Tko brani fašizam i tko napada antifašizam?

Hrvatska je vojno pobijedila Srbiju, ali ne i srpski fašizam

 

 

Napadati fašizam kojeg nitko ne brani i braniti antifašizam kojeg nitko ne napada  vrlina je hrvatskih antifašista koji se bore iz krila diktature proletarijata Titove Jugoslavije. Tko u Hrvatskoj, imenom i prezimenom, zagovara ustaše i fašizam mjerom kojom se javljaju antifašisti? Zar terorom komunističke prošlosti? Kako se moglo dogoditi da među svim fašističkim državama, nastalim od Moskve do Berlina, samo je Hrvatska pod hipotekom osude fašizma, zar zbog NDH-a? U Njemačkoj, u kojoj je „Hitlerov fašizam“ rođen, nestao je kao predmet političkog prijepora i samo je o(p)stao u Hrvatskoj. Valjalo bi se, ne samo zapitati, ozbiljno zamisliti nad medijskim nasiljem šarlatana i nabiguzica hrvatskih antifašista koji na pojedinačnim ekscesima i fašističkim simbolima koje, vjerojatno, sami ispisuju grade borbu koja ih je iznjedrila protiv jedne diktature u korist druge. Zar Hrvatska, u nedostatku prirodne inteligencije mora dočekati vrijeme u kojem će umjetna inteligencija osloboditi nas ovisnika fašističke i komunističke prošlosti.

Dimitrije Ljotić i Milan Nedić

 

Hrvatska, stoljećima politički nedograđena, nacionalni integritet rušila je od pamtivijeka unutar svojih granica ma kakve one bile u povijesnom smislu. Nakon „brižne“ pedesetogodišnje prakse, službeno nazvanom socijalističke revolucije, Hrvatska je ostvarila neovisnu državu u kojoj zbog istih razloga povijesne sudbine njene nedorečenosti i sadašnja, međunarodno priznata, Hrvatska se urušava. Postala je jalovo gospodarsko, a samim tim političko, ruglo preusmjeravanja pozornosti s bitnih pitanja njenog suvereniteta kako bi se bavila prijeporima davno završenog Drugog svjetskog rata. Hrvatskoj se dosljedno nametao, i još uvijek se nameće, osjećaj krivice zbog države NDH. Ta država predmet je optužbi za fašizam kojeg ni prije 1941., kao ni poslije 1945. u Hrvatskoj nije bilo.

 

Kako povjesničarima: Klasiću, Jakovini, Goldsteinu, Budaku, Markovini & comp. polupismenih medijski, vrlo aktivnih, djelatnika objasniti da Pavelićeva NDH nije stvarana voljom naroda, a pogotovo ne ovog sadašnjeg koji je na meti optuživanja za fašizam s kojim Hrvatska niti ima niti je ikad imala veze! Spomenuti likovi godinama predaju povijest studentima krivotvorinom činjenica. NDH je bila jedna od država koje su nastale fašističkom agresijom sila osovine na putu od Berlina do Moskve (1941.) i na posve isti način je nestala pobjedničkom silom od Moskve do Berlina (1945.) kad su sve fašističke države, na putu Crvene armije, postale  socijalističke jednakim smislom ideološkog terora. Prvo fašističkog, a zatim komunističkog. Potonji je bio aktivna  legitimacija za teror nad kapitalom nedužnih građana u ime antifašizma i borbe protiv klasnog neprijatelja. Nigdje se na kugli zemaljskoj nitko nije tako zdušno borio protiv „hrvatskog fašizma,“i beznačajnog udjela ustaša u njemu, kao što se predstavljaju likovi u ime antifašizma u Hrvatskoj. U Njemačkoj, u Italiji, u Japanu ili u državama koje su fašizam izvorno zagovarale nazivom „Sila osovine“ nema borbe i ideoloških prijepora kakvi se  u nas vode terorom kojeg, nakon toliko godina, nitko nije u stanju označiti ideološkim,  tendencioznim i subverzivnim aktivistima.

