U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati.
Zbog političkih pritisaka na MOL za obnovu rafinerija oni daju INA-i kredit, te tako Mađari na kredit u modernizaciju rafinerija RNS i RNR ulažu 201 milijuna eura 2010. godine. U lipnju 2011. USKOK pokreće istragu protiv Sanadera zbog sumnje da je zloporabio položaj i ovlasti, te primio mito od 10 milijuna eura od predsjednika uprave MOL-a Zsolta Hernadija, kojemu je zauzvrat omogućio preuzimanje upravljačkih prava u Ini. DORH je zatražio ispitivanje Hernandija jer ga se sumnjiči da je Sanaderu dao mito kako bi MOL-u osigurao preuzimanje nadzora nad Inom. Mađarsko tužiteljstvo to odbija zbog zaštite mađarskih nacionalnih interesa, i ne mogu ga ispitati "jer bi prenošenje podataka ugrozilo sigurnost Republike Mađarske". Vlada Jadranke Kosor vjeruje kako su ovi pritisci dovoljni kako bi se Mađare prisililo na novi sporazum o plinskom biznisu i odnosima u INA-i, te je dala suglasnost za vođenje pregovora s MOL-om kako bi se pristupilo drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine. Unatoč pritiscima u srpnju 2011. Mađarska Vlada nije prihvatila nikakve promjene postojećeg sporazuma između MOL-a i INA-e.
Dolaskom Vrdoljaka na ministarsku poziciju on snažnim pritiskom preko medija pokušava uvjeriti Mađare kako moraju ulagati svoje novce u obnovu rafinerija, inače će ih oni tužiti, pošto ne poštuju ugovor. Iako se svuda u svijetu ulaganja vrše ili na kredit, ili dokapitalizacijom svih suvlasnika ovisno o postotku vlasništva, ili izdavanjem i prodajom novih diokapitalizacijskih dionica, Vrdoljak traži da ulažu samo Mađari, a ne i ostali dioničari od kojih je najveći Hrvatska država. Međutim, Mađari ne reagiraju i ne pada im na pamet čak ni da ga podmite. Vrdoljak kao čovjek iskusan u poduzetništvu vrlo dobro zna kako kod ulaganja svi dioničari moraju ulagati jednako, svjestan je kako Mađari neće prihvatiti njegove javne pozive, ali on ustraje na njima iz čega je jedino moguće zaključiti kako traži nešto drugo.
Milanović i Vrdoljak prave dodatne usluge MOL-u, iako se javno svađaju sa MOL-om, ali na način da u toj pravosudnoj svađi MOL nikako ne može izgubiti pravne bitke, pošto u ugovoru stoji kako obnovu rafinerija moraju financirati vlasnici. Da su doista željeli riješiti problem mogli su donijeti zakon o dokapitalizaciji INA-e preko Zagrebačke burze izdavanjem dodatnih dionica. Međutim, problem kod sitnih kupaca dionica je što od njih ne možeš uzeti mito. Umjesto plaćanja mita Mađari na kredit ulažu u modernizaciju rafinerija RNS i RNR 400 milijuna $ 2013. godine.
Pošto pritisci na MOL ne daju plodova u siječnju 2014. godine, Hrvatska je podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a, kojom se tražilo poništenje Prvog dodatka Dioničarskog ugovora, te povezanog Ugovora o plinskom poslovanju i to zato što su ti ugovori rezultat kaznenog djela, odnosno podmićivanja bivšeg premjera RH Ive Sanadera. Vjerovali su kako će Hrvatski sudovi osuditi Sanadera, pa će to biti dokaz na međunarodnoj arbitraži, ali ta njihova neutemeljena pretpostavka će kasnije Hrvatsku vrlo skupo koštati. To zna svaki pravnik i malo upućen u međunarodno pravo, ali Milanović i Vrdoljak ustrajavaju na tužbama zbog političkog marketinga, a možda i zato da neki odvjetnik dobro zaradi na izgubljenom slučaju. Zbog pritisaka Vrdoljaka i Milanovića Mađari 2015. godine daju novi kredit INA-i od 300 milijuna dolara kojim djelomično moderniziraju rafinerija RNS i RNR. Dolaskom Karamarka on je, po savjetu svojih pravnih stručnjaka za međunarodno pravo procijenio kako tužba protiv MOL- a nema formalno pravno uporište i čvrste dokaze, te je tražio da se obje arbitraže prekinu, i ide u dogovor s Mađarima, jer postoji realna opasnost od gubitka spora i plaćanja velike odštete. Po savjetima nekih nepoznatih pravnih stručnjaka upitne stručnosti, ali dobrim vezama sa stranom diplomacijom, Most je Karamarka proglasio izdajnikom hrvatskih nacionalnih interesa, iako se godinu dana kasnije pokazalo kako je bio u pravu, ali politički, diplomatski, pravno i ekonomski nepismenim Mostovcima nije palo ni na pamet kako i oni snose dio odgovornosti za novac izgubljen u arbitraži.
