Što je više duše

U svijetu haiku pjesnikovanja duša je otvo­rena nagovoru, ozarenosti topline bića

 

 

Prijateljstvo

Samo se obale nikad

Ne susreću

 

Postoji uvijek u našem životu neko lijepo sjećanje, neka lijepa uspomena, neki doživljaj za koji smo osobno jako vezani. To je, možda, neka razglednica s puta neke nam drage osobe, neki cvjetić među listovima naše najdraže knjige ili neki izdvojeni i zapisani stih, iz nama posebno drage pjesme. A možda i cijela knjiga. Pa, zašto ne i neka cijela antologija!? Naravno, poezije! A meni se baš sada hoće, nešto lijepo, nešto poetično. Da mi rastjera brigu. Da mi ispuni dušu.

Dan lijep, sunčan. Sjedim u sobi i listam, s nekom vrstom nostalgije, prvu  antologiju haiku poezije „Nepokošeno polje 1“, antologiju za koju sam ja osobno jako vezana. Knjiga podebela, lijepo opremljena, a na 390 stranica predstavljeno 166 haiku-pjesnika koji su stvarali  haiku-poeziju u periodu od 1996. do 2007. godine. I sve  obogaćeno sa životopisom svakog autora, njihovim fotografijama, te izborom njihovih haiku  pjesama. Naravno, uz navođenje izvora u kojima su i objavljeni. Objavljene su ukupno 2452 haiku pjesme na hrvatskom, a uz prijevode na engleski jezik. Zato nije bilo ni neočekivano da ova antologija osvoji, kao što je i osvojila, prestižnu nagradu »The Touchstone Book Award« za 2011. godinu, koju dodjeljuje »The Haiku Foundation« u SAD-u. A, onda, nakon deset godina, na svjetlo dana izlazi i nova antologija „Nepokošeno polje 2“. I ona je, kao i ona prethodna, obogaćena sa životopisom svakog autora, njihovim fotografijama, te izborom njihovih haiku  pjesama. Uz obvezatno navođenje izvora u kojima su i objavljeni.

 

E, to bih „Nepokošeno polje 2“, baš i izdvojila. Jer, to je nova hrvatska haiku antologija o kojoj se nije baš puno pisalo. Nažalost!!! A čovjeku treba nešto lijepo. Neko utočište u kojemu će zaboraviti na sve brige i na sve nedaće koje ga pritišću. Zato bih o njoj nešto i napisala. Pisala bih o njenom izlasku iz tiska u 2018. godini.  

O radosti s kojom smo ju čekali i dočekali. O toj antologiji tiskanoj nakon punih deset godina od one prve hrvatske antologije haiku poezije „Nepokošeno nebo1“. Pisala bih i o još jednom uspjehu i još jednoj promociji Hrvatske i Hrvata diljem svijeta. Zato i hoću, ovoj drugoj po redu, posvetiti malo više pažnje i s njom, malo više i podrobnije upoznati i naše cijenjeno čitateljstvo. Jer, tekstove posvećene izlasku ove antologije, pisali su samo oni rijetki ljubitelji i pravi znalci prave haiku poezije.

 

 

Još se i sada sjećam  onoga, ne tako davnoga vremena, kada su se neki umni filmaši i tzv. komičari, s tom vrstom poezije i izrugivali. A nisu jadnici jadni znali da se haiku , kao nematerijalna baština Japana, našao i pod zaštitom UNESCO-a i proširio po cijelom svijetu. Jer, haiku nisu samo slogovi: pet, sedam, pet. Haiku je i forma i sadržaj.

I doživljaj, i impresija, i slika. I misao.

I nije ju, vjerujte vi meni, lako pisati smisleno.

Haiku je i kaplja na listu tek prolistale trešnje, pjev ptica u krošnjama lipe, šum valova i krikovi galebova, zvjezdano nebo, jež u klupku ispod stabalca jasmina, odmor i pjesma ispod rascvjetale trešnje…

I duhovnost.

I prenesena punina duše  na bjelinu praznoga papira.

