Aleksandrijska knjižnica (3)

Tvorci legende

Profesor Mustafa el-Abbadi, doktor sa Sveučilišta Cambridge i ravnatelj Nove aleksandrijske knjižnice, je specijalist koji je pomno analizirao potankosti te izmišljotine, rasvjetljujući točno osobe i pokretače koji su skovali mit: "Godine 642. arapski general Amru osvojio je Egipat i zauzeo Aleksandriju. O događajima s početka arapskog osvajanja izvijestili su povjesničari s obje strane, kako arapski tako i koptski i bizantski. Unatoč svemu, kroz više od pet stoljeća od arapskog osvajanja Egipta, ne može se naći nikakv osvrt na neku knjižnicu u Aleksandriji pod arapskom vlašću. Odjednom se, početkom XIII. stoljeća, susrećemo s jednim izvješćem u kojem se opisuje kako je Amru spalio knjige iz stare Aleksandrijske knjižnice".

Mustafa el-Abbadi

U nastavku, profesor El-Abbadi spominje dva arapska pisca koji su, iz razloga strogo vezanih za njihovo vrijeme, preuzeli na sebe zadaću da stvore argumente koji će udariti temelje legendi. Jedan od njih je Abdulatif al-Bagdadi, rođen i umro u Bagdadu (1162. – 1231.); drugi je Ibn al-Qifti, rođen u Qiftu (stari Coptos), Gornji Egipat 1172. a umro u Alepu 1248. O Abdulatifu El-Abbadi kaže da «je bio  veliki liječnik koji je oko 1200. boravio u Siriji i Egiptu. Neposredno poslije svojeg posjeta Aleksandriji napisao je jedan zbrkan tekst u kojem kaže da je vidio veliki stup (normalno zvan Pompejev stup), oko kojega su se nalazili drugi stupovi. Tada je dodao osobno mišljenje: 'Vjerujem – kaže – da se radilo o mjestu trijema gdje su Aristotel i njegovi nasljednici držali predavanja; bilo je to središte za učenje koje je osnovao Aleksandar prilikom utemeljenja grada; tamo se nalazilo i skladište s knjigama koje je potpalio Amru, po naređenju halifa Omera'. Očevidno je da ono što kaže Abulatif o Aristotelu i Aleksandru nije točno; ostatak njegovih tvrdnji o požaru skladišta knjiga nije potvrđeno u dokumentima i nema nikakvu povijesnu vrijednost.»

Vrijedno je podsjetiti da Aristotel nikada nije bio u Aleksandriji i da je Aleksandar, nakon što je osnovao prvu Aleksandriju ispred otočića Faros, krenuo u oazu Siwa, nakon čega je produžio u Središnju Aziju i Indiju. Bez sumnje, ključ ove basne je Ibn al-Qifi. Ovaj pripovijeda da je postojao jedan koptski svećenik poznat kao Ivan Gramatičar koji je bio nazočan arapskoj okupaciji Aleksandrije i koji je uspostavio prijateljstvo s Amr ibn al-'as al-Kurejšijem (594. – 663.) – osnivačem al-Fustata (stari Kairo), i koji je potakao paljenje mudroslovnih knjiga koje se mogu naći među bizantskim kraljevim blagom, a Amr, koji nije htio sačuvati takve knjige bez pismene dozvole halife Umra ibn al-Hatiba (591. – 644.), od njega je primio poznat odgovor.

Ibn al-Qifi počinio je anakronizam smjestivši Ivana Gramatičara u polovicu VII. stoljeća. Ovaj je, također poznat i pod imenom Ivan Filipon, bio  grčki kršćanski filozof i gramatičar koji je živio između 490. i 566. i nikako nije mogao biti živ u Aleksandriji 641. godine. Dalje, kaže El-Abbadi: «Važnije je drugo izvješće, mnogo potpunije, koje Ibn Al-Qifi iznosi u svojem djelu Povijest Mudraca (XIII. stoljeće/VII. nakon Hidžre)… «Amru je naredio da se knjige raspodijele po javnim kupaonicama gdje će se koristiti za grijanje vode…».

