Pokret koji je započeo obožavanjem slobode i klanjanjem Deklaraciji o pravima čovjeka završio je sa koncentracijskim logorima i u kolektivnom samoubojstvu totalnog rata
Engleski katolici su iako malobrojni vrlo moćna gomilica, osobito intelektualno. Ne mislim tu na “starokatolike” Tomu Becketta (1118. – 1170.), Tomu Morea (1478. – 1535.), Alkuina (735. – 804.) ili Rogera Bacona (1214. ili 1220. – 1292.). Mislim na naše suvremenike G. K. Chestertona (1874. – 1936.), J. R. Tolkiena (1892. – 1973.), R. H. Bensona (1871. – 1914.), J. H. Newmana (1801. – 1890.), Alfreda Hitchcocka (1899. – 1980.), Alexandera Popea (1688. – 1744.), te C. S. Lewisa (1898. – 1963.) iako formalno nije bio katolik i Irac je.
Nakon progona od strane anglikanaca katolici doživljavaju procvat u XIX. stoljeću kada se javlja želja za crkvenim jedinstvom, ali i radi privlačnosti katoličke vjere na koju neki prelaze. Takvi intelektualci se izgrađuju u borbama s liberalima i socijalistima, dok u Italiji npr. biti katolik bilo je oportuno, dobro za karijeru, što je dovelo do birokratiziranosti, nepotizma, tvrdokornosti, ali i još žalosnije pojave (čak i kod novijih papa) da se Crkva liberalizira, tj. prilagođava svijetu. Isus je jasno izjavio da njegova vlast nije od ovoga svijeta.
Vratimo se briljantnom engleskom katoliku Christopheru Dawsonu (1889. – 1970.). Kao povjesničar bio je fasciniran kršćanstvom, na kraju karijere je predavao na Harvardu. Donosim izvatke i stavove iz njegove knjige “Razumijevanje Europe” tiskane 1952., kod nas zahvaljujući Petru Balti 2002., u prijevodu M. Pavića.
Dawson tvrdi da je tadašnja kriza duhovne naravi kao odraz neuspjeha civiliziranog čovjeka da ovlada silama koje je sam stvorio. Usprkos novcu uloženom u opće obrazovanje rezultat je loš. Jedino država sustav razmrvljen na stotine specijalnosti drži na okupu što vodi prema totalitarizmu i mehaniziranom društvu masa.
Zatvaramo se i nacionalne povijesti preskačući zajedničku kršćansku baštinu i odvajajući vjeru od kulture.
Kao nekada u Rusiji i Njemačkoj mi danas u školskom sustavu stvaramo duh pesimizma, nihilizma i pobune. U vjeri je Europa našla izvorni temelj tisućgodišnjeg jedinstva.
Duhovni obrat stvara novo poganstvo, bilo u nacizmu bilo u materijalizmu, ne samo komunističkom. Taj prekid mnogo je važniji od političkog ili ekonomskog prevrata jer znači svrgnuće moralne savjesti i odstup racionalne svijesti. To uspoređuje sa luđakom koji namjesto silaska stubama skače kroz lijevi ili desni prozor, zavisno o uvjerenju.
Europa nije politička tvorevina. Ona je zajednica naroda koji su imali istu vjeru i moralne vrijednosti. Kršćanstvo je u grčki i rimski svijet ušlo iz židovstva. Iz teokratskog Srednjeg vijeka koji stvara sveučilišta na latinskom dolazimo do renesanse u kojoj cvijeta sredozemna Europa.
Odvajanjem europskog sjevera ipak ostaje zajednička humanistička kultura.
Prosvjetiteljstvo, osobito u Francuskoj gdje je razvitak svjesno protukršćanski, nudi vjeru u razum i napredak. Militarizam i nacionalizam bukte u doba Napoleona i Bismarcka, što narušava teško stečenu europsku ravnotežu.
Posljedično od 1914. do 1950. rat stvara rasap europske kulture, ekonomije i vojne moći.
Moć seli u SSSR i SAD. Revolucionarni pokreti, liberalni, socijalistički i nacionalistički uništili su europsko jedinstvo. U ogorčenoj borbi stranke i ideologije zaboravile su i odbacile duhovne temelje europske kulture. Pokret koji je započeo obožavanjem slobode i klanjanjem Deklaraciji o pravima čovjeka završio je sa koncentracijskim logorima i u kolektivnom samoubojstvu totalnog rata. Nakon Drugoga svjetskog rata Europa naliči Balkanu, podijeljeni poligon velikih sila SSSR-a i SAD-a. Europa nikad nije imala istočnu granicu.
Istočnoeuropska carstva su propala i od ruske i turske revolucije tamo je 40 godina vrenja.
Pangermanstvo, panslavenstvo panturstvo su odricanje od europskog zajedništva i vraćanje u šumu i stepu.
Osobito mali, ugroženi narodi trebaju Europu, ali ni veći se ne bi mogli samostalno održati, tj. bez koalicija.
Europa je zajednica naroda, i samo kao takva se može održati.
Usud Njemačke je istodobno i sudbina Europe.
Opstojnost Europe ovisi o rješenju njemačkog pitanja. Nije moguće odvojiti Njemačku od sudbine Srednje Europe, niti sudbinu Srednje Europe od sudbine Zapada.
Detaljno se autor bavi istočnom Europom i Rusijom. Totalitarna država nije prijelazno razdoblje u razvoju marksističkog ideala besklasnog društva. Ona je čudovišni hibrid zapadnjačke revolucionarne tradicije i istočnjačke vojno policijske države. Autor spominje veliku ulogu patera Križanića u Rusiji, ja napominjem još patera Komulovića, Benjamina Dalmatina, admirala Zmajevića, Heruca, Vladislavića, generala Simonića i dr. Nalazi u ruskom komunizmu staru tradiciju mesijanstva, autoritarnosti i fatalizam idealan za euroazijski imperij. Je li Dawsona čitao Aleksandra Dugina, koji je rođen 1962. godine?
Autor citira velikog pisca Maksima Gorkoga:
“Ljudi žive od snova – da bi izdržali životne nedaće, da bi se pomirili sa vlastitim životom, treba im živahna mašta, jedino za takav život na ovoj zemlji žele znati… Za njih život nije i nikada ne će biti blagoslov, već… iščekivanje i nada da će jednom postati blagoslov. Ljudi trebaju heroja, sveca…
Što je heroj udaljeniji, što nejasniji, što je do njega teže doprijeti to su mašti slobodnija krila, to je čovjeku lakše živjeti. U tom mora biti… nešto od bajke. Ne Bog na nebu, već ovdje na našoj turobnoj zemlji. Netko s velikom mudrošću i divovskom snagom, netko tko bi bio svemoćan, netko tko bi samo trebao zaželjeti da ljudi budu sretni i svatko bi bio sretan.”
“Kažem ti ja poznajem narod. Njemu ne treba demokracija, njemu ne treba engleski parlament, njega nije briga ni za kakav uređeni mehanizam – njemu treba tajna. Njemu treba moć nečeg velikog, nečeg silnog, pa makar to nešto bilo i nula: on će tu nulu ispuniti svojom vlastitom maštom.”
(Svršetak u sljedećem broju)
