Odgovor Ivi Josipoviću, na njegov „stari hrvatski pobjednički pozdrav“ Smrt fašizmu, sloboda narodu
Zanimljivo je da ja, koja eto nisam napisala gomilu bezvrijednih i manipulativnih knjiga, vas kao pravnika i doktora znanosti moram podsjećati na povijesne i društvene činjenice, koje su javno dostupne i opće poznate.
Komunizam kao ideologija, državno i društveno uređenje i komunisti nisu uspjeli u svojoj zamišljenoj misiji stvaranja pravednog društva, jednakosti svih ljudi, ostvariti ništa od tog društva za koje su se navodno borili! Toliko su se zdušno borili da su u tom žaru borbe ubijali i svoje članove i pripadnike komunističkog pokreta.
Zar se ne sjećate parole “Komunizam jede vlastitu djecu”. Ili vam vaš ćaća, veliki komunist, na nju nije ukazao!? Pozdravljate sa Smrt fašizmu, sloboda narodu (SFSN), niti su komunisti i NOB, donijeli smrt fašizmu, niti su donijeli slobodu narodu. Umjesto slobode donijeli su teror, strah, jednoumlje i smrt za sve one koji ne pristaju uz njih.
Potječem iz antifašističke obitelji, ne komunističke. Moj Nono sudjelovao je u Proštinskoj buni, jedinoj pravoj i prvoj antifašističkoj pobuni seljaka protiv terora i ugnjetavanja talijanskih fašista. Njegovo ime navedeno je u knjizi Miroslav Bertoša: Proština 1921. (Pula, 1972.), Biblioteka „ Istarski mozaik“. Meni ne možete imputirati fašizam!
Godine 1945. mog Nona partizani su htjeli baciti u fojbu, kao kolaboracionista, jer je znao njemački i talijanski i ti me spasio selo i suseljane od Nijemaca i talijanskih fašista.
Komunistička partija stvorila je režim koji po svojem načinu vladanja jednak fašizmu i nacizmu. A komunisti su se pretvorili u najveće zločince u povijesti čovječanstva ubijajući i vlastiti narod.
Josipović izbjegava spomenuti ubijanja nakon rata
Nije točna vaša tvrdnja “Nisu ubijali Hrvate, nego neprijatelje, zločince i izdajnike. Bio je rat i partizani su, na žalost – kao i svi drugi sudionici rata, ubijali da ne bi bili ubijeni, a partizani i da pobijede zločince: njemačke i talijanske okupatore i njihove sluge ustaše i četnike. Zapravo, ustaše su ubile puno više Hrvata i to pravih domoljuba. I sami znate, puno je više Hrvata bilo u partizanima nego u ustašama”.
Aha ubijanje tijekom rata, ali vi ne pišete o ubijanju koje se nastavilo u miru, nakon prestanka ratnih operacija i tijekom cijelog trajanja Jugoslavije. To ne kažem ja, nego rezolucije i deklaracije EU Parlamenta i Vijeća EU-a, koje vi u potpunosti zanemarujete i pravite se da ne postoje. Komunizam je gori, pokvareniji i licemjerniji od fašizma i nacizma, jer je svoje zločine pomno sakrivao u jame i rudnike, svjedoke ubijao i izigravao režim koji gradi humano društvo. Pa da vas malo podsjetim, i ne samo vas nego i cijelu “družinu” kako vi kažete, na dokumente koji potvrđuju moje navode:
1. Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1096 o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. izglasana 27. lipnja 1996. Cilj Rezolucije bio je da s jedne strane pomogne zemljama srednje i istočne Europe u procesu tranzicije iz bivših komunističkih totalitarnih režima u demokraciju, a s druge strane da Vijeće Europe pomogne tim zemljama da uspješno prevladavaju svoju totalitarnu baštinu bez kršenja ljudskih prava.
Znači Rezolucija je pravedna i humana jer preporuča lustraciju i kažnjavanje osoba koje su u komunističkom režimu teško kršili ljudska prava, a da se u današnje vrijeme ne krše njihova ljudska prava.
2. Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006.Izglasana na temelju Crne knjige komunizma, po kojoj je prema procjeni o broju ljudi ubijenih od strane komunističke vladavine u navedenim zemljama (Afrika i istočna Europa su navedene zbirno):
Kina: 65 milijuna
Sovjetski Savez: 20 milijuna
Afrika: 1.7 milijuna
Afganistan: 1,5 milijuna
Sjeverna Koreja: 2 milijuna
Kambodža: 2 milijuna
Istočna Europa: milijun
Vijetnam: milijun
Latinska Amerika: 150.000
Knjiga je izvorno objavljena 1997. godine u Francuskoj pod naslovom, “Le Livre noir du communisme: Crimes, terreur, repression”. Crna knjiga komunizma je u različitim zemljama izazvala rasprave i pojavu pojma “Crveni holokaust”.
Komunisti počinitelji masovnih zločina
Na osnovi te Rezolucije Hrvatski sabor izglasao je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945.-1990. godine, NN 76/2006, u kojoj se konstatira da počinitelji masovnih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa zločinima koje je počinio nacizam i fašizam.