 

Hrvatski narod nije imao ni prije, a ni poslije Drugog svjetskog rata nikakve, osim umjetno stvorene, veze s fašizmom. To nije teško dokazati! Problem je u tome što do dokaza nitko u domaćoj politici nije imao mogućnost ponuditi činjenice nad kojima je vladala istina izvan povijesti ili je vrijedila povijest koju je nudila ideologija KPJ. Danas se domaća diplomacija ne bavi politikom nego joj se prilagođava. Ne samo da diplomacija ne drži do politike nego dozvoljava srpskoj diplomaciji monopol na povjerenje što ga propagira velikosrpska monarho-fašistička i djelomično, da ju nazovem, „zurofovska“ propaganda uz pomoć, puno starije, srpske pravoslavne crkve.

 

Noam Chomsky je u nekih desetak točaka, čiji redoslijed nije bitan za ovu prigodu, prikazao tehniku manipuliranja kojom veličanje gluposti uz zloupotrebu znanja dobiva posebni smisao  nametanja osjećaja krivice hrvatskom narodu. Ni kriv – ni dužan, pripadao je Austro-Ugarskoj monarhiji sve do završetka Prvog svjetskog rata. Taj isti obrazac nastavljen je nakon Drugog svjetskog rata. Hrvatska je bez svoje volje jednako bila žrtva omražene tvorevine NDH da bi i dan današnji nakon svojeg osamostaljenja ostala na razini intelektualno povijesnog terora kojim se progone ustaše kojih do 1941. nije bilo, a pogotovo ne nakon 1945. mjerom koja bi bila sposobna očuvati državu NDH a još i manje ugroziti Titovu Jugoslaviju. 

 

Hrvatskoj je nametanje osjećaja krivice započelo nakon Prvog svjetskog rata u monarho-fašističkoj vladavini dinastije Karađorđevića. U njoj je Hrvatska, valja to naglasiti tretirana kao gubitnica rata zato što je, ne svojom voljom, bila u sastavu Austro-ugarske monarhije. Nakon Drugog svjetskog rata u Titinoj Jugoslaviji od „stručnjaka“ za nametanje osjećaja krivice Hrvatska je, po drugi put, od istih ideo-političkih struktura tretirana kao gubitnica Drugog svjetskog rata. Zar zbog Pavelićeve NDH države? Zanimljivo je da takvu sudbinu nije doživjela Srbija s Milanom Nedićem kojemu su Ljotićevci bili isto što su Paveliću bile ustaše. Ni jedna od država kakve su bile Srbija i Hrvatska na putu od Berlina do Moskve zbog toga nije proglašena fašističkom onako kako je to uspjelo srpskoj propagandi proglasiti NDH. Ta država nije bila nezavisna, niti je bila voljom naroda stvorena dok joj je državnost bila upitna jer je ostvarila, kao i sve okupirane  države, provedbu Hitlerovih rasnih zakona od Berlina do Moskve zbog Židova i Cigana (tada nije bilo Roma) a ne zbog Srba kako to prikazuje srpska histerija umjesto historija.

 

Da nije bilo Memoranduma SANU-a nikad se autentično ne bi prikazao smisao velikosrpske politike kojoj je NDH bila izlika da bi „brigom za Srbe“ u Hrvatskoj opravdala svoj imperijalistički i agresorski zločin što ga je potvrdila u BiH stvaranjem Republike srpske. Hrvatska, ponesena vojnim uspjesima, u pobjedničkom zanosu posve je zaboravila ili naprosto nije imala diplomaciju kojom bi obranom od srpske agresije dokazala srpski fašizam; on nije poražen. Naprotiv! Dozvolila je srpskoj diplomaciji da svoj vojni neuspjeh pretvori u napad na Hrvatsku tako što će dragovoljno povlačenje pobunjenih Srba proglasiti etničkim čišćenjem i Hrvatskoj umjesto pobjedonosne slave prilijepiti etiketu zločina a srpskoj politici opravdanje za optuživanje Hrvatske i istovremeno u Srbiji tolerirati aktivno djelovanje srpskoj  radikalnoj stranci uz vodstvo osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Na tu činjenici službena hrvatska politika i njena diplomacija  nije reagirala, a još i manje vršila pritisak na relevantne međunarodne čimbenike.