Poslije Ibn Al-Qifija i drugi su arapski autori, neki u cijelosti, neki u skraćenom obliku, ponavljali njegovo izvješće. Izvješće nije bilo poznato u Europi sve do XVII stoljeća kada se pojavilo u jednoj polemici o izvornosti čitavog izvješća. Samo izvješće se višekrat prilika opvrgavalo, a najpozvaniji je bio arabist J. H. Butler koji je u svojoj knjizi The Arab Conquest of Egypt napisao «…od IV. stoljeća knjige su se pisale na pergamentu, koji ne gori. Priča o uporabi knjiga za grijanje kupatila pokazuje svoju nakaznu stranu povijesti».

Sada ćemo analizirati dokle seže apsurd argumenata ove legende. Obično se tvrdi da se broj «kupaonica», koje su Arapi zagrijavali paljenjem knjiga iz Aleksandrijske knjižnice, kreće oko četiri tisuće. Posljedično toj tvrdnji, ako su «spalili» samo dvadeset knjiga po kupaonici i po danu, to iznosi 14 milijuna četiri stotine tisuća knjiga. Dobro, ako su istočnjačke kupaonice imale bazene s toplom vodom od oko 60 ° tada je sasvim nemoguće da dvadeset knjiga mogu dati dovoljnu količinu kalorija za grijanje kupaonice; ako moramo taj broj množiti s pet, na primjer, broj knjiga za svaku kupaonicu će nadmašti granicu svake besmislice. Trebamo uzeti u obzir da je najveći broj knjiga koje su se  nalazile u Aleksandrijskoj knjižnici bio oko sedamsto tisuća, a moguće je da je i taj broj pomalo pretjeran.

A sada da malo pogledamo ostatak istraživanja profesora El-Abadija, koje će nas dovesti jednog neočekivanog zaključka: «Prvo, izvadak koji se odnosi na Ivana Gramatičara je doslovno izvučen iz djela Ibn Nadima (živio je u Bagdadu između 936. i 995./998. i autor je slavnog djela Kitabu-l-Fihrist, Knjiga znakova). Znakovito je da je Al-Nadim prenio sve potankosti koje je  Al-Qifti iznio o životu Ivana Gramatičara, uključujući i njegov odnos s Amruom, međutim ne spominje razgovor o Knjižnici… dok se dio, koji se odnosi na bezbrižnu izmjenu poruka između genarala Amrua i Halife, a koja se odnosi na  tako koristan način uporabe knjga za grijanje kupaonica, ne može naći ni u jednom starijem izvoru. To pokazuje da su se do XII. stoljeća arapski i bizantski pisci zanimali za Aleksandrijsku knjižnicu i njezinu povijest, ali ni jedan od njih nije dao potvrdu da je knjižnica postojala do arapskog osvajanja. Prema tomu, razumno je pomisiti da je treći dio, onaj koji se odnosi na knjige bačene u vatru radi grijanja kupaonica, izmišljotina iz XII. stoljeća (VIII. nakon Hidžre).

Da bi se podkrijepila ova predpostavka treba iznijeti dvije odrednice. Koji se to događaj zbio u XII. stoljeću da je mogao izazvati takvo nenadano zanimanje za Aleksandrijsku knjižnicu, i da se, uz to, sva odgovornost za «uništenje» pripiše vojskovođi Amruu? S druge strane, zašto je, nakon potpune šutnje od više od osam stoljeća nakon razaranja Serapeuma, Ibn Al-Qifti osjetio vruću želju da ispripovijedi takvu povijest, s tolikim obiljem potankosti?

