Egzodus Hrvata nakon Rapallskog ugovora

Ako Talijani imaju Dan sjećanja 10, veljače, i Hrvati mogu 12. studenoga

 

 

Mogu li Hrvati imati Dan sjećanja 12. studenoga, kao što Talijani imaju 10. veljače? Mogu, naravno da mogu, ali nema više potrebe. Osimskim sporazumima riješena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Jugoslaviji i hrvatske i slovenske u Italiji.Hrvatska i Slovenija prihvatile su Osimske sporazume! Dan sjećanja na žrtve uz duboko poštovanje prema svima koji su morali napustiti svoje domove, prema umrlima i stradalima, poštujući Osimske sporazume potpisane u Osimu kraj Ancone 10. studenoga 1975. godine. Povlačim paralelu u istarskoj povijesti podsjećajući na dva egzodusa koja su u XX. stoljeću pogodila Istru.

1. Prvi egzodus istarskih Hrvata nakon potpisivanja Rapallskog ugovora 12. studenoga 1920.godine. 

2. Drugi egzodus istarskih Talijana i onih doseljenih od strane fašističke Italije, Hrvata i Njemaca, nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma 10. veljače 1947.godine

 

Povijesni uzroci egzodusa nakon Prvoga svjetskog rata

 

Tijekom Prvoga svjetskog rata, predviđajući raspad Austro-Ugarske,  sile Antante (Vel. Britanija, Francuska i Rusija) obećale su Italiji, u cilju pridobivanja za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije, velike dijelove Austro-Ugarske monarhije. U Londonu je 26. travnja 1915. godine sklopljen ugovor, nazvan Londonski ugovor. kojim su članice Antante obećale Italiji; Trentino, Južni Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja, do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Italija je dobila i južnu Albaniju, te pravo da u međunarodnoj politici zastupa buduću albansku tvorevinu u Albaniji s izlazom na more u Draču. Italiji je priznata i aneksija Libije koja je pod talijanskom okupacijom bila od 1912. Tijekom pregovora i srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u BiH i Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji.

 

Naime, Rusija, Francuska i Velika Britanija nastojale su na svoju stranu privući dotad neutralnu Bugarsku, a ne ugroziti tek sklopljeni savez s Italijom i zadovoljiti Srbiju, pa su Bugarskoj ponudili Makedoniju, a Srbija je za kompenzaciju trebala dobiti BiH i dio hrvatskog teritorija. Prema informacijama koje je Frano Supilo dobio za boravka u britanskom Foreign Officeu, Srbiji je ponuđena južna Dalmacija, BiH, Srijem, dio Bačke i Slavonija sve do Pakraca te vjerojatno i pomoć saveznika u pitanju ujedinjenja Srbije s Hrvatskom. Frano Supilo je u travnju 1915. prigodom boravka u Petrogradu, u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova saznao za nacrt Londonskog ugovora, te o tome izvijestio Jugoslavenski odbor. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u cijelosti nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Talijani nisu htjeli čekati već su 1. studenog 1918. diverzantskom akcijom torpedima potopili admiralski brod Viribus Unitis, u puljskoj luci, gdje je bila usidrena hrvatska mornarica, kojoj je zapovjedao Janko Vuković Potkapelski.Tada je s brodom na morsko dno otišlo oko 400 mornara, uglavnom Hrvata i admiral Janko Vuković Potkapelski. Nakon diverzije talijanska je vojska okupirala Pulu, pa je D'Annunzio 12. rujna 1919., okupirao Rijeku i na kraju je Italija prisvojila sve kvarnerske otoke, te Zadar, Šibenik, Vis, Hvar, Korčulu, Mljet, Lastovo i druge dalmatinske otoke (osim Brača i Šolte) te sjevernu  dio Dalmacije, uključujući i Knin i to prije sklapanja formalnog Rapallskog ugovora.

 

Talijanska vlast u Istri između dva svjetska rata

 

Talijanska vlast u Istri, obilježena je sustavnim zatiranjem hrvatskog identiteta i jezika, službeni je bio samo talijanski. Dana 28. ožujka 1923. fašistička Italija zabranila je uporabu hrvatskog jezika u upravi u Istri. “Od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljistva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika Hrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava gospodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata – nije ostalo ništa… imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati… sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spalili, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve, sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili.” (Ernest Radetić, „Istarski zapisi“). Radetić navodi primjere na području Baderne – njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. emigrirao u Jugoslaviju – u kontekstu protuhrvatskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora od 15. svibnja 1921.: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921., fašisti su spalili i župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika Božu Milanovića. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora, a čitavo selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno.

