Splet novca, politike i moći

Novostasali političari sklopili su pakt s novonastalim bogatašima

Ranih devedesetih kad se formirala i ustrojavala država Hrvatska, kad se iz državnog prelazilo u privatno, kad su se počeli postavljati balvani po cestama, kad se naslućivao srbočetnički rat, kad se JNA svrstala uz srpsku vojsku, u općoj euforiji samostalne, neovisne, suverene, demokratske države Hrvatske, gomilanja straha od rata, domoljubnog buđenja i pripremanja za obranu, općeg i posebnog, nekontroliranog kaosa mnogi “domoljubi” i vizionari su počeli loviti u mutnom. Lovili su tako godinama i nalovili puno materijalnih dobara (nepokretnih i pokretnih) i novca (maraka, dinara…) čime su stekli veliku moć. Bez obzira na njihov dotadašnji društveni status, oni su tada postali elita, makar si još uvijek nos brisali rukavom markiranog sakoa.

Na bogatstvo se mnogi lijepe, naročito kad vide da je u rukama bezveznjaka, koje se može dobro iskoristiti za osobnu korist. Neki novostasali političari, na svim razinama sklopili su pakt s novonastalim bogatašima i ušli s njima u određene ortakluke. Jedni i drugi su od toga imali velike koristi. Jedni i drugi su se uspinjali na društvenoj ljestvici. Postali su nezaobilazni činitelji u gospodarskom, društvenom i političkom životu. Zaplesali su vrzino kolo moći, novca i politike. To i takvo kolo se još uvijek vrti. Po nekad se na tren malo zaustavi, kad  netko negdje nešto da naslutiti da u tom kolu puno toga smrdi i kako nas je to kolo dovelo na rub propasti, po svim domaćim i stranim i mjerilima. Uz to kolo su se vrlo uspješno razvijale korupcija, nepotizam, partikularizam, karijerizam, nacionalizam, oportunizam,   klijentelizam… i svi ostali negativni izmi, koji se tobože uspješno suzbijaju, pod vladavinom neprincipijelne i neprirodne političke koalicije.

Prema zadnjem međunarodnom izvješću prošli smo jako loše, u odnosu na druge europske države. Ne “progutaju” baš svi priče koje nam se serviraju kako uspješno suzbijamo sve loše pojave u društvu i kako smo spremni to do kraja učiniti. Nikakva povjerenstva, bez obzira, tko u njima sjedio ne mogu i neće nikada osmisliti nacionalnu strategiju i taktiku, kako to učiniti, jer za to naprosto ne postoji volja. Mnogi od toga lijepo žive i ne namjeravaju se takvog života odreći. Svoj lako zarađeni – prljavi novac, su unosno uložili u politiku i političare koji ih neprestano štite i brane. Neki su od takvih “zasluženo” ušli u politku, vlast (tripartitnu), gdje su još bolje zaštićeni i rade što god požele. Nema veze što su u većini nedovoljno obrazovani, polupismeni, bez kućnog i građanskog odgoja. Oni su dans Netko – lokalni moćnici (šerifi), koji ubiru danak od sirotinje, pred kojima se strepi, jer oni o svemu odlučuju, pa i o životu. Poneki od njih se dočepao na neki način i Parlamenta, te postao zaštićen poput ličkog medvjeda.

Poznat je slučaj kad je jednom direktoru u izdavaštvu prijetilo kazneno gonjenje, prijatelj s puno novca, stečenog na sumnjiv i utuživ način (pranje novca, nabava oružja) ga je “smjestio” u Sabor, gdje je godinama prosvjećivao narod i solio nam pamet, obaćavajući kako će se boriti za svoj narod, odnosno za ostanak preostalih  firmi od lokalnog i državnog značaja. U toj svojoj borbi je osobno napredovao i postao ministrom, s najvećom moći, jer odlučuje o poznatoj i nepoznatoj državnoj imovini, ne sjećajući se više što je nekad govorio i obećavao. Džentlemen kakav već je, kakvim ga je Bog stvorio, zavičajna i radna okolina odgojila, on će to valjano nagraditi. Ima stanova, kuća, vila, zemljišta, za koje se ne zna niti da postoje. Zbog takvih mladi bježe što dalje od svojeg doma i  svoje države, koja im se ogadila.

Ortaštvi vlasti s polusvijetom oduvijek postoje, svuda, naročito u mladim demokracijama i zemljama gdje je dugo na snazi bio apsolutizam i totalitarizam. Naša mlada demokracija se još nije osovila na noge, urušava se, marginalizira, dezavuira, derogira, te postaje golemi plašt iznad cijele zemlje, pod kojim potkapacitirani i nekompetentni pojedinci, regrutirani s ulice ili iz podruma kroje našu sadašnjost, osmišljavaju budućnost, temeljem revidirane prošlosti i izmišljene povijesti, po njihovim potrebama i interesima, pod nadzorom nametnutim nam stranih namjesnika s Istoka, Zapada i Europe. Najgore od svega je što oni misle kako smo toliko glupi, bedasti i blesavi da to ne vidimo ne čujemo i ne osjećamo, da nas godinama mogu lagati, obmanjivati i žedne prevoditi preko vode, Mostom i bez mosta.

Kako se čini ove fotomontaže u vezi ministra Tolušića bi mogle, ako se to ne suzbije odozgo, puno toga prljavog i utuživog otkriti. Možda je to jedini način u ovakvom društvu kakvo smo postali, umreženoj politici, stalnoj borbi za ostanak i opstanak na vlasti, da putem medija i istraživačkog novinarstva nešto dopre do javnosti, te se samo od sebe raskrinka. Dobro je to napravio urednik Nacionala, znajući za fotomontaže, kojih ima još, kao i za ono što nije fotomontaža ili lažni videouradak. U nabujaloj pohlepi, nabildanom egu, osjećaju moći i nadmoći, neki vlastodršći, na svim razinama, su se jako osilili. Nije im dovoljno ono što imaju hoće više, jače i djelotvornije. Hoće u svemu nadmašiti svoju konkurenciju, te su počeli jedni drugima podmetati i međusobno se razračunavati.

Ankica Benček