Haiku je i riječ i stih koji spaja, i stih koji stvara prijatelje i učvršćuje prijateljstva.

 

„U svijetu haiku pjesnikovanja duša je otvo­rena nagovoru, ozarenosti topline bića. Srce kuca blizinom čudesne jednostavnosti i lje­pote pojava, susreta u snoviđenju oka, u zagrljaju velikih trenutaka malih stvari. Sve je tu, u trenu buđenja, za najsuptilnije dimenzije života. I dok se na stazi Čiste Riječi prima blagoslov Istine, Ljepote, i to dijeli svijetu, čije su staze teške i mračne, u svakodnevnoj zatamnjenosti mûka i ružnoće, pred nama se zbiva  čarolija svjetlosti i ljubavi. I život postaje Dom istine, Vrt ljepote, a haiku zagrljaj plemenitosti, izbrušeni dragulj poetskog bivstvovanja, gdje pjesnikovanje titra  "bo­žanskim impulsom ljubavi“.

Pa, baš zato , i različiti svjetovi i različite kulture, bez ikakve prisile, bez ikakvog nametanja, bez uredbi i zakona, slave stihom… i rađanje i buđenje. Slave život!

Slave i obilježavaju svaki dan. Uz poeziju, glazbu, smijeh…ljubav i dobrotu.

Uz pregršt stihova…  

Slave sam život. I čaroliju življenja.I sve ono što nas čini živim i ljudskim. Kada se i dobro i lijepo dijeli s drugima. 

Osmijeh upućen nekome, zajedničko druženje pod krošnjom punog pjeva i mirisa lipe. 

 S poezijom i u poeziji.

Jer, tu smo svi isti. I nismo stranci.  I nismo sami. Jer,  haiku   povezuje više milijuna ljudi širom svijeta:

Tokio, Hokkaido, Peking, Kopenhagen, Pariz, Brooklyn, San Francisco, Washington DC… Japan, Kanada, Izrael, Rumunjska, Bugarska, Poljska, Francuska, Škotska, Italija, Hrvatska… 

Pa, tako,čak ni u osami nismo sami. Jer, slavimo pjesmu… Na nekom mjestu. I svugdje smo u susretu s čudesnim svijetom koji nas okružuje, a koji je pretočen u stih.

I oživljen… stihom.   

Cijeli svijet – za bolji svijet.

Svijet u miru. Za one koji tek dolaze. Sa stihom koji ispunjava.

Svi smo ljudi. Topli. Bliski. I nismo stranci. Jer, poezija nas spaja. Toplinom i titrajem duše.

 

Topli dodiri

Uvijek su između

Topline dlanova

 

Glavna i odgovorna urednica i prevoditeljica većine tekstova i pjesama na engleski jezik, književnica Đurđa Vukelić Rožić, za svoj je urednički i prevoditeljski volonterski rad nagrađena s nekoliko nagrada, uključujući i Nagradu za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije u zemlji i svijetu. Dobila je i priznanje Rumunjskog haiku društva za širenje prijateljstva među narodima putem haiku poezije, i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija posvećenih haiku poeziji. Za svoj poetski opus primila je više od pedeset nagrada u zemlji i svijetu. Organizirala je pedesetak međunarodnih natječaja za haiku i tanku.  Niz godina vodila je kolumne u regionalnom dvotjedniku Otok Ivanić o (političkoj) svakodnevici i o haiku poeziji.  Osnovala je udrugu “Tri rijeke”, HPOI (haiku pjesnici Otoka Ivanića).  Glavna je i odgovorna urednica časopisa IRIS za haiku poeziju na hrvatskom jeziku.

Članica je i Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske (Kloštar Ivanić), United Haiku and Tanka Association (SAD) i World Haiku Association (Japan). Iza sebe ima 25 objavljenih djela kratkih priča, humoreski, poezije te kratkih japanskih pjesničkih formi na hrvatskom, engleskom i kajkavskom jeziku. Uredila je i prevela na engleski jezik niz zbirki i zbornika s područja haiku poezije.

