Lamentacija nad hrvatskom poviješću

Franjo Tuđman je bio u pravu 1991. godine

U kaosu nastalom nakon pada Rima i dok se Bizant mučio s Arapima, Slavenima i drugim elementima Hrvati se spustiše na Jadran, k još  živom vrelu grčke i rimske uljudbe. Zapad se tad nije ujedinio pod Francima i Hrvati su imali vremena da se ukorijene na novom tlu i razmisle hoće li prići Istoku ili Zapadu. Zapravo su rani hrvatski prilaz Zapadu  (Borna, Trpimir), pristajanje stare (istočne) Bosne uz herezu bogumila i stvaranje nacionalne srpske crkve u XIII. stoljeću postavile najjasnije međe između triju slavofonih naroda.

Dok je zemljopis omogućio Mađarima centralizam, gradnju cesta, poljoprivredno obilje i rudnike srebra kojima može plaćati ratnike dotle je Hrvatska svojim reljefom dugo okamenila plemenske župe i kao u antičkoj Heladi kampanilizam dalmatinskih gradova. Dvojnost je poticalo i romanstvo dalmatinske obale koje se u Dubrovniku i Kotoru održaše do XIV. i XV. stoljeća; svakako ta je romanska elita imala preko Crkve jak utjecaj na hrvatske kraljeve, kao i ekonomsku snagu (benediktinci). Ipak je glavninu dobiti u trgovini između istoka i zapada zadržala maritimna sila Venecije, nekada ubogoga zbjega na pješčanim lagunama. Ta je aristokratska trgovačka republika bila ne samo uzorom Dubrovniku već i kopija pragmatične i spletkarske Engleske iz doba humanizma.

Hrvatski vladar Zvonimir, namjesto da se učvrsti u rudonosnoj istočnoj Bosni, zajedno je s Normanima pleo propast Veneciji, jer bi zauzimanjem Drača i Krfa zatvorio ulaz u Jadran (Normani su već na Siciliji i južnoj Italiji). S druge strane, Bizant pod turskom najezdom slabi i katolički kralj Duklje (Crna Gora) nastoji se učvrstiti u Makedoniji. Sve te široke osnove propadaju s papom Grgurom VII., Duklja dolazi pod vlast Raške (tj. Srbije, 150 godina traje ta vlast) i postaje pravoslavna, Hrvatska priznaje mađarske kraljeve, a Venecija se uspijeva održati u obalnoj Dalmaciji tek kada Turci razaraju i svode na ostatke mađarsku i hrvatsku državu.

Tada Hrvati, prije svega plemstvo iz južne Hrvatske (preskočit ću mali građanski rat) biraju Habsburgovce za vladare, i to je dobar izbor jer vladari Španjolske i Srednje Europe puni su plemenitih kovina iz Amerikâ i mogu graditi utvrde, slati topove, puške i oružnike. S turskim osvajanjem šire se i srpsko-vlaški martolozi koji se po svom prostornom rasporedu uglavnom poklapaju s granicama turskoga osvajanja u Hrvatskoj.

Zapadna Bosna ostaje bez Hrvata, Bihać i Banja Luka postaju muslimanski gradovi a sela su nastanjena pravoslavcima, od kojih dio potječe od Hrvata katolika. Da ne govorim o gubitku katoličke Srebrenice i Trebinjske biskupije. Dubrovnik je mali (oko 6.000 stanovnika u Gradu, 40.000 s okolicom), tako da bez obzira na pomorstvo, trgovinu, diplomaciju i kulturu nije mogao biti neki hrvatski ili slavenski Pijemont. Takve očajne prilike traju do XVII. stoljeća kada tehnologija i znanost daju novu moć Europi. Križanić, Pribojević, Gundulić, već su u panslavenskim maglama videći nemoć Hrvatske i mrzeći kao i Zrinjski i Frankopani na bečki centralizam. Potonja hrvatska vlastela traže od cara oslobađanje Bosne i Slavonije, i nezadovoljni se obraćaju za pomoć Poljskoj, Francuskoj, Veneciji(?!), pa i Turskoj koja ih „otkucava“. Nerealno je to bilo, jer 1683. Kara Mustafa sa 350.000 vojnika opsjeda Beč, i bez pomoći Europljana ne bi doživio strahovit poraz.

Eto dakle pobjedonosne austrijske vojske do Skoplja, ali Louis XIV. udara Austrijance s leđa, Srbi napuštaju Kosovo i ojačavaju svoj korpus u Vojvodini (tek 1980. imaju tu 55 posto). Žao mi je što bi analiza Sedmogodišnjega i Tridesetogodišnjega rata uzela previše prostora, o tom drugom prilikom. Napoleon i velikomađarski pokret, te ban Jelačić su poznate činjenice, samo kažem da se bez Jelačića katolička Austrija ne bi održala. Englezi su razbijali Austriju preko Francuza i Talijana, te kasnije Srba koji su dobivali veliku financijsku pomoć Rusije, Engleske i Francuske, sila koje su se užasavale mogućnošću da se austronjemački kapital poveže s Turskom. Jugoslavenska ideja još i prije iliraca iz masonskih krugova raširena (T. Bassegli, A. Sorgo, Ignjat Ban, Maksimilijan Vrhovac) tekla je usporedo sa velikosrpskom (Jovan Raić, Sava Tekelija, Vuk Karadžić) Palmerstonove kombinacije koje su preko Kossutha išle na stvaranje podunavske federacije Mađara, južnih Slavena i Rumunja natjerale su Austriju na nagodbu sa Mađarima, u toj dvojnoj monarhiji Hrvatska je prepolovljena.