 

Nakon Domovinskog rata, inače najglupljeg mogućeg termina, obranjena Hrvatska  nije uspjela vojno i politički poraženoj Srbiji i svjetskoj javnosti dati do znanja da je smisao projekta Velike Srbije idejno i sadržajno vojno poražen. Nije li srpska agresija bila dokaz latentnog srpskog fašizma stvaranog između dva svjetska rata? To je vjerodostojno potvrđeno rehabilitacijom četnika i uloge Draže Mihailovića u Drugom svjetskom ratu. Nitko danas ne spominje da su četnici i ustaše u nekom smislu bili saveznici koji su završetak rata doživjeli povlačeći se od komunizma da bi stigli tek do Bleiburga. Tamo su četnici tretirani kao ljudi zabluda za razliku od hrvatskih izbjeglica koji nisu imali sreće izbjeći sudbinu žrtava od likova poput zloglasnog Sime Dubajića koji se hvalio osobnom odmazdom nad izbjeglicama.

 

Zanimljivo je da su u jeku obrambenog rata od velikosrpske agresije elementi Udbe, sad je to jasno, smišljeno uveli terminologiju iz države NDH, kao i simbole i sintagme kako bi se, naknadno, imalo razloga obranjenu Hrvatsku proglasiti državom koja ne ostvaruje samostalnost nego obnavlja ustaštvo. Ustaštvo se u Hrvatskoj nikad nije javilo kao ideologija nego jedino kao teroristički čin protiv Karađorđevićeve dinastije koji je pojavom sila osovine dobio legitimitet sa svim obvezama što su ga od Berlina do Moskve imale sve kvislinške države. Prije Prvog svjetskog rata, i nikad poslije Drugog svjetskog rata, za razliku od četničkog i velikosrpskog pokreta, u Hrvatskoj nije dominirala ustaška ideologija! Da apsurd i tendencija budu prisutni valja konstatirati da je Titova Jugoslavija čak financirala ustašku organiziranost u europskim državama, u Južnoj Americi kao i u  Australiji! Spomenuta činjenica nije dobila autentično mjesto u historiografiji Titove Jugoslavije i njenih tajnih službi koje su još i danas aktivne o čemu osobito svjedoči poljudska svastika u Splitu iscrtana profesionalno smišljeno i tehnički dotjerano kako bi se prikazao hrvatski, zar fašizam?

 

STVARANJE UMJETNIH PROBLEMA

 

Od terminologije korištene za trajanja NDH u obranjenoj Hrvatskoj se, po mojem sudu, tendenciozno i protiv nacionalnih interesa, pojavilo mnoštvo termina  među kojima se održala jedino novčana jedinica kuna, a sve ostalo je dovedeno u pitanje i postupno, s pravom, napušteno. Nema više zrakomlata, a ni povijesna zbiljnost nije zaživjela. Ostala nam je umjesto zbiljnosti stvarnost i gomila simbola oko kojih se vode prijepori masom  nestručnih i proizvoljnih rasprava. Tako je netko postavio pitanje hrvatskog grba ideološki umjesto umjetnički u kojem je prvo polje grba crveno ili bijelo? Nije li to umjetno stvoren problem? Ta polja u tradicionalnom hrvatskom grbu nisu nastala kao ideološki čin. To je čin umjetnika koji je grb nacrtao i prikazao u vrijeme, pokazalo se, kad ni ustaša, ni partizana, a ni fašizma ni u primisli nije bilo. Naravno da rasprava o tome podgrijava strasti kojom se postižu dva učinka. Jedan je umjetno stvaranje problema, a drugi je skretanje pozornosti s gospodarskih pitanja poplavom nebitnih činjenica za stanje političkog i svjetonazorskog duha.

 

A što tek reći povodom poziva: „Za dom spremni“? Nema veće gluposti kad se apel naziva pozdravom. Neovisno tko ga je i kad ga je netko službeno uveo. To nije nikakav pozdrav! To je, valja naglasiti, apel za dom koji je vrjedniji od svake države. Dom je uvijek bio i ostat će značajniji od svake države kakva god ona bila. Dom je simbol osobne slobode i neovisnosti čije dostojanstvo valja njegovati u bilo kojoj državi; on je obiteljska svojina koju valja čuvati neovisno o službenim ili ideološkim obrascima. Partizani, ustaše, komunisti i fašisti ugrožavali su domove i ljude u njima. Nije kriv apel što će ga bilo tko koristiti s punim pravom obrane doma, a ne države koja ga je  najčešće pljačkala poreznim obligacijama i drugim oblicima nasilja.