Do Karamarkova pada došlo je zbog toga što je kao bivši obavještajac imao kontakte sa nekim poduzetnicima koji su poslovali sa Rusijom i kriminalom, te su se Amerikanci pobojali kako bi mogao uspostaviti bolje poslovne odnose između Ruskih i Hrvatskih poduzeća. Plašila ih je i mogućnost kako bi povlačenjem iz spora sa Mađarima u slučaju INA-a mogao prodati i ostale dionice INA-e na burzi, te bi ih tako mogli otkupiti Mađari, nakon čega bi Rusi mogli kupiti MOL, te tako preuzeti cijelu naftnu industriju na Zapadnom Balkanu. Jedan od razloga za pad Vlade je i to što je premijer Orešković počeo pripreme za izgradnju LNG terminala za pretovar ukapljenog plina na Jadranu. Hrvatska većinu plina kupuje od Rusa, a izgradnjom LNG terminala postojala bi mogućnost kupovine plina i od drugih dobavljača, te bi samom izgradnjom terminala Rusi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni.
Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su izgradili svoj plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.
Kako bi skinuli Oreškovića Rusii pojedini poduzetnici povezani sa njima su, uz Njemačku pomoć, počeli preko svojih udbaških veza uvjeravati Karamarka kako su Bandićevi zastupnici i zastupnici HNS-a spremni za koaliciju sa HDZ-om, iako to u tom trenutku nije bilo realno. Na to su reagirale i američke službe koje su preko svojih veza počeli tražiti način za skidanje Karamarka.
Formalni, razlog za napad na Karamarka je nađen u činjenica što je agencija njegove supruge Ane imala sitni poslovni ugovor s Josipom Petrovićem, MOL-ovim glavnim lobistom, i to u vrijeme dok nije ni bila njegova supruga, što nigdje na svijetu nije sukob interesa. Sukob interesa u ozbiljnim državama nije kada netko iz privatnog sektora dolazi u državnu službu, već kad netko iz državne službe prelazi u privatni sektor i tako dolazi u mogućnost iskoristiti privilegirane informacije u privatnom interesu. Povjerenstvo za sukob interesa kojim je rukovodila snaja poznatog intelektualca iz doba komunizma, Slavena Letice presudio je kako je Karamarko u sukobu interesa.
U rušenju Karamarka Amerikanci su aktivirali sve hrvatske udbaše o kojima su imali dosjee i na taj način su sa njima mogli manipulirati. Ohrabreni američkom podrškom udbaši su zadatak vrlo rado prihvatili ponajviše stoga što je Karamarko najavljivao proces lustracije i što je njegov ministar kulture Zlatko Hasnbegović odmah počeo financijsku lustraciju obustavom financiranja raznih parazitskih i antihrvatskih udruga. Tada je preko medija počela "baražna vatra" na Karamarka čemu su se pridružili udbaši i naivci iz svih stranaka, te velika udruga. Svim tim napadima Karamarko se nije uspio emocionalno suprotstaviti, prekinuo je savjetovanje čak i sa najbližim suradnicima, te je počeo donositi iracionalne odluke. Povjerovao je u mogućnost preslagivanja vlade sa Bandićem i Vrdoljakom koji su mu sve obećali, a kada je raskinuo koaliciju sa Mostom vidjelo se kako je nasjeo na "navlakušu". Da se znao emocionalno dignuti iznad baražne vatre sa svih strana kojoj je bio izložen, i da je znao dugoročno razmišljati mogao se povući iz vlade, te preuzeti funkciju predsjednika Sabora. Odatle je mogao dugoročno kroz Sabor progurati zakone o lustraciji, kroz proračun ukinuti donacije lijevo liberalnim antihrvatskim udrugama i donijeti gospodarske zakone koji će pogodovati malim hrvatskim tvrtkama, a ne velikim međunarodnim korporacijama. Time bi Sabor postao doista najvažnije političko tijelo u Hrvatskoj, a ne samo Vladin instrument za dizanje ruku.
Čim je na vlast došao Plenković Amerikanci, posredstvom nekih lokalnih "stručnjaka", traže povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke što im je on i obećao iznošenjem plana da dionice otkupi prodajom dijela HEP-a.