Postupak Kvaternika, tj. Rakovička buna  je romantičan, ali dizati ustanak među hrvatskim Srbima je bilo nerealno, tim prije što bi taj ustanak da je uspio (a nije mogao uspjeti) najveću korist donio Srbiji i Italiji koje su već imale takve planove (vidi: Ivan Očak „Hrvatsko ruske veze“). Mađaroni i nisu bili tako loši za ekonomiju i kulturu našega sjevera, jest da su podilazili Srbima (barem do 1901.) ali pobjeda koalicionaša je tek značila jači upliv masona, Jugoslavena i Srba u Hrvatskoj! Predug život cara Franje Josipa je onemogućio nužne reforme, iako gledajući austrijsko školstvo, ekonomiju, kulturu, administraciju znanost i znajući da su temeljne hrvatske institucije i stranke nastale unutar Austrije ne možemo biti nezadovoljni. Franjo Ferdinand je i ubijen jer je uoči njegova posjeta Sarajevu austrijska delegacija zašuškala novcem Srbiji nudeći razvoj prometa (željezničkoga) i jer bi Ferdinand kao vladar dao ravnopravnost slavenskim narodima, te od Hrvatske i BiH stvorio posebnu upravnu jedinicu.

Strossmayer je bio očajan političar, od izbjegavanja realne nagodbe s Mađrima, do suludih pregovora sa Srbima i dopisivanja s Englezima; čak se protivio austrijskoj okupaciji BiH (zamislite BiH kao srpsku zemlju, što bi od Hrvatske tada bilo?). Pašić i Srbija su dobili preveliki zalogaj po volji sila pobjednica formirana je Kraljevina SHS (Yu) kao tampon zona prema Njemačkoj i (sovjetskoj) Rusiji. Nakon takve nesretne države u kojoj je ubijen Radić dolazi Drugi svjetski rat u koji je Kraljevina ušla zbog nesmotrenih (veliko)srpskih demonstracija 27. 3. 1941. Maček odbija vlast, Pavelić je prisiljen raditi ustupke Talijanima koji šire svoju okupacijsku zonu na jugu, potpomažu četnički pokret i na svaki način destabiliziraju hrvatsku vlast. Da stvar bude gora dolaze i partizanski desperadosi koji do 1942. zajedno rade sa četnicima, kasnije se pak za razliku od ustaša četnicima (osim vođama) olako oprašta sve i pripušta ih se u partizanske redove.

Bilo bi zanimljivo vidjeti tko su vođe komunističkoga pokreta, koje su narodnosti i koliko među njima ima masona. Da, neki će kazati dobili smo preko partizana Istru. Točno. Pa i Poljska je dobila pola istočne Njemačke, europske granice su krojene voljom pobjednika. Zašto Hrvatska nije dobila svoje prirodno zaleđe (BiH) kao autonomnu pokrajinu, kao što je Srbija dobila Vojvodinu (tek 1980. čine većinu od 55 posto), te Kosovo.

Zašto je forsirana pruga Beograd – Bar a ne Zagreb – Rijeka? Krleža se uzima kao autoritet s pravom, ali nemojmo zaboraviti da su njegove zaključke iz Zastava Starčević, don Pavlinović, braća Radić, Pilar i osobito Matoš koji Krleži s pravom imponira usvojili 50 do 90 godina ranije! Jugoslaviju sam kao proizvod hladnoga rata sa svim njenim plusevima i minusevima već ranije analizirao; njen konačni rezultat je stvaranje srpske JNA, povećanje broja Albanaca (x 4), Bošnjaka (x 2), stihijsko uništavanje sela i naseljavanje gradova, nestanak podunavskih Nijemaca…

Zanimljivo bi bilo zamisliti federaciju Hrvatske i BiH (na to bi Srbi pristali samo u iznimnim, teško mogućim kolonistima). Kako bi se pomirili katolicizam i islam? Bi li bilo više miješanih brakova? Bi li stanovništvo migriralo prema sjeveru i jugu? Činjenica je i da nakon tragičnog hrvatsko bošnjačkoga sukoba 1993. bi gospodin Hasanbegović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj dobio preko 30 posto glasova, i to ne od ljevice, liberala i manjina nego od nacionalno žestokih Hrvata katolika. Pokazalo se da je dr. Tuđman bio pametan kada nije poslušao generala Špegelja i napao vojarne u kojima je bilo mladaca iz cijele bivše države, pokazalo se da je bio pametan kada je angažirao UNPROFOR iako su Slavko Goldstein i časni čovjek Dražen Budiša to kritizirali i odbacivali.

Nacionalni elementi se buniše u doba dr. Tuđmana da je previše UDBA-ša i komunjara na čelnim mjestima, ljevica i liberali kukaše na Crkvu i dotepence (najviše su imali pik na Hercegovce), a istina je pak da je svaka država kompromis snaga koje unutar nje postoje, iako osuđujem neprirodne koalicije osim u slučaju rata i elementarnih nepogoda. Hrvatska sada što treba činiti da demografski oživi, što treba proizvoditi, kako oživjeti selo i stanjiti birokraciju, odakle uvoziti stanovništvo?

Kako se postaviti prema Srbiji koju EU želi dovabiti jer je u pitanju ogroman biznis, ujedinjavanje Euroazije sa svim ljudskim, energetskim i prirodnim potencijalima. Naš stožerni problem jest elita; u XIX. stoljeću Preporod vode svećenstvo, ostaci plemstva i ljudi rodom stranci. Činovnici se boje svoje sjene, puževi golaći. Tko je danas elita? Tko posjeduje kapital, znanje, političke veze? Tko ima viziju izvan poslušništva prema velikim silama (što kada sile ne žele isto?), “netalasanja“ prema Srbiji, forsiranja  turizma, građevine i uvoza svega? Rimljani se uoči izumiranja pretvoriše u patrone i klijente uhljebe.

Teo Trostmann