Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Što nismo plaćali na mostu, plaćamo na ćupriji

S izvornim fašizmom hrvatski narod nije imao nikakve veze, kao što ni srpski nije imao s antifašizmom kojim se pokriva

 
 
Ne pada mi na pamet umanjiti doprinos NOB-a protiv fašizma koji je 9. svibnja proslavljen Danom pobjede. Od toga je danas, kad se traže zaslužni i kad se još uvijek osuđuju krivci, za državu kakvu imamo puno zanimljivije sve što je Hrvatska proživjela i doživjela pobjedom nad srpskom agresijom za koju pobijeđena srpska politika optužuju Hrvatsku za svoj poraz! Osuđivanjem države NDH još do jučer se službeno govorilo s punim pravom da to nije bila ni država, niti je bila nezavisna. Pa kako im je sad ta država poslužila, ne samo kao opravdanje, nego za optuživanje? Interpretatori povijesti i, naravno, mediji prikazuju Hrvatsku načinom koji zanemaruje okolnosti uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata u kojem je, kad je Hrvatska u pitanju, država NDH bila povijesna epizoda koju zlorabe oni kojima do Hrvatske nije stalo. Temeljna je činjenica da Pavelić nije svoje djelovanje počeo ustašama kao fašist nego kao terorist protiv diktature kralja Aleksandra koja je bila bliža, ne ideologijom, praksom fašizmu.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/05/kokarde.jpg
Ratna zbivanja Drugog svjetskog rata okolnost je kojom je Ante Pavelić postao poglavnik izborom sila Osovine (Njemačka, Italija i Japan), a ne hrvatskog naroda. Jednako tako su Srbi, nakon kapitulacije Italije (1943.), reklo bi se, preko noći postali partizani tako što su kokardu zamijenili petokrakom što je posebno bilo prepoznatljivo nakon neuspjele srpske agresije na ostatak Jugoslavije vođene simbolom zvijezde petokrake čijim je porazom kokarda kralja Aleksandra zasjala umjesto petokrake. S izvornim fašizmom hrvatski narod nije imao nikakve veze, kao što ni srpski nije imao s antifašizmom kojim se pokriva kako bi svoj nacionalizam opravdao  napadom na hrvatski.
 
 
Država NDH bila je onakva kakve su bile sve države na pobjedničkom putu Hitlerove Njemačke od Berlina do Moskve. Nevjerojatno je da se u tom istom kontekstu ne spominje Srbija vođena Nedićem i Ljotićem. Nisu li i oni uz ratne zadaće imali dodatnu obvezu provoditi rasne zakone istrebljivanjem Židova i onih koji su izravno ugrožavali režim. Kakva bi bila Hrvatska da nije bilo Tita i partije? Bila bi sasvim sigurno onakva kakve su bile sve države na pobjedničkom putu Crvene armije SSSR-a od Moskve do Berlina! Zahvaljujući Titu i NOB-a „avnojska“, Jugoslavija svrstana je na strani država pobjednica nad fašizmom kako bi služila, danas je to jasnije nego ikad prije, interesima moćnih zapadnih sila u sudaru sa socijalističkom ideologijom SSSR-a koji je na svojem pobjedničkom putu do Berlina okupirao Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku, Poljsku, Češko-Slovačku i dio Njemačke (DDR). Drugim riječima, sve što se pripisivalo „mudroj“ politici bila je visoko podržana, prije svega i svih, od SAD-a i Velike Britanije u kojoj je Tito odigrao ključnu ulogu državnika koji se odupro Staljinu i SSSR-u.
 
Kakva bi bila Hrvatska da nije bilo Tite i Partije?
 
