Kombiniranje slike i teksta

Izložba Napinjanje teksta Anabel Zanze u Galeriji umjetnina Split

„Napinjanje teksta“ naziv je izložbe kojom je Anabel Zanze retrospektivno pokazala svoj dosadašnji umjetnički rad. Izložba je otvorena u petak  5. travnja 2019. u Galeriji umjetnina u Splitu, a ostaje otvorena do 28. travnja.

Izložba predstavlja stotinjak radova (kolaža, slika u ulju i akrilu) nastalih u razdoblju od 1996. do 2019. godine u kojima se slovo i tekst prepoznaju kao temeljne osobine umjetničkog stvaralaštva Anabel Zanze. Uz djela, u vitrinama su izložene fotografije umjetnice u radu, rječnici, knjige, boje i alati kojima se Zazne koristi pri izradi djela te arhiva koja dokumentira proces nastanka rada.

„Moje se likovno djelovanje zasniva na kombiniranju slike i teksta, zadiranju leksičkog u vizualno, igri s leksičkim kao likovnim elementom. Takvim načinom rada dolazi do 'prelijevanja žanrova': tekst, koji primarno pripada knjizi, časopisu ili novinama, na slikarskome platnu poprima drukčiju funkciju od one na koju smo navikli. Postaje glavnim sadržajem slike, odnosno: njezinim lajtmotivom“, rekla je autorica.

Analitičko slikarstvo koje po mnogim svojim značajkama promatramo u širem kontekstu konceptualne umjetnosti istodobno je postupcima dematerijalizacije umjetničkog djela. Vjerojatno se možemo prikloniti tezi, da konceptualnu praksu i analitičko slikarstvo identificira 'posvećenost jezičnim problemima' i 'interpretacija umjetničkih aktivnosti kao specifičnih i autonomnih praksi'. Sagledavamo ih u mogućoj vezi sa 'strukturalističkim avanturama 20. stoljeća', osobito lingvističkim strukturalizmom, a na tragu čega je moguće govoriti o djelu Anabel Zanze. Slikarstvo Anabel Zanze moguće je razmatrati unutar šireg polja prakse koja se temelji na analizi, u sklopu onih postupaka koji mediju ne prilaze sintetizirajući doživljaje ni iskustvo viđenog i proživljenog. Slika postaje tekst (ili njegov dio) ; ona je uputa za rukovanje, svedena na opis koji čak ne mora biti ni u kakvoj vezi s onim što uobičajeno podrazumijevamo pod tim pojmom. Upravo na tragu toga Anabel Zanze upornim, često samozatajnim načinom istražuje mogućnost slike. Izražava se ne samo pikturalnim sredstvima, kolažem, kombinacijom crteža, grafita, papira, ulja i akrilika, u tehnikama frotaža i slično, nego joj pristupa kao sugovorniku. Za Anabel Zanze slika je polje u koji se upisuje tekst – njezin, tuđi, preuzet i privremeno prisvojen, tipografski zasićen do te mjere da je ponekad teško prodrijeti do značenja koje bismo proglasili definitivnim. Način upisivanja kojim se koristi ovisan je o ritmu njezina prodiranja kroz tekst, razumijevanja, i na kraju – interpretacije koja je često svedena na odabir odlomka, rečenice, nekad samo jedne riječi.

Kustosica izložbe i autorica predgovora u katalogu izložbe Sandra Križić Roban, istaknula je kako su pred nama radovi koje ćemo osim što ih gledamo, poželjet i čitati, no ta nas želja neće daleko odvesti. „Iako bi se u povodu ove izložbe mogao očekivati neki standardniji pregled, recimo nešto poput rekapitulacije učinjenog (ispisanog i naslikanog) ili kronološki uređen zapis koji će čitatelju omogućiti nadzor nad opusom slikarice, pred nama je sve samo ne to. Čitanju ovog osebujnog teksta, labirinta sazdanog od znanja i muke koji računa na aktivnog i zainteresiranog gledatelja, pristupala sam ovisno o raznim okolnostima, među kojima one iz privatnog života svakako treba uzeti u obzir.“

