Favorizirajući jedne (svoje poltrone), a uništavajući druge (one koji ne misle kao on)
Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakciji Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Bijeg države od odgovornosti“ u „Hvatskoj riječi“ br. 832 od 29. ožujka 2019. godine.
Što treba učiniti Tomislav Žigmanov, prvi čovjek u politici i prvi čovjek u kulturi kada su u pitanju Hrvati u Republici Srbiji, da bi svi shvatili, posebno oni koji treba to da shvate, da je za petnaestak godina svog „rada“ hrvatsku zajednicu ovdje doveo na margine svakog zbivanja i na ivicu opstanka. Umjesto da tjekom tih silnih godina komunicira sa što više od 57.900 Hrvata i ujedini ih, sa svima se posvadio, sve je posvadio među sobom i eliminirao svakoga Hrvata koji ne misli kao on, da bi oko sebe okupio sve uži krug samo svojih poslušnika.
Život Hrvata ovdje reflektira se još jedino preko amaterskih hrvatskih kulturnih udruga (pod nemogućim uvjetima rada) i entuzijasta u njima, među koje Tomislav Žigmanov također unosi zlu krv, favorizirajući jedne (svoje poltrone), a uništavajući druge (one koji ne misle kao on).
Ono što Tomislav Žigmanov čini formalno kao zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije, kao predsjednik „jedine relevantne“ hrvatske političke stranke, Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (dakle, ne svih Hrvata u Republici Srbiji!), kao član Međuvladinog mješovitog odbora Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske manjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj, kao ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (dakle, ne svih Hrvata u Republici Srbiji!), kao glavni urednik svog časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“, kao predsjednik Nakladničkog vijeća tjednika „Hrvatska riječ“ i kao mirođija u svemu što je ovdje vezano za 57.900 Hrvata, za njih ne znači baš ništa!!!
Ali to itekako koristi njegovoj osobnoj promidžbi (i osobnoj koristi) u osobnim hvalospjevima o svom „napornom radu i HRabroj borbi“ za prava Hrvata u Republici Srbiji, te koncentraciji svih hrvatskih institucija u Subotici, a time i koncentraciji novca u sve uži krug ljudi (prije svega subotičkih „bunjevačkih Hrvata“). Uz takav način rada Tomislav Žigmanov vrši negativnu selekciju na svim poljima kulture i politike ovdašnjih Hrvata.
Ovdje ću navesti samo nekoliko od bezbroj stvari poslije kojih bi, i to svake od njih, Tomislav Žigmanov trebao dati ostavku na sve svoje funkcije, kada bi imao imalo obraza. O svemu tome sam pisao argumentirano u svojim otvorenim pismima unazad nekoliko godima, pri čemu nitko ništa nije demantirao:
1. Na sjednicama Narodne Skupštine Republike Srbije Tomislav Žigmanov, kao zastupnik ovdašnjih Hrvata, nije iznio niti jedan jedini njihov problem, odnosno o tome nije rekao niti jednu jedinu riječ tjekom svog višegodišnjeg mandata! Zbog čega 57.900 ovdašnjih Hrvata ima takvog zastupnika u Skupštini Srbije?!
2. Nedavno u „Hrvatskoj riječi“ Tomislav Žigmanov kaže „da smo odahnuli jer smo uspjeli ostvariti do sada nezabilježen uspjeh u povijesti kada su u pitanju izbori za Hrvatsko nacionalno vijeće, kada je lista koju je predvodio DSHV osvojila svih 29-ero vijećnika“! Zbog čega 57.900 ovdašnjih Hrvata ima nacionalno vijeće koje je sačinila sve marginalnija politička stranka (koju je Tomislav Žigmanov također uništio)?! Nacionalna vijeća inače treba da su apolitična, a posebna je priča kako je Tomislav Žigmanov uspio sastaviti to svoje povijesno nacionalno vijeće!
3. Inicijativu Vojvođanskog građanskog centra „Nepodobni građani“o protjerivanju hrvatskog stanovništva iz Vojvodine tjekom devedesetih godina prošlog stoljeća, Tomislav Žigmanov je iskoristio za svoju promidžbu i praktično ništa nije uradio za nju, a inače ga ne zanima stradanje Hrvata u Srbiji, posebno onih u Srijemu!
Zbog čega 57.900 ovdašnjih Hrvata ima ovakvog predstavnika u Međuvladinom mješovitom odboru Republike Srbije i Republike Hrvatske za zaštitu hrvatske nanjine u Srbiji i zaštitu srpske manjine u Hrvatskoj?!
4. U svom časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“, u kojem je Tomislav Žigmanov i glavni urednik, i preko Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, u kojem je ravnatelj, „stručno“ je hvalisao pjesnikinju za koju se ispostavilo da je plagijatorica više poznatih pjesnika, pa čak i Ive Andrića! „Hrvatska riječ“, u kojoj je Tomislav Žigmanov predsjednik Nakladničkog vijeća, je na osnovi te hvale ovoj „pjesnikinji“ izdala zbirku pjesama, koja je potom reciklirana! Za to je, između ostalog, utrošen i novac koji pripada svim Hrvatima u Republici Srbiji i potiče od poreskih obveznika u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj! Zbog čega 57.900 ovdašnjih Hrvata ima ravnatelja Zavoda za kulturu koji ne raspoznaje plagijatore stihova poznatih pjesnika, čak i našeg nobelovca!?
