Sabor bi trebao donijeti odluku o ukidanju svih sudskih osuda protiv naših zapovjednika obrane, proglasiti ih junacima i privesti pravdi počinitelje tih sudskih (ne)djela
Hrvatski sabor je izmjenama Zakona o blagdanima u listopadu 2019. godine donio odluku kojom je Dan državnosti ponovno vraćen na 30. svibnja, službeno započevši ponovno obilježavanje tog datuma 2020. godine. Zoran Milanović ne priznaje te izmjene, tj. ne priznaje odluku Sabora, te ima neki svoj termin; to će reći da je njegova iznad Sabora odnosno on je sam iznad Sabora. I kamo ovo vodi glede Milanovića? Nije sudjelovao na proslavi tog blagdana ni ove godine niti je čestitao građanima RH taj blagdan, a isti se pojavio u partizanskoj šumi kod Siska, da kao uz državni blagdan, također po odluci Sabora, promemorira sa skupinom istomišljenika, navodno prvi partizanski odred koji se, recimo, upregnuo udariti njemačkog okupatora i suradnike te tako se priključiti ruskim sovjetima kojima je na čelu bio jedan od najvećih svjetskih zločinaca, tj. Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, a bez kojega odnosno njegovog maršala Fjodora Tolbuhina, na Srijemskoj fronti 1944., Tito ne bi Nijemce istjerao s dijela Balkana (nekoć SFRJ) ni sa 77 partizanskih ofenziva.
Ali svakako oni u Brezovici koji veličaju partizane neka znaju kako je malo onih koji vjeruju da je Tito, vođa partizana, vodio borbe za slobodnu i neovisnu Hrvatsku kakvu danas imamo, a možda nimalo onih koji su se rodili poslije Drugoga svjetskog rata. Dapače, on je dao pogubiti Andriju Hebranga koji je upravo mislio kroz istu borbu izvojevati i slobodu za hrvatsku državu.
Nacističko-boljševički sporazum
Po Titi, tj. njegovoj izjavi, da će prije Sava poteći uzbrdo, prema Sloveniji, nego će Hrvatska postati slobodna država. Eto vam Titovi antifašisti koliko je ova današnja Hrvatska na temeljima antifašizma. Već i osmoškolci kod nas znaju za onaj nacističko-boljševički sporazum između Ribbentropa i Molotova (Pakt Ribbentrop-Molotov) ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika je bio značajan sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskoga Saveza. Potpisali su ga 23. kolovoza 1939. u Moskvi sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Mihajlovič Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Pakt je bio na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. godine kada je Njemačka napala SSSR.
Gdje su se skrivali ili u kakvoj su akciji bili Tito i njegovi partizani od onog kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941.? Do tada im nije smetala nacifašistička ideologija. A kad je postao ugrožen sovjetski bolševizam, ideologija suprotna nacizmu (njemačkom übermenschu – nadčovjeku), klasa a ne nacija, zapravo besklasno društvo koje će se postići revolucijom proletarijata, ubijanjem svega što se tomu suprostavi. A na čelu proletarijata stajala je komunistička Kominterna odnosno partija. I s pravom su pokrenuli inicijativu neki naši zastupnici da se taj praznik (22. lipnja 1941.) kod nas odlukom Sabora RH derogira, dokine.
Trpimo i danas posljedice „partizanskog oslobođenja“ 1945. jer to se najviše očituje kroz naše sudstvo koje zapovjednike obrane naših gradova i mjesta iz Domovinskoga rata osuđuje kao ratne zločince. Poznata je ona izreka u rimskom senatu iz II. stoljeća prije Krista od senatora Marka Porcija Katona Starijeg: Cetĕrum censeo Carthagĭnem esse delendam (lat. Uostalom, smatram da Kartagu treba uništiti). A to je zbog sigurnosti Rima na Sredozemlju od vječnog rivala iz Kartage. Tako je i vojni stožer u Beogradu 1991. donio odluku da Hrvatsku treba uništiti ili pak Vukovar osvojiti i pod cijenu potpunog uništenja. Ali bilo im je malo to pa su pokazali da su sposobniji i za nešto više, tj. da ranjenike iz vukovarske bolnice na Ovčari barbarski dokrajče.
Zakazalo hrvatsko sudstvo
A naše sudstvo procjenjuje da naš zapovjednik obrane Osijeka Branimir Glavaš i njemu slični (Tomislav Merčep, Mirko Norac, Đuro Brodarac i sl.) nije smio donijeti odluku: ceterum censo Osijek moramo obraniti. Da je i dest puta više civila koje je smatrao suradnicima agresora dao pogubiti u svrhu obrane Osijeka, može se smatrati samo obrambenim činom svoga grada koji je iz dana u dan pod ubilačkim i razaralačkim granatama, na stotine različitih kalibara, možda upravo navođenim od nekih srpskih civila u tom gradu.
Naš bi Sabor trebao također donijeti odluku da se sve sudske osude naših zapovjednika obrane derogiraju i proