pelagre, dotle je meso za njihovu ishranu prerađivano u kobasice i salame namijenjene isključivo neljudima u čijim smo se rukama nalazili. Ti su paraziti ne samo živjeli na račun zatočenika, njihovog sljedovanja i njihovog rada, već su, osim toga, izmišljali raznovrsne urote i disciplinske prekršaje kako bi nas prikazali što većim i opasnijim prijestupnicima koje treba budno paziti i čuvati, samo da bi sebi i na taj način osigurali položaj i spašavali se od odlaska na frontu. Mnogi su od njih za vrijeme svoga službovanja stekli bogatstvo upravo u vrijeme kada su sovjetski narodi živjeli u strašnoj oskudici i bijedi uslijed ratnog pustošenja. […]

Za sva ta svoja nedjela još su dobivali redovita unaprjeđenja u više činove i raznovrsne druge nagrade i odlikovanja. […] ta je praksa ukorijenjena u svim logorima, a i u drugim privrednim i društvenim organizacijama. […] Nakon naredbe da se žene izdvoje u poseban logor i da samostalno rade na sječi šumske građe, žene su došle u težak položaj. Primoravati te većinom mlade, pa i nedorasle djevojke na takve teške poslove bilo je bezdušno. […] Naročito je teških scena bilo među kriminalcima. Njima je u početku bilo dopušteno živjeti zajednički sa ženama, a poslije nekoliko godina došlo je naređenje da se izdvoje. Neki su imali i djecu. […] To su bila najnesretnija stvorenja na svijetu. Bez ikakve krivice, osuđena živjeti u logoru, lišena najelementarnije ljubavi i brige svojih roditelja. Ta su djeca ostajala u logoru sve dok ne bi dorasla za školu, a onda bi ih otpremali u specijalne dječje domove. […]

Za načelnika odjela NKVD-a Mehrinškog logorskog punkta bio je određen poručnik iz Jercova koji je za vrijeme rata ne samo rukovodio strijeljanjem, već i sam ubijao ljude osuđene na smrt. Za taj svoj posao bio je nagrađen ordenom i dobio čin majora. Međutim, da bi ga maknuli s očiju onih koji su ga poznavali u okolici Jercova, gdje je obavljao taj krvnički posao, poslali su ga u Mehringu na dužnost načelnika odjela NKVD-a. […] Krasnojarsk! Kad smo čuli tu riječ, svima je srce zamrlo. […] Tek pred večer smjestili su nas, najzad, u prijemne prostorije krasnojarskog zatvora u koje su obično privremeno zatvarali pristigle robijaše. […] Dospio sam u neku veliku ćeliju br. 9, u koju su nagurali gotovo stotinu ljudi tako da se nije moglo spavati. […] Iako su među političkim zatočenicima mnogi bili intelektualci, učenjaci, inženjeri, tehničari i slično, ipak su gotovo svi određeni samo za fizičke poslove. […] Većinu su slali u rudnike ili na sječu i eksploataciju šuma, na teške fizičke radove. […]

Đivo Bašić