 

Dana 7. travnja 1927. u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena. To je bio zloglasni zakon o zabrani “smiješnih” hrvatskih imena. U već uz napredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936. Usporedno je provedeno talijaniziranje toponima, a hrvatski natpisi su iskorijenjivani i s nadgrobnih spomenika, natpisa na crkvama i kapelicama i slično.

Osim jezičnog i kulturnog nasilja, protiv Hrvata i Slovenaca je bilo usmjereno i najprimitivnije i brutalno fizičko nasilje. Vlast je od početka tolerirala ili čak podržavala terorističke “skvadre” (talijanski squadra = skupina), od kojih su se kasnije razvile razbijačke fašističke bande koje su terorizirale Hrvate. Upravo zbog terora "squadrista" pobunili su se seljaci u selima oko Pule u Proštinskoj buni,  pobuni  seljaka Proštine protiv fašističkog terora. Započeta je  početkom  veljače 1921., a ugušena 5. travnja 1921. godine. Otpor tristotinjak poljoprivrednika u organizaciji hrvatskog političara Ante Cilige na području Proštine potisnula je 5. travnja 1921. godine talijanska regularna vojska. Spaljeno je selo Šegotići, pritvoreno je 400 ljudi, a protiv dvanaestorice je pokrenut kazneni postupak, ali su onda amnestirani. Seljačka pobuna u pokrajini bila je jedna od prvih organiziranih oružanih otpora fašističkom režimu u Europi.

 

Gotovo istodobno pobunili su se i rudari u Raši i Labinu i osnovali Labinsku republiku. Pobuna rudara izbila je kao posljedica teškoga gospodarskog položaja rudara labinsko-raških ugljenokopa, kojima se pridružilo i lokalno pučanstvo nezadovoljno represivnom talijanskom politikom, osobito u nacionalnom smislu. Rudari su preuzeli upravu nad rudnikom i proizvodnjom, organizirali svoje straže i vijeća te osiguravali javni red i mir. Time je bila uspostavljena Labinska republika, koja je trajala od 2. ožujka do 8. travnja 1921. godine. Oko 2000 rudara štrajk je pretvorilo u politički prosvjed pod geslom Kova je naša (Jama je naša).

 

Talijanska vlast je uništavala i kulturna dobra, Tako su 13. srpnja 1920., zapaljeni i uništeni slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski  Narodni dom u Puli; 24. ožujka 1921., fašisti su zapalili knjižnicu čitaonice Bratimstvo u Narodnom domu u Voloskom; 8. studenog 1921., zapaljen je Narodni dom u Svetom Ivanu. Iz Italije su dovedeni učitelji, državni službenici, karabinjeri, njih oko 40.000 Talijana je naseljeno u Istru. Zbog represije, svakodnevnog maltretiranja i oduzimanja identiteta, hrvatski narod Istre iseljavao se u Jugoslaviju (Zagreb-Bukovac, Trešnjevka, zatim Osijek-Josipovac) i u prekooceanske zemlje Sjeverne Amerike, ukupno oko 60 tisuća.

 

Kapitulacija Italije i kraj rata

 

Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. godine, a narod predvođen istarskim narodnjacima, počinje masovni narodni ustanak. Dana 13. rujna 1943. donosi se Proglas kojim se zahtijeva prisajedinjenje Istre s maticom Hrvatskom. Ustanici se odmah povezuju sa ZAVNOH-om, i stavljaju pod zapovjedništvo NOVJ. Iako ustanici zauzimaju cijelu Istru izuzev Pule, vojna pomoć NOV je vrlo mala, gotovo nikakva. Nijemci u listopadu 1943. godine provode u Istri veliku Rommelovu ofenzivu, u kojoj slamaju ustanak. Poginulo je oko 3000 ustanika i civila. Manji dio ustanika uspio se domoći Gorskog kotara i oni su činili jezgru oko koje se 1944. godine formirala 43. istarska divizija NOVJ-a. Nakon kapitulacije Italije počinje odmazda prema fašističkim funkcionarima i njihovim obiteljima. Među žrtvama fojbi-jama nisu bili samo Talijani, kao što to oni prikazuju, već i Nijemci i istarski Hrvati narodnjaci, koje su likvidirali partizani, da nemaju oporbu kada osvoje vlast. Koje li ironije sudbine istarskih narodnjaka, borili su se protiv fašizma i onda ih "njihovi" partizani, komunisti likvidiraju?