Danas, da se poslužim doskočicom, sve što Titova država nije plaćala na mostu svoje ovisnosti o SSSR-u plaća na ćupriji lažnog bratstva i jedinstva naroda koji su činili Jugoslaviju koja je, u odnosu na države okupirane od SSSR-a, bila privilegirana ekonomskim standardom uz činjenicu da je napravila goleme iskorake u industrijalizaciji kojom se bitno razlikovala socijalističkim prividom u odnosu na države istočnog bloka. Neupitni gospodarski uzlet Titove Jugoslavije bitno je pridonosio većem stupnju demokracije i one slobode koja je bila  kontrolirana nevjerojatno moćnom mrežom tajnih službi. Ne samo u državi nego i u inozemstvu od Europe pa sve do Australije. Titova Jugoslavija bila je toliko slobodna i toliko neovisna koliko je bila kontrolirana od moćno umreženih službi na svim društvenim i političkim razinama pa čak i među ljudima što su služili crkvi.
 
Danas, odmakom vremena, građanima Hrvatske još nije jasno da sve što je bilo životno, poželjno i dostupno u odnosu na države zarobljene nekakvim zidovima poput berlinskog pripisivalo se Titu i njegovoj politici koju, kako volim reći, plaćamo na ćupriji lažnog bratstva i jedinstva i uspomenama odrastanja u kojima se mladost susretala s onim što joj se nudilo kako bi istine ostale osobna svjedočenja doživljena kao obiteljska povijest, povijest odrastanja i okruženja, a zatim školovanja i oficijelna povijest koja je slavila i veličala Tita i povjerenje u SKJ sve do kraja dominacije srpske politike; ona je kadrovski bila moćna u diplomaciji, u tajnim službama i u operativnom kadru JNA. Navedeno je neupitna činjenica kojom se za pedeset godina formirao mentalitet koji je definitivno poremetio nacionalni korpus u svemu što je njegovano kao nacionalni duh. Nacionalni duh postao je  predmet vještog stranačkog manipuliranja koji nije  osmislio otpor srpskoj agresiji od koje se narod uspješno obranio, ali ne i od kadra koji je bio i ostao intelektualno dovoljno moćan, ako ne izravno, koristiti plodove neovisne, međunarodno priznate članice EU-a i NATO-a onako kako odgovara trenutku bez jasnih i neupitnih nacionalnih interesa.
 
Osvrt je kratki izlet koji nije imao namjeru polemizirati načinom kojim se može dokazati da u hrvatskoj politici i narodu ne postoji fašizam izvan onog koji mu se pripisuje i provokacijama dokazuje. Jednako tako u srpskoj su politici od pamtivijeka prisutni elementi fašističke ideologije za koju mi ne pada na pamet optužiti srpski narod. Tek činjenica je da su srpski i hrvatski narod žrtve srpske politike koja dominira prostorom u kojem se živi žrtvama golemih zabluda. Stoga se traži odgovor na pitanja: Je li Hrvatska, obranom od srpske agresije potpomognute od JNA, oslobodila se stečevina NOB-a? Je li se Srbija, kao poraženi agresor, oslobodila partizanske prošlosti kojom je dominirala, da bi onda rehabilitirala Dražu Mihailovića i predstavila svoju državnost simbolom kokarde koja za Hrvate nema isti sjaj kao što ima za Srbe? Bi li za građane bilo bolje da je porazom fašizma Hrvatska kapitulirala, kad je već proglašena fašističkom državom, umjesto što je oslobođena kako bi zlo fašizma naslijedila zlom partizanske odmazde? Tko god kaže da se u vrijeme Titine Jugoslavije nije bolje živjelo, a osobito u odnosu na države pod ruskom okupacijom, laže. Posve je drugo pitanje zašto danas sve države (saveznice Varšavskoga ugovora) što su plaćale na mostu socijalizma više ne plaćaju na ćupriji svijeta oslobođenog fašizma kao i komunizma?
 

Željko Mataja

Povezani članci

Spomen križ u Dravskoj šumi

HF

Površno ili neredovito čitanje “Hrvatske riječi”

HF

Umro dirigent i diplomat Nikola Debelić

HF

Povećanje dohotka pod povoljnijim uvjetima

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...