Karađorđevićanska politika razjeda Hrvatsku

Srpska politika petokrakom je otkrila svoje maskirano lice fašizma

Mladost ne odrasta u slobodi mišljenja, nego u slobodi ponašanja, u raznim oblicima nasilja o kojima, između brojnih incidenata, svjedoči napad na vaterpoliste Crvene zvezde iz Beograda (Split, siječnja 2019.), a ništa manji incidenti nisu,  u približno isto vrijeme, zabilježeni nacrtanim srpom i čekićem na tek postavljenom spomeniku Franje Tuđmana ili pak utisnutog slova „U“ na ruci učenice srednje škole u Zadru. Nitko pametan to niti može, niti smije tolerirati, a posve je drugo pitanje stupnja nacionalizma ili zajebavanja s njim samih prijestupnika, ali ništa manje i njihovih interpretatora.

Incidenti su prikazani kao nacionalni problem mada je u pitanju  pamet što stanuje u glavama nacionalistički orijentiranih novinara i njihovih urednika; oni su se potrudili, nakon incidenta, otvoriti prostor, moš misliti što bi rekla Tanja Torbarina, Miloradu Pupovcu i sličnim likovima koji jedva čekaju da se Hrvatsku prikaže onako kako odgovara političkoj igri ustaške i četničke simbolike. Takvima ne smeta kad se međusobno do krvi potuku domaći navijači, evo sad već dvadesetak godina, bez posljedica i uz blagu podršku dijela medija. Posljedica je to traljave Hrvatske politike koja se obranila od srpske agresije, ali ne i od politike koja je zadržala elemente monarhofašizma kralja Aleksandra Karađorđevića. Taj, zamračeni, dio povijesti više od pedeset godina bio je, a i danas je, most preko kojeg se srpska politika bavi hrvatskim umjesto svojim fašizmom“! Nije li kokarda i četnički pokrtet bio maskiran petokrakom u Titovoj Jugoslaviji?

Za nevjerovati je kojom se lakoćom srpska politika odrekla petokrake kao simbola čuvanja Jugoslavije nakon neuspjele agresije. Bez otpora i čak zadovoljstvom odbacila je petokraku kao čuvara bratstva i jedinstva da bi se poklonila kokardi monarhije kralja Aleksandra Karađorđevića i njegova četničkog pokreta. Zar u ime borbe protiv hrvatskog fašizma ili protiv njene samostalnosti? Nitko i nikad ne spominje činjenicu da su četnici s kokardom s poraženim ustašama marširali prema Bleiburgu na čijem je polju izvršena odmazda na koju se četnici nikad nisu žalili baš kao što ni logor na beogradskoj Banjici nisu priznali kao mjesto zločina u kojem su skončali Židovi Beograda. Stvarno, zašto izbjegli četnici poraženi Drugim svjetskim ratom nisu se nikad žalili na partizansku odmazdu izvršenu na bleiburškim poljima?

Vrlo dinamična i nadasve kaotična stvarnost kojoj svjedočimo puna je paradoksa, a svakako među najvećima je, rekli bi, unisono osuda izjave o Dalmaciji i Istri predsjednika Parlamenta EU-a Antonija Tajanija, pa se valja pitati: kako se nitko i nikad nije oglasio ovako jasno i neupitno protiv četničkog pokreta i srpske agresije kao što su protestirali gotovo svi naši političari. Nije se nikad i nitko oglasio tako jasno i jedinstveno kad je na poljudskom stadionu uoči utakmice protiv Italije osvanula svastika ili kad je u svečanoj loži napadnut Zdravko Mamić, ili kad je… Što bi rekao Shakespearov junak Hamlet: „Nešto je trulo u državi…“ ili „Maslina je neobrana…“ ili naši mediji služe politici trenutka ili stranke koju mediji simpatiziraju do crte, recimo, Dalije Orešković koja je grubo osudila trepavice aktualne Predsjednice i sve ono što znamo iz retorike Živog zida?

Odrasli na služenju politici trenutka umjesto državi trajanja imamo samo privid slobode bez sposobnosti usvajanja bar tri nacionalna interesa što bi ih podržali svi građani neovisno o nacionalnosti, vjeri ili o svjetonazoru. Pa ako Milorad Pupovac misli da je dužan reagirati samo kad ON ocijeni da su ugroženi pripadnici srpske nacionalne manjine a ne i građani Hrvatske onda se ne razlikuje od bilo kojeg nasilnika, drznika ili, kako već nazvati, one što golom guzicom napadaju ježa onako kako je to započeo ex ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović kad je napao HNS, a kraju priveo sudac Krušlin osudom Zdravka Mamića kvalifikacijom zločinačkog udruživanja. To zločinačko udruživanje nije otkrila oštećena stranka nego pravosudna birokracija koja nije uzela u obzir da je Zdravko Mamić transferirane igrače materijalno situirao, klubu osigurao materijalno poslovanje, a reprezentaciji Hrvatske omogućio profitabilnu igračku vrstu koja HNS i klub GNK Dinamo čini materijalno neovisnim asocijacijama o proračunu RH i Grada Zagreba. Socijalna nezrelost ili programirana zloća medijskih timova i njihovih mentora ni jednom se nije kritički osvrtala na ministrovu nekompetentnost. Naprotiv! Hvalili su njegovu, rekao bih, “Boško Buha“ hrabrost. Mediji nisu ovladali temom ili su, što je vjerojatnije, bili tendenciozni u svojim objavama.

Odrastanje s dječjim bolestima socijalizma ne uspijeva ustupiti mjesto komercijalizmu u kojem su se, kad je naš šport u pitanju, prilagodili jedino, od ministra Jovanovića i medija, napadani HNS i GNK “Dinamo.” Postali su, neovisni o politici nesposobnoj procesuirati krivce za stanje u, valja to naglasiti, korumpiranom gospodarstvu i suspektnom pravosuđu. Drugim riječima, jedino je šport, i to najpopularniji nogomet u njemu, idealan prostor u kojem će se za ukupno loše stanje okriviti, zar baš Zdravko Mamić kao generator zločinačkog udruživanja? Dosta naivno, ali vrlo učinkovito za puk koji novine čita od športske stranice! Pa koga bi onda valjalo optužiti i kazniti? Zar osobu koja je pridonijela športskom uspjehu i koja nije oštetila, a još i manje ugrozila egzistenciju nekoliko tisuća radnika naše brodogradnje ili pravosudnu birokraciju koja zločinom kvalificira uspješni šport umjesto likove neuspješnog gospodarstva?

P.S. Monarho-fašističku kokardu nije pobijedio, niti je se odrekao, srpski antifašizam; ona je danas simbol koji nastavlja tamo gdje je srpsku hegemoniju, u Kraljevini Jugoslaviji, zaustavio Drugi svjetski rat. Jednako tako je neuspjeloj srpskoj agresiji nad ostatkom Titove Jugoslavije, pokazalo se, srpska politika otkrila svoje, petokrakom, maskirano lice fašizma.

Željko Mataja