 

Dan sjećanja

 

Talijani nikako ne mogu prihvatiti da su Pariškim mirovnim sporazumom izgubili teritorije koje su im poklonile sile Antante Londonskim ugovorom, pa je pod pritiskom talijanske desnice, esula i optanata u talijanskom parlamentu 30. ožujka 2004. izglasan Zakon o Danu sjećanja na iseljavanje iz tih teritorija nakon Prvoga svjetskog rata. Talijani naravno sebe prikazuju kao velike žrtve titoizma i komunizma, potpuno preskačući svoju krivnju, odnosno krivnju fašističkog Mussolinijeva režima. A sve je povijesno uvjetovano jedno sa drugim. I sam talijanski predsjednik Giorgio Napolitano izjavio je 10. veljače 2007. da je “Slavenska krvoločna mržnja i bijes poprimila obrise etničkog čišćenja”, ne spominjući uopće prvi egzodus iz Istre i njegov razlog potpuno poništavanje hrvatskog identiteta, smatrajući Hrvate nižom vrstom, robovima, talijanizaciju i represiju kao način vladanja, kojim su vladale talijanske vlasti.

 

Uzroci iseljavanja bili su razni: međunarodna kriza početkom hladnog rata, sukob Italije i Jugoslavije radi utvrđivanja granice, rezolucija Informbiroa 1948., talijanska akcija i propaganda, uzroci koji su bili rezultat posredne ili neposredne jugoslavenske akcije u područjima kojima je ona upravljala, teško gospodarsko stanje te prislini radovi  ili "radne akcije" (npr. prislini rad na izgradnji željezničke pruge Lupoglav-Štalije). Prihvat optanata i ostalih iseljenika nije imao uvijek oblik dobrodošlice. Njihova sjećanja govore o pogrdnim riječima koje su im upućivali sunarodnjaci s obale u venecijanskoj luci. Davali su im do znanja da ne računaju na povlastice. Oni koji se nisu sami snašli vlada je naselila na Siciliju, Sardiniju južnu Italiju i manje atraktivna mjesta. Neki su zbog toga nastavili put u prekomorske zemlje, SAD i Argentinu.

 

Talijanska strana preuveličava broj iseljenika, čak i preko 350.000, što realno gledajući nije moguće kada se zna da se broj stanovnika Istre kretao oko 200-250 tisuća. Prema demografu Vladimiru Žerjaviću Istru i Primorje napustilo je ne više od  230 tisuća stanovnika. Preuveličava se i broj žrtava fojbi, uzima se broj od 17.000, ali to je ukupan broj žrtava u Prvoga svjetskom ratu za cijelu Istru, a ne žrtava fojbi. SAAB Istre priznaje oko 350 žrtava fojbi, ali prema različitim izvorima ne premašuje 1000 stradalnika. Svaka žrtva je previše i stoga je nezahvalno licitirati sa brojkama, jer samo jame nisu istražene i nije više moguće doći do točnih brojki.

 

Esuli, optanti i problem imovine

 

Iseljavanje se odvijalo na tri načina. Putem opcija, otpustom iz državljanstva i ilegalnim iseljavanjem. Što se tiče naziva optanti i esuli treba skrenuti pozornost na njihovo pogrješno korištenje u hrvatskoj javnosti prije svega od strane medija, ali i od političara pa i dijela povjesničara. Riječ esuli od tal. esule znači »izgnanik«, a dolazi od lat. ex(s)ĭlĭum (egzil, izgon). Službena talijanska praksa nazivala je talijanske državljane koji su stigli u zemlju iz bivših talijanskih kolonija profughi (izbjeglice). U hrvatskom jeziku riječ izbjeglica dolazi od hrvatske osnove »bijeg«. Izbjeglice su osobe koje zbog ratnih opasnosti, političkog nasilja i drugih nevolja bježe iz zemlje i traže zaklon u drugoj zemlji. Optant dolazi od lat. gl. optāre (željeti, birati), dakle to je osoba kojoj je omogućena sloboda biranja odnosno pravo stanovnika područja koje je od jedne države pripalo drugoj da mogu birati između dva državljanstva, uz određene uvjete. U Istri, prve opcije bile su regulirane Mirovnim ugovorom s Italijom (stupio na snagu 15. 9. 1947.). Prema člancima 19. i 20. tog ugovora i sporazuma o opciji iz iste godine (Pravilnik o opciji osoba s područja pripojenog Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji po Ugovoru o miru s Italijom, Službeni list FNRJ br. 109/1947) optanti su morali ispunjavati sljedeće uvjete:

a) prebivalište na pripojenom području 10.6.1940. (datum ulaska Italije u rat)

b) talijansko državljanstvo na dan 15.9.1947. (datum stupnja na snagu Mirovnog ugovora)

c) talijanski kao govorni jezik.