Kao posljedica nekažnjavanja zločina komunizma, vrlo je niska svijest u javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, što je očito kod vas slučaj. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti, jer ih i danas smatraju opravdanim i žale što posao nisu odradili do kraja, odnosno sve protivnike komunizma poubijali; „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“, kako je izjavio saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić.
3. Rezolucija EU Parlamenta o izjednačavanju zločina komunizma sa zločinima fašizma i nacizma. izglasana 19. rujna 2019. s kojom se konstatira, kako prevladava doktrina o jednom zlu, nacističkom totalitarnom režimu na čelu s Hitlerom, kojega su pobijedili zapadni saveznici i Sovjetski savez. Međutim, namjerno je zaboravljeno da su 1939. Sovjeti započeli Drugi svjetski rat kao nacistički saveznici. Tjedan dana nakon potpisivanja Molotov-Ribbentropovog pakta u Moskvi, 23. kolovoza 1939. (kada je Europa podijeljena između Staljina i Hitlera), dva totalitarna režima, koja su bila dostojna jednih i drugih – nacistički i sovjetsko-komunistički, započela su najkrvaviji ljudski rat u povijesti, dok je početak rata u kolektivnom sjećanju većine Europljana povezan samo s nacističkim napadom na Poljsku, iako su očite povijesne činjenice da je Crvena armija samo nekoliko tjedana kasnije napala Poljsku s istoka, i kako su zapovjednici nacista i Crvene armije zajedno podigli čaše šampanjca za pobjedu u Brestu u jesen 1939. godine! https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
U Rezoluciji se snažno i nedvosmisleno osuđuju svi zločini, masovna ubojstva, genocid, deportacije, koji su doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u XX. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi, s uvjerenjem da je krajnji cilj otkrivanja i procjenjivanja zločina počinjenih od komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove. Međutim teško je to provedivo s obzirom na strukture koje predstavljate vi g. Josipoviću, koji sve te Rezolucije ne priznajete, koji zločine ne priznajete i koji i dalje tvrdite da su vaši bili u pravu ubijati nakon završetka rata i ratnih operacija.
Teško provedivo i s obzirom da su na vlasti djeca komunizma, koji naravno neće priznati da su njihovi roditelji ili čak djedovi zločinci.
Teško je i s obzirom na komunističku buržoaziju, koja se u komunizmu obogatila i koja to svoje bogatstvo i moć ne ispušta iz ruku.
E sada da ne kažete da izmišljam, ja sam svjedok vremena i stvaranja komunističke buržoazije. Nakon rata sva je imovina pretvorena u državno ili tzv. društveno vlasništvo.
Zakoni o nacionalizaciji i eksproprijaciji:
-Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (3)· Prva objava: FNJ 98-677/1946 od 6. 12. 1946.
-Zakon o eksproprijaciji, Prva objava: NN 111-338/1947 od 17. 12. 1947.
U vile, kuće i stanove Židova, Talijana i Nijemaca uselili su se zaslužni prvoborci, partijski komesari i ostali “zaslužni” pripadnici NOB-a. Također i oni polupismeni članovi NOO-a, koji su postali kotarski i općinski službenici i suci, po diktatu Komunističke partije, koji su predstavljali vlast i naravno za to bili nagrađeni stanovima i položajima.
Teror, teror, teror
Direktori velikih tvrtki koje su nacionalizacijom oduzete vlasnicima postavljeni su po diktatu Partije, ne po stručnosti i sposobnosti, također su činili tu komunističku buržoaziju.
Dakako taj način raspodjele dobara nije bio ni blizu u skladu sa parolom “Tvornice radnicima, zemlja seljacima”.
Seljake su natjerali u seljačke zadruge i oduzeli im njihovu zemlju. Eksperiment sa samoupravljanjem bio je mazanje očiju radnicima, da oni kao upravljaju poduzećima, a sve odluke donosili su Direktori i Partijska organizacija, i onda samo slali na potvrđivanje na Radnički savjet.
Komunistička partija odlučivala je o svemu, o životu i smrti svakog pojedinca. Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj vladavini ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, slobodu govora i mišljenja, potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili progonjeni politički i sudski.
To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne i neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.
To “demokratsko, pravno i pravedno društvo” oslobođenjem od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.
U ime te” slobode” ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a i oko 600 po slovenskoj evidenciji na teritoriju Slovenije.
U ime te “slobode” ubijeno je 663 svećenika i 30 časnih sestara, što je dokumentirao don Anto Baković u knjizi Hrvatski martirologij XX. stoljeća.
Don Anto Baković je sedamnaest godina skupljao građu o biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjemeništarcima i časnim sestrama Crkve u Hrvata – žrtvama komunističkog režima. Po brojnosti mučenika crkvenih osoba autor je usporedio stradanja u sedam država istočne Europe te došao do značajnog podatka da je u razdoblju Drugoga svjetskog rata te u poslijeratnom razdoblju mali hrvatski narod (današnje dvije države, Hrvatska i BiH) dao najveći broj mučenika od svih zemalja koje su stenjale pod komunizmom. Kakav je to zločinački komunizam bio kod nas Hrvata vidljivo je po usporedbi, da je na 5 milijuna Hrvata ubijeno 663 svećenika, a u Slovačkoj, koja također ima 5 milijuna katolika, stradalo je samo 14 crkvenih osoba!?