Da bismo odgovorili na prvo pitanje, moramo se podsjetiti da je vrijeme XI. i XII. stoljeća (V. i VI. poslije Hidžre) bilo odlučujuće razdoblje u povijesti Križarskih ratova i presudno u svjetskoj povijesti. U ta dva stoljeća odlučila se buduća sudbina svijeta… Tada se već znalo da su se u velikim gradovima muslimanskog svijeta nalazile slavne knjižnice koje su čuvale veliku količinu knjiga, posebno grčkih knjiga. Prijevod s arapskog na latinski se pretvorio u ključan elemenat za preporod znanja, i mnoga djela grčkih klasika, zahvaljujući prijevodima s arapskog, postala su posredno poznata u Europi. Osim Euklidovih, Hipokratovih, Galenovih, Aristotelovih djela, te Ptolomejevog Almagesta, uz Avicenina i Averosova tumačenja, sva su ta djela bila na Zapadu proučavana i sustavno prevođena s arapskog na latinski za vrijeme XII. i XIII. stoljeća.

Za vrijeme ovog razdoblja stanje knjiga i knjižnica na muslimanskom Istoku postalo je zanačajno različito. Nekoliko incidenata koji su se dogodili u vrijeme Križarskih ratova u XI. i XII. stoljeću imali su za posljedicu razaranje brojnih knjižnica. Prvi slučaj ovog tipa zbio se za vrijeme velike gladi koja se sručila na Egipat oko 1070. (460. poslije Hidžre): fatmidski halifa Al-Mustansir bio je prisiljen prodati tisuće knjiga iz Velike fatmidske knjižnice u Kairu, kako bi mogao dati plaću svojim turskim vojnicima. Tom prilikom prodao je “18.000 knjiga iz područja grčke znanosti”…

Da bi uspostavio vlast u Egiptu, Saladinu je trebao golem novac kako bi nastavi rat protiv križara i kako bi platio sve one koji su mu pomogli ili su ga služili. Tom prilikom ponudio je na prodaju blaga koja je zaplijenio. Znamo da su u dvije prilike nuđene na prodaju knjige iz javnih knjižnica. Prema Maqriziju (povjesničar rođen u Libanonu 1365. i umro u Egiptu 1422. , autor knjige Al-Jitat, Gruntovnica), nakon što je Saladin zauzeo Egipat 1171. objavio je rasprodaju blaga iz slavne fatmidske knjižnice… Događaj je potanko opisao Abu Šama (damaščanski povjesničar, 1203.-1268., autor knjige Kitab fi ahbar al-daulatein, Knjiga o dvama vrtovima), koji navodi riječi jednog Saladinovog pobočnika, Al-Emada, koji je izjavio da je Fatmidska knjižnica u to doba imala “120.000 knjiga uvezanih u kožu, sve odreda besmrtne knjige klasične starine…; osam karavana odnijelo je dio toga blaga u pravcu Sirije”. Tako je Saladin uništio ostatke knjižnice koja je nekada imala dva milijuna svezaka, prije negu su ih fatmidi počeli prodavati. “Iz svega ovoga se mogu izvući dva važna zaključka. Prvo, u vrijeme Križarskih ratova na Zapadu je znatno porasla potražnja za knjigama; stvarno, u XII. stoljeću u Europi se obnavlja želja za znanjem i taj period se naziva Protopreporod. Drugo, vidi se iznenađujuća tuga koja se nalazi u izvješćima koja se prevodi u općenit osjećaj mržnje i nezadovoljstva pred gubitkom takvog vrijednog blaga mudrosti. Saladin je bio meta gorkih kritika, posebno u liku nekih preživjelih osoba bivšeg poredka, kojih se bojao i koje je namjeravao ukloniti. Kao posljedica, bilo je nužno da se pristaše novog poredka pokrenu u obranu i opravdanje postupaka novoga vladara. Bez sumnje je to bio razlog zašto je Ibn Al-Qifti (njegov otac je za vrijeme Saladina bio šerijatski sudac u Jeruzalemu, a on sam je bio sudac u Halebu od 1214. godine) uključio u svoju Povijest mudraca fantastični dio u kojemu optužuje Amrua da se knjige iz Aleksandrijske knjižnice uporabe kao loživo za javne kupaonice, s čime je dao na znanje da je manji zločin prodavati knjige u vrijeme oskudice, nego ih bacati u vatru.

(Nastavak slijedi)

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist, Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo: Josip Nikšić)