Anabel Zanze nastoji potaknuti zainteresirana promatrača na višeznačna putovanja po labirintima slova, riječi i rečenica, na otkrivanje različitih konotacija koje će odgonetnuti u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o svome znanju, snalažljivosti, intuiciji, pa i koncentraciji. Gledatelja koji se još uvijek zna i želi 'igrati' riječima i njihovim značenjima, koji će se upustiti u neizvjesno putovanje gusto ispisanim redcima koje nikamo ne vodi. Jer pred slikom stojimo sami, fokusiramo se na polje omeđeno rubom, napetu ravnu površinu na kojoj ne prepoznajemo naslikane oblike već vizualne znakove svijeta koji se reprezentira na posve drugačijoj osnovi. Do neke mjere ostajemo nesigurni u ono što vidimo, no upravo je nesigurnost ponekad jedini način kako gledatelja potaknuti da stalno iznova propituje što vidi i što od viđenog razumije.

Težina teksta i težina fonta su u korelaciji. Za prijepis teškog, tektoničnog fonta (slike Tekstura, Crvena, Polja) odabire teoretski, tematološki esej, dok je kod 'lakših' tekstova mekši, zaobljeniji oblik slova prikladniji zapisima u kojima se obraća pojedinim umjetnicima referirajući se na njihove radove. Frekvencija znakova u tim zapisima ovisi o omjeru broja rezultata i broja pokusa, pri čemu su podaci o pokusima uredno posloženi u mapu i svjedoče o pozornim izračunima koji nastaju dok razmišlja o slici, planirajući njezinu kompoziciju i harmonične odnose koje želi postići. Na tim radnim papirima umjetnica bilježi mjere slova i one razmaka, njihova širenja po platnu u redcima koji ovise o odnosu vremena i brojanju.

Tekst se nudi kao tekst za gledanje. Ponegdje se može čitati, a na nekim drugim mjestima, određenim zahvatima, Zanze namjerno otežava čitanje slike kao štiva, jer joj nije stalo do toga da slika bude reprodukcija odabranog teksta. Zato koristi 'pogreške' u pisanju, izostavljanje pojedinih slova ili redaka i slično da pokaže kako slikovni tekst nije isto što i knjižni tekst. I nije samo riječ o odabiru fonta i gustoći pisma, spajanju riječi ili izdvajanju pojedinih slova prema nekom samo njoj razumljivom rasporedu, pri čemu nastaje nešto poput teško razumljivog rebusa. Tekst je kadriran poput prizora snimljenog fotoaparatom iz kojeg uvijek nedostaje dio. Jer aparat – koliko god da osigurava pogled u ono u što je netko gledao – izdvaja ono što više nije moguće 'ugurati' u kadar.
 

Između mnogih postupaka koji karakteriziraju njezino stvaralaštvo, arhiviranju treba posvetiti dodatnu pozornost. U Anabelinu vizualnom arhivu nalazi se i osobit moiré uzorak koji nastaje interferencijom dvaju uzoraka ili rastera, čiji pomak stvara osobite optičke senzacije. Iako Rastere, ciklus u kojem su djela posvećena književnicima i arhitektima, Anabel Zanze ne povezuje izričito s ovim uzorkom, u prepletu linija i njihovoj međusobnoj napetosti dolazi do vizualnih senzacija koje nas mogu podsjetiti na princip nastanka moiréa. Iako se u svojim postupcima ponavlja, repetirajući ponekad kompozicije u većem i manjem formatu, ili ih u trenucima predaha skicirajući u takozvanim Pozivnicama, Anabel ne odustaje od procédéa ili teme. Njezin je izbor logičan, čvrsto utemeljen u jeziku kao signalu. Jer, tako se upotrebljavaju ove riječi.

Anabel Zanze rođena je 1971. godine u Dubrovniku, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu (prirodoslovno-matematičkoga smjera.) Godine 1991. upisala se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (grafički odsjek) i diplomirala, u klasi prof. Ante Kuduza, 1996. Između 1998. i 2004. predavala je likovnu kulturu u osnovnoj školi Marina Držića u Dubrovniku. Od 2004. živi i radi u Zagrebu. Članica je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Nastupala je u istaknutim hrvatskim muzejima i galerijama moderne i suvremene umjetnosti na samostalnim i skupnim izložbama. Njezina djela čuvaju se u tim muzejima i galerijama te u hrvatskim i stranim privatnim zbirkama. Uvrštena je u knjigu Sandre Križić Roban Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas. Odgovornost slike u vrijeme nestrpljivog pogleda.

Nives Matijević