To “humano komunističko društvo” istjeralo je oko 200.000 autohtonih Talijana iz Istre i Primorja, i oko 100.000 Nijemaca (Podunavskih Švaba)
To “humano komunističko društvo” nije ubijalo samo Hrvate, jer su bili ” neprijatelji, zločinci i izdajnici” (ne znam koga su to izdali), nego su i folksdojčere, Nijemce proglasili kolektivnim krivcima. Komunistička vlast u Jugoslaviji konfiscirala im je imovinu i zatvorila njih oko 170 000 u logore, u kojima je prema njemačkim izvorima ubijeno 64.000.ljudi . Većina njih, oko 51.000, bili su djeca, žene i starci koji su umrli u logorima (1944.-1948.). Većina preostalih Nijemaca iselila se iz Jugoslavije.
U kontekstu logora V. Geiger – I. Jurković, 1993., str. 75.-77., 38., opisuju stradanja Nijemaca.
Logori za Nijemce
Njemačka evangelička crkva je proglašena za fašističku organizaciju i njeni su članovi žestoko progonjeni u poslijeratnom periodu. Evangelički biskup u Zagrebu, dr. Philipp Popp, osuđen je i likvidiran po nalogu prijekog suda, a imovina Njemačke evangeličke crkve je konfiscirana. Anton Tafferner pomoću tzv. Bonnske dokumentacije klasificirao je 54 jugoslavenska logora za Nijemce. Prva skupina od osam logora bila je koncentracijska po svojoj prirodi i najozloglašenija i kroz njih je prošlo i umrlo na desetke tisuća ljudi. U tu skupinu uvrstio je Molin, Veliku Kikindu, Kruševlje, Gakovo, Knićanin, Mitrovicu, Jarek i Krndiju. U Pančevu su partizani masovno silovali i zlostavljali mlade Njemice, a par stotina ih je likvidirano nakon što su se među partizanima proširile spolne bolesti.
Imanja Nijemaca podijeljena su, što je vidljivo po popisu iz 1948. godine, tako da su 71,97 % kolonista činili Srbi, čak 17,80 % činili su Crnogorci, svega oko 5 % Makedonaca i jedva 3 % Hrvata. Broj Muslimana i Slovenaca bio je mizeran ispod 1 % među novopridošlim kolonistima u Slavoniji i Vojvodini.
Mržnju prema vjeri i svemu vezano uz vjeru usadili su komunisti, jer su oni htjeli zamijeniti vjeru komunističkom ideologijom, a Katoličku Crkvu, Komunističkom partijom.
Tito je izigravao Boga kojemu se i dan danas idu klanjati, slaviti i moliti u Kumrovec!
Kako im to nije uspijevalo pobili su 663 svećenika i 30 časnih sestara, kao što sam već navela u tekstu.
Komunisti i njihovi sljedbenici iz mržnje prema vjeri koju nisu uspjeli zamijeniti, sada ne mogu više ubijati fizički, ali i dalje pokušavaju degutantnim tekstovima, svakakvim tiradama, neprimjerenim rječnikom, vrijeđanjem, ponižavanjem i gaženjem ljudskog dostojanstva, vjernike ubijati psihički, kršeći pri tome njihova ljudska prava o slobodi izbora i slobodi vjeroispovijesti.
Jadni su i bijedni rugajući se vjernicima, a oni vjeruju Titu, slave ga i klanjaju mu se kao božanstvu, iako je dokazano da je bio zločinac.
Rugaju se i kritiziraju svećenike da ne žive moralno, da su pedofili i da troše crkveni novac za svoje potrebe, a ne priznaju da su Titovi komunisti opljačkali imovinu Židova, Talijana i Nijemaca koje su pobili ili istjerali iz Jugoslavije, da su nametali i danas nameću komunističku ideologiju kao jedino pravednu i jedino moguću. Optužuju svećenike za pedofiliju, a oni su ubijali bez milosti žene i djecu. I danas broje veliki borci za ljudska prava i prava žena, koliko žena ubiju godišnje, a ne spominju koliko žena i koliko djece je ubijeno u velikosrpskoj agresiji 1991.-1995. Ne spominju koliko žena i djece su komunisti ubili nakon rata 1945.-1948. na Križnom putu i u logorima smrti od gladi, žeđi i bolesti.
Puno toga bi se još moglo nabrojiti, ali i ovo daje sliku pokvarenosti, zla i mržnje komunizma! Komunistička partija htjela je izigravati Boga, zamijeniti vjeru u narodu, ali nije uspjela! Jugoslavija je propala, komunizam je totalno promašen, a vjera i Katolička crkva su opstale usprkos masovnom ubijanju svećenika i časnih sestara!
Stoga vas pozdravljam s Bog i Hrvati!