 

Izabirući pravo na opciju ti su ljudi postali optanti te su na temelju svoje izjave zadržali talijansko državljanstvo, sva građanska prava uključujući i odštetu za imovinu koja je ostala s druge strane granice. Esuli tj. izbjeglice ta prava nisu imali. Jugoslavija je imala pravo raspolaganja imovinom optanata do visine njezinih reparacijskih zahtjeva prema Italiji, a Italija je obvezna za tu imovinu namiriti svoje građane. Bivša SFRJ se osimskim (1975. odnosno 1977.) i rimskim sporazumom (1983.) obvezala da će Italiji isplatiti 110 milijuna američkih dolara u 13 godišnjih jednakih rata po 8.461.538 dolara za imovinu koja je ostala na području bivše Zone B (Bujština i Koparština). Istim je sporazumom u vlasništvu talijanskih državljana ostavljeno 179 dobara. Dvije su rate plaćene u iznosu 17 mil. dolara 1990. i 1991. godine. Ostatak duga su Slovenija i Hrvatska podijelile u omjeru 62:38 posto. Slovenija je svoj dio uplatila na račun Dresdner Banke u Luksemburgu, jer Italija nije htjela isporučiti broj računa i blokirala joj pristupne pregovore za prijam u EU. Italija ne želi preuzeti novac jer smatra da dug treba riješiti u cjelini. U vezi te odštete za optantsku imovinu su iz Rima poručili Zagrebu da bi bilo najbolje kada bi dug vratili u naravi što bi predstavljalo odstupanje od međunarodnih sporazuma. Dug koji Hrvatska treba platiti Italiji iznosi 35 milijuna dolara. Drugi je problem sudbina imovine 5.236 osoba koje su otpuštene iz državljanstva, a njihova imovina nacionalizirana. Od tih 5.236 osoba njih oko 3.000 imalo je imovinu, a očekuje se da bi se moglo uputiti nekoliko stotina zahtjeva za povratom imovine. Hrvatska će morati obeštetiti ili izvršiti povrat imovine tim ljudima, ali oni nisu optanti. Optanti će naknadu za povrat imovine morati potražiti, ne u Zagrebu ili Ljubljani, već isključivo u Rimu.

 

Zaključak

 

Talijanski neofašisti marširali su ulicama Trsta prije tri mjeseca, 5. studenog 2018., noseći na čelu kolone D'Annunzijevu zastavu Rijeke s jednoglavim orlom, zastavu Dalmacije s tri venecijanska lava i zastavu Istre, očito pokazujući da ne odustaju od posezanja za hrvatskim teritorijem a Boris Miletić IDS (Amsterdamska koalicija) jučer na HR radiju Hrvatsku optužuje za "galopirajući fašizam". Ova tema svake godine se rasplamsa, kako se bliži Dan sjećanja.Talijanski europarlamentarci uputili su čak i prijedlog u EU Parlament,za obilježavanje Dana sjećanja u cijeloj Europi, a ne samo u Italiji. Mislim da nemaju osnove za to, jer ako se prikazuju kao žrtve komunizma, u Europi već postoji dan sjećanja na žrtve komunizma 23. kolovoza svake godine.

 

»Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata«, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin. Ulaskom Hrvatske i Slovenije u Europsku uniju ove tri zemlje su dio jedne obitelji i otvara se mogućnost da zajednički obilježe tu tragediju. Da svaka strana prizna svoje pogrješke i da ne politizira žrtve, kaže Radin i dodaje kako je neodrživo da »hrvatski premijeri idu u Bleiburg, a da se žrtve fojbi ignoriraju«. Bilo bi u redu Radin, ali talijanska strana nije nikada izrazila žaljenje za talijanizaciju, dokidanje identiteta cijelom hrvatskom narodu, poništavanjem njegova jezika i kulture. Čisto sumnjam da će do isprike ikada doći, jer ti uživaju neskrivenu potporu talijanskog ministra unutarnjih poslova i desnog populista Mattea Salvinija, a i on njihovu, ni pozivi svih tršćanskih institucija i civilnoga društva, uključujući i vjerske zajednice, nisu pomogli da im represivni aparat jasno i glasno poruči da u Trstu nisu dobrodošli. I tako svatko obilježava svoje. Slovenska ministrica Zdenka Kovač rekla je da "svaki narod ima pravo sjećati se vlastitih stranica povijesti" kada su je novinari upitali zašto se u Sloveniji ne obilježava Dan sjećanja.

 

Lili Benčik