Istovremeno, pod pritiskom Njemačke Plenković je počeo kočiti izgradnju LNG terminala. Zbog pucanja financijske piramide zvane Agrokor plan za prodaju HEP-a i kupovinu INA-e je zaustavljen kao nerealan, zbog nedostatka novca i obustave ruske podrške Agrokoru. Do pucanja je došlo nakon što su Rusi odlučili kako više neće davati kredite, čime su poremetili Američke planove za povratak dionica INA-e u Hrvatske ruke.
Povratku dionica INA-e u vlasništvo Hrvatske države obradovali su se svi ekonomski nepismeni pojedinci, naivci i kriminalci koji su u tome vidjeli mogućnost ponovnog izvlačenja novca iz INA-e. Počeli su preko medija zagovarati obranu poslovnih interesa vlasništvom, iako pametne države nacionalne interese brane zakonima.
Da su naši zastupnici donijeli zakon o zabrani izvoza domaće sirove nafte i plina ne bi morali imati ni jednu dionicu u INA-i, a ona bi ipak svu našu naftu prerađivala u Hrvatskoj. Ako bi Mađari obustavili vađenje domaće nafte mogao bi se donijeti zakon po kojem koncesionari moraju vaditi najmanje 80 posto od optimalne količine iz dokazanih rezervi, ili se u protivnom gubi koncesija. Da su Hrvatski političari iz svih stranaka stvarno željeli štititi nacionalne interese donijeli bi odluku o dokapitalizaciji INA-e prodajom dodatnih dionica sitnim dioničarima preko burze pri čemu nitko ne može napuniti džep. Od toga direktne koristi imala bi INA, a ne proračun i udbaški mafijaši koji bi preko državnog vlasništva htjeli "musti" INU, a ni sindikati koji bi i dalje štitili radna mjesta, osobito ona izmišljena, koja su najvažnija za obranu osobnih interesa zamotanih u pakovanje nacionalnih interesa. Konačni početak kraja pljačke države preko INA-e dogodio se kada je 20.2. 2019. pod pritiskom EU pravila izmijenjen zakon o privatizaciji INA-e.
Time je ukinut članak po kojem Hrvatska ima ekskluzivna prava vezana uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva, mogućnost veta na određene odluke uprave te pravo prvokupa cjelokupne, ili dijela imovine INA-e. Po ovim izmjenama stjecatelj dionica INA-e koji želi prijeći prag od 50 posto dionica o tome bi trebao obavijestiti resornog ministra, te mu predati dugoročni plan upravljanja poslovanjem. Nakon toga bi na temelju mišljenja ministra, Vlada morala donijela odluku o suglasnosti za stjecanje dionica u roku od 30 dana. Suglasnost se može uskratiti ili oduzeti ako ocijeni kako to predstavlja ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti i iznimnu opasnost od ugroze sigurne i redovite opskrbe energijom. Time je omogućeno MOL-u da kupi preostale dionice INA-e, čime je prestala mogućnost pljačke INA-e od strane hrvatskih političara. Time je ova strateški važna kompanija izišla iz kontrole hrvatske politike, što i nije loše pošto je ta kontrola uvijek išla na štetu hrvatskih građana. Donošenje zakona su snažno osudili oporbeni, osobito lijevi političari pod vidom zaštite nacionalnih interesa i tvrdnjama kako bi Mađari mogli prekinuti opskrbu naftom, te kako bi mogli zatvoriti rafinerije u Sisku i Rijeci.
A istina je upravo suprotna. Rafinerije su se mogle sačuvati ranije dokapitalizacijom INA-e, i donošenjem zakona po kojem se nafta proizvedena u Hrvatskoj ne može izvoziti. Pošto ovi zakoni nisu doneseni prije ulaska Hrvatske u EU rafinerije su tehnološki propale i njihovo postepene gašenje je neminovno. To neće dovesti do nestašice nafte na benzinskim postajama pošto njihovi vlasnici mogu benzin uvesti odakle hoće, a interes Mađara je što više benzina prodati, a ne prekinuti opskrbu.
Kako bi se zaštitili od nestašice u slučaju rata važnije je imati alternativne pravce opskrbe energijom poput LNG terminala, nego braniti državno vlasništvonad nečim čime država nikada nije uspjela efikasno upravljati.
A novci kojima bi i sami mogli obnoviti rafinerije puno boje bi bilo iskoristiti za stimuliranje malih disperziranih alternativnih izvora energije poput bioplinskih postrojenja po farmama, te fotonaponskih ćelija i malih vjetrenjača po farmama i obiteljskim kućama.
(Svršetak)