 

Začudna je ta naša Đurđa Vukelić Rožić, mora se priznati. Začudna je i  ta njena snaga, ta njena volja i upornost  s kojom   promiče sve lijepo u Hrvatskoj i za Hrvatsku, za njenu kulturu, njene pjesnike i njihovu poeziju.

Promiče Dobro i nesebično ga širi i među nama i po cijelom svijetu.

A takva, uistinu i jest naša Đurđa! Nesebična. Samoprijegorna. Vrijedna.

I puna neke pritajene energije i neke ogromne unutrašnje snage.

Pa se, eto, baš iz te njene nesebičnosti i samoprijegora i snage, mogla i roditi ova nova antologija,  Antologija hrvatskoga haiku pjesništva "Nepokošeno nebo 2/An Unmown Sky2“, 2008.-2018.", koja na 583 stranice sadrži 3642 haikua /senrjua od 198 hrvatskih autora, od kojih su većim dijelom žene-haiku pjesnikinje.   

A po profesiji, najveći broj autora su prosvjetni radnici, književnici, administrativni službenici, zatim menadžeri, novinari, knjižničari te   manji  broje  profesija – od kriminalista, liječnika, folklorista, karikaturista, grafičara, kemičara, slastičara do odgajatelja, geodeta, optičara, veleposlanika … Sve su to ljudi  koji svojim radom i stvaralaštvom, itekako, doprinose ljepoti i punini emotivnog života i življenja u Hrvatskoj, ali i promociji Republike Hrvatske u svijetu.

A bio je to, kako kaže i sama urednica, dugotrajan i mukotrpan posao, u trajanju  nešto više od godinu dana, koji je, unatoč svemu, urodio plodom, baš njenom upornošću i zaslugom, te proširio i uvećao broj naših poznatih i priznatih haiku pjesnika. Priznatih i poznatih i kod nas i svijetu, A bili smo, a i sada jesmo, treća haiku velesila u svijetu. Odmah nakon Japana i SAD-a.

 

Jer, kako u predgovoru nove antologije „Nepokošeno nebo 2“, navodi Đurđa Vukelić Rožić, oko petstotinjak pjesnika u Hrvatskoj objavljuje haiku, a do sada su 823 haiku pjesnika, dobitnici mnogih prestižnih međunarodnih nagrada. Zato ni ne čudi što su haiku poeziju počeli, već odavno pisati i neki poznatiji književnici starije generacije, ali i oni mlađi. I dugi ih je niz u ovoj novoj  antologiji "Nepokošeno nebo 2/An Unmown Sky 2 (2008-2018.), što još jedanput potvrđuje kako haiku poezija nije samo nizanje slogova, nego prava poezija koja izlazi iz same duše.

I svaki drugi i drugačiji izričaj koji ne slijedi njenu tankoćutnost, nije pravi haiku. I lako ga je prepoznati. Ma kako tehnički bio dotjeran.

A autori su mnogi poznati hrvatski književnici: Drago Štambuk, Enes Kišević, Luko Paljetak, Tomislav Marijan Bilosnić, Nikola Đuretić, Željko Funda, Goran Gatalica, Ivica Jembrih, Boris Nazansky, Vlatko Majić, Zvonimir Penović, Ivan Pahernik, Jasna Popović Poje, Sonja Smolec, Nada Zidar Bogadi, Živko Prodanović, Frano Vlatković, Ante Tičić, Ivan Tadej, Aljoša Vuković, Đurđa Vukelić Rožić i mnogi drugi.

Pa, zar bi svi oni pristali biti dio haiku obitelji, da tu ima nešto što nije kvalitetna poezija?

Neki od uvrštenih u antologiju su članovi DHK, neki su članovi ogranaka DHK, neki su članovi DHK HB, neki Kluba prvih pisaca, DHP, dok su ostali   članovi ili kulturnih društva ili Matice hrvatske. 

I, eto, tako se rađa prijateljstvo. Pravo, istinsko. U nekom susretu. Na nekom nepoznatom mjestu. Uz haiku stihove…

Jer, samo se obale, nikad ne susreću. 

 

Vera Primorac