5. Tomislav Žigmanov je svoju zbirku haiku pjesama na bunjevačkoj ikavici „O, čuj puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska“ promovirao u hrvatskoj katoličkoj crkvi u Maloj Bosni, o čemu su naveliko pisali svi njegovi mediji kao kulturnom događaju ovdašnjih Hrvata! Zbog čega 57.900 ovdašnjih Hrvata treba da prihvati kao svoj kulturni događaj objavljivanje tridesetak haiku stihova na „bunjevačkoj haikavici“?! Zar samo zato što ih je „ispivao“ Tomislav Žigmanov?!
6. Sa kojim pravom se Tomislav Žigmanov u svojoj knjzi „Vivisekcije književnosti“ usudi kritizirati školske udžbenike i nastavni program jednog drugog naroda ovdje, u ovom slučaju Bunjevaca?! Samo zato što je i on Bunjevac?!
Zbog čega se 57.900 ovdašnjih Hrvata treba zamjeriti jednom cijelom narodu sa kojim, takođe kao nacionalnom manjinom, živi u istoj državi? Zar zbog bezobrazluka, bahatosti i pametovanja Tomislava Žigmanova, koji sebe inače prikazuje kao velikog književnika, pjesnika, pisca, publiciste, urednika, filozofa, profesora, političkog analitičara, vizionara, pa onda može i spaljivati nepodobne mu knjige, vivisekcionirati vojvođansku i inu književnost, uzdizati plagijatore Ive Andrića i činiti sve što mu je volja!
Sve usmljeniji zbog ovakvog načina rada, a to je sve očitije, sada si pokušava obezbjediti osobnu političku budućnost preko vladajuće stranke u Republici Srbiji, bolje reći osobno preko predsjednika te stranke i predsjednika države gospodina Aleksandra Vučića, s kojim jedino on, kao bunjevački Hrvat, može da ima kontakte u četiri oka!
U nekoliko svojih ovorenih pisama ranije govorio sam o puštanju probnih balona Tomislava Žignamova na tom planu, a intervju u „Hrvatskoj riječi“ br. 832 od 29. ožujka 2019. godine pod naslovom „Bijeg države od odgovornosti“, je još jedan takav pokušaj, debelo zamagljen u maniru Tomislava Žigmanova „da se Vlasi ne dosjete“!
„Ničim izazvan“ intervju, uz fotografiju glave Tomislava Žigmanova u gro planu na naslovnici ovog subotičkog tjednika, pokazuje novu (staru) varijantu njegovog opstanka na političkoj sceni (pa preko toga i na svim scenama do kojih se dokopao Tomislav Žigmanov za petnaestak godina svog „mukotrpnog i HRabrog rada za boljitak ovdašnjih Hrvata“).
Ne ulazeći u prazan tekst na tri stranice, iz kojeg se vidi da ništa ne valja, Tomislav Žigmanov na jednom mjestu kaže: Aksiom od kojeg ovdje polazimo je slijedeća konstatacija: Srbija je višestruko nedovršena država, pa tako i u nacinalnom smislu. Drugim riječima, u slučaju Srbije ne znamo točno što se u posljednjih petnaestak godina od toga troje češće mjenjalo – da li razumjevanje, oblik i veličina države, ili stav službene politike spram nacionalizma i njegova uloga u državi, ili pak na koncu sam sadržaj nacije! Ovdje zajedno s Alpȧrom Losonczem možemo ustvrditi da je na ovim prostorima bilo više elemenata nekakve etnoanarhije nego li nacionalizma. Ova velika filozofska misao je uvod u prozirno stremljenje Tomislava Žigmanova, jer on se dalje pita i daje odgovor: Može li se Srbija nakon svega osloboditi balasti vlastitog etnoanarhičnog naslijeđa, te što je sve potrebno da bi se prihvatila jezična, kulturna i religijska pluralnost, za što još uvijek ima potencijala, makar ovdje na sjeveru?
Tko poznaje Tomislava Žigmanova zna da za njega srijemski Hrvati (o beogradskim i niškim da ne govorim) nisu ovdje na sjeveru, i ovo je direktna ponuda Aleksandru Vučiću da se Srbija oslobodi balasti svoje etnoanarhije (s „nešto elemenata nacionalizma“) preko „bunjevačkih Hrvata“ (kao i do sada), a koje bi (kao i do sada) vodio Tomislav Žigmanov!!! Ostali Hrvati ovdje inače im prave samo probleme!
Ako ovo nije dovoljno da se Tomislav Žigmanovon smakne sa političke i kulturne scene 57.900 Hrvata u Rebublici Srbiji, onda mi ovdje zaista nemamo što tražiti!
Branimir Miroslav Tomlekin
