Hrvatski Fokus
Povijest

Komunistički staljinistički zatvori (3)

Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.- 1999.)
Kada bi iz ljudske povijesti trebali (kirurški) izdvojiti najzloglasnije zatvore, vjerojatno jedni od najgorih bili bi upravo komunistički zatvori kao i njihove postkomunističke posljedice npr. na okupiranom području RH tijekom Domovinskog rata, ali i rata u BiH. Nekome je komunistički sustav bio pljačkaška priprema udbaške i KOS-logistike; kasnije je nekome bio rat, a nekome privatizacijski brat jer najslasnije su pljačke zaodjevene muljem rata kao i prethodnim popločenjem za bilo koji sukob na ovoj planeti. Dosta je knjiga napisano temu tih zatvora, ali za početak o tim iznimno lošim vremenima dobro je iznijeti izbor citata iz knjiga ljevičara Juliusa Baranovskog (1904.-1999.) i „desničara Mirka Vidovića“ (1940.-2016.). Pravo je čudo da su prvo i drugo izdanje knjige Juliusa Baranovskog „Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957)“ tiskani još 1981. u Zagrebu tijekom komunističke vladavine, a smatram da bi izvadci iz knjige Mirka Vidovića „Sakrivena strana Mjeseca, Pet godina u Titovim tamnicama“ (tiskani prvotno u Knjižnici Hrvatske revije, München – Barcelona, 1978. i prevedene na nekoliko stranih jezika) trebali ući čak u obveznu literaturu moguće (post)kurikularne joka-reforme jer, kao i sustavi, reforme bi nakon neke nevaljale i nikad dorečene prošlosti u tom smislu trebale donositi novost i svježinu u obrazovni i sve sustave svijeta, ali one nažalost donose – ponavljanje i loše naučene lekcije (prošlosti).
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/01/15105a.gif
„Poznavao sam i mnoge druge sovjetske ljude, a i komuniste iz drugih zemalja. Dobro se sjećam Nadežde Alilujeve, Staljinove žene, koja je potkraj 1932. godine zauvijek nestala sa scene. I Žemščužine, žene Molotova. […] Bio sam, napokon, činilo se, za stalno premješten u Kalinjin. Grad na Volgi, velik za ono vrijeme. […] Sviđao mi se i novi posao: postavljen sam za savjetnika za drvnu industriju i šumarstvo u Oblasnom izvršnom komitetu i dobio odmah dosta zaduženja i odgovornosti za cijeli drvni sektor te oblasti. Željnom da se dalje dokazujem, to mi je dobro došlo. Osjećao sam se, možda prvi put u životu, baš sretan i zadovoljan. Kako sam bio naivan! […] Tu, 1937. godinu u Kalinjinu nikad neću zaboraviti: mnogu su ljudi jednostavno prekonoć nestajali. Radnici bi došli ujutro na posao i vidjeli da njihovog druga nema, da nema nekolicine iz nekog drugog pogona. Začas bi se proširili glasovi da je uhapšen taj i taj, a sekretari partijskih organizacija i neki iz NKVD-a objašnjavali bi, obično u podne na sastanku sazvanom za sve, da su 'uhapšeni narodni izdajnici', da je postignut 'još jedan veliki uspjeh u razračunavanju s neprijateljima sovjetskog društva'. […] Čudio sam se, eto, gotovo im se rugao, što su uhapsili Livšica i predsjednika Gradskog sovjeta, a nije mi poznato da je već uhapšeno mnogo tisuća potpuno nevinih i najodanijih ljudi sovjetskoj vlasti?! Samo jučer, tvrdio je Devjatkin, u toku noći, načelnik uprave III. odjeljenja NKVD-a uhapsio je više od 400 ljudi u susjednom rajonu! […]
 
U to su vrijeme u Kalinjinu bila tri zatvora; gradski glavni zatvor, novoizgrađeni 'politički izolator' i tzv. 'unutrašnji zatvor' koji se nalazio u podrumu zgrade Oblasne uprave NKVD-a. Iako mi je iz raznih priča bilo poznato da su uvjeti u 'unutrašnjem zatvoru' vrlo teški, želio sam baš taj. […] Istražitelji, naime, sada saslušavaju optuženog neprekidno danju i noću, sve dok taj potpuno ne iznemogne. Obično se na kraju čovjek slomi i potpiše sve optužbe protiv sebe i protiv onih za koje istražni organi prikupljaju materijal. Počeli su i tući ljude, zatvarati ih u specijalne ćelije, hraniti slanom ribom, a ne davati im vodu. Ima svega, strašnih stvari. […] U sobama za saslušavanje svuda su postavili rešetke. Zlostavljaju svakoga do mile volje. […] Da bismo to izbjegli stali su me uvjeravati, svi mi treba da odmah, bez ikakvog otpora potpišemo ono što žele istražitelji. Nije dovoljno samo priznati svoju krivicu, već se moraš trsiti da povučeš za sobom što više ljudi koji su još na slobodi, optužujući ih kao svoje suučesnike. Što više ljudi bude pohapšeno, govorili su mi, to će se prije drug Staljin zainteresirati kako je došlo do toga da se odjednom pojavi tako velik broj neprijatelja. Osim toga, kad bude toliko mnogo pohapšenih, neće sve moći postrijeljati. S manjom grupicom lakše se možeš razračunati. […] Bilo mi je teško da ih osuđujem. Ali, nekako sam slutio i osjećao da ne smijem poći njihovim putem makar me to stajalo života. […] da za priznanje koje su potpisali istražitelju, i za optužbe protiv drugih, dobivaju bolju hranu i duhan. Istražitelj im je obećao da će preko reda završiti njihove predmete i sve ugoditi tako da dobiju što blažu kaznu, najviše osam godina prisilnog rada u logorima. Doći će, navodno, i razna skraćenja za vrijeme izdržavanja kazne. To je ipak lijepa perspektiva, nadao se Pavlenko. Nije bilo nikakvog smisla da ga razuvjeravam. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)

 

Đivo Bašić

Povezani članci

Kruna svetoga Stjepana

HF

Vjenceslav Čižek u komunističkim zatvorima

HF

Matko Globačnik – Nov izvor o nastanku Nezavisne Države Hrvatske 

hrvatski-fokus

Baševis Zinger, mitski pripovijedač

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...