 

Brojne neprihvatljive mjere koje se uvode od strane vladajućih garnitura svode se na postupnost kojom se nepopularne mjere nude građanima, rekli bi, na žlicu. Nije li to svaka porezna ili mirovinska reforma; one se prvo najave kako bi se građani prilagodili na pljačku koja se nudi kao reforma čega? Naravno, reforma socijalne države u korist pljačkaške. Dubina jaza između vladajućih skupina i građana se iz godine u godinu produbljuje tako što se uporno i dosljedno zloupotrebljava znanje uz pomoć praktične psihologije kojom se bave stručnjaci za formiranje javnog mnijenja. Nisu li to PR stručnjaci? Modusima operandi u koje spada na jednoj strani veličanje gluposti, a na drugoj prebrojavanje njihovih žrtava postižu se ciljevi od interesa vladajućih garnitura koje raspolažu snagom moći koju im nisu dali oni koji su ih birali nego pozicije s kojih djeluju kao izabrani. 

 

Nije li obrazovanje bez odgoja ili vladanje informatikom bez sadržaja istovremeno postupak kojim će beskorisne diplome, za praktične potrebe društva, postati papir bez ikakve vrijednosti na radnom mjestu s kojeg se uređuje birokracija umjesto društvo. U pametnim državama napredak ne ovisi o diplomama nego o znanju kojeg ne jamči ponuđena reforma obrazovanja; ona, ovakva kakva je, bliža je sudaru digitalne s Gutenbergovom galaksijom.

 

Rad i nada u ime „bolje budućnosti“ je floskula kojom se zavarava sadašnjost? Bolju budućnost još nitko nije dočekao ma koliko joj se nadao, maštao i u nju ulagao. Bitna je jedino sadašnjost kakvu živimo ako od politike tražimo odgovornost; ona nije prepoznata činjenicom da je dijelu zastupnika u Saboru prvo radno mjesto zastupnik. Takav Sabor djeluje kao stroj za donošenje političkih odluka koje državu čine, umjesto suverenom smiješnom tvorevinom i posljedicama što funkcioniraju poput bolesnika s infuzorijama na intenzivnoj njezi. Nije li to podrška nacionalnih manjina ili su to prebjezi koje birači nisu birali da bi mijenjali stranku, a još i manje da bi bili neovisni zastupnici. A što tek reći za zastupnika pod nedovršenom ili zaustavljenom istragom (Saucha)?  Lik je obnašao dužnost šefa ureda premijera bivše vlade i stranke koje se odrekao zbog istine ili osobne ugroze?

Valjalo bi odlučno promijeniti izborni zakon i zabraniti kandidacijske liste s pojedincima  koji su potrošili svoj mandat i staviti ih u ulogu građana koji će tražiti u Saboru odgovornost za sve što sami nisu uspjeli postići za svojeg mandata.

 

Uistinu nema smisla gledati zastupnike koji sjede u Saboru, od njegovog stvaranja, i imati u Vladi ministra koji izmišlja način kojim uništava građansku inicijativu (odbijanje referenduma) za promjene u zastupničkoj praksi koja ne predstavlja interes građana već političkih stranaka.

 

OPASKA: Sreća je što će informatika, neovisno o našoj volji, u kratkom vremenu usavršiti umjetnu inteligenciju ili pamet koja ignorira zablude, strasti i osobne animozitete i pokazati da je 1945. godine pobijeđen fašizam, a padom berlinskog zida 1991. Komunizam. Bile su to dvije nakazne diktature koje će, nadajmo se, preuzeti premoćna umjetna inteligencija i najzad riješiti se  ideoloških i političkih glupana; oni i dan današnji ratuju ideološki umjesto faktički protiv svijeta kojeg izluđuju mjerom osobnog opravdanja ili naprosto ludila.

 

Željko Mataja