Slikarstvo Tomislava Ivanišina

Dobro je da slikar zna crtati, još je bolje da osjeća boju

Umjetnička galerija Dubrovnik u subotu 16. ožujka ugostila je arhitekta Tomislava Ivanišina koji nas je nakon sive zime razveselio sa tisuć cvijeća gizdavoga primaljeća. Neka cvijeća su utihla i decentna sklada poput Matoševih đurđica i maćuhice, neka su Boticellijevski vedra, neka kao Van Gogh pod utjecajem japanskih duboreza, neka pak klimtovska bečka secesija ali u slikama se ogleda naš maestral okupan svjetlošću; umjetnik Tomislav je poput dječaka uronjen u vlati trave, tratinčice i bogiše (vite perunike) u mikrokozam kojemu se sveti Frano divio kao slici stvoritelja univerzuma! Dobro je da slikar zna crtati, još je bolje da osjeća boju (iako je Ivanišin nesklon pretjerivanju sa kolorizmom i više slikar svjetlosti nego požara strasti), kompoziciju i zlatni rez, a najbolje je kada slika iz srca, kada je istinski fasciniran viđenim,kao dijete koje otkriva svijet! Manje se ovoga puta Ivanišin posvetio pejzažu, ali i tu je vidljiva razigranost kompozicije i plenerizam (prozračnost ljeta) kada ocrtava stijene Orsule i sv Jakova pored Dubrovnika, istinski divlji svijet Juga kakav nalazimo u Grčkoj i na Siciliji.

Ambisi stjenoviti, plavetnilo žala i plićaka, nebrojene nijanse zelenila i „tašistički“ udari biljnih motiva u prvom planu daju veliku životnost platnima koja su rađena vrlo vještim rukopisom i mladim srcem. Poliptisi cvijeća blistaju kao proljetno jutro, kao psalam, kao razigrana djeca na plaži, ali pitam se jesu li mogli biti još uvjerljiviji uz malo više razmaka (bijeline) među njima. Vrlo rijetke su na ovoj izložbi slike koje nose u sebi šablon ili dosadnu kompoziciju, dojam je šarenila oblika i boja, dojam je treperave cvjetne tapiserije, čiste poput barokne glazbe, polifonije. Varijabilnost koja je Darwina dovodila u sumnju i očaj i nervirala kao kod građe složenih organa ili nelogičnosti paunova repa, a genijalnog Georgea Johna Douglasa Campbella (osmi vojvoda) od Argylla oduševljavala kao da je jedini smisao prirode.

Malo Matoša za kraj: „Višega života otkud slutnja ta, Što je kao glazba budi miris cvijeća? Gdje je tajna duše, koju đurđic zna? Iz đurđica diše naša tiha sreća…“

SRODNOST

Crna kao ponoć, zlatna kao dan

Maćuhica ćuti ispod rosne vaze,

U kadifi bajne boje joj se maze,

Misliš: usred jave procvjetao san!

Zato je i zovu nježno "noć-i-dan"

Naše gospođice, kada preko staze

Starog parka ljetne sjene sjetno gaze

Ispod vrelog neba, modrog kao lan.

Kao samrt tamna, kao život sjajna

Maćuhica cvate, ali ne miriše —

Ko ni njezin susjed, kicoš tulipan.

No u hladnoj nevi čudan život diše,

Zagonetan, dubok, čaroban ko san,

A kroz baršun drhti jedne duše tajna.

Kad zvona na tornju utihnu,

još uvijek čujem taj zvuk ka
Cvijeće… je dokaz da jedna zraka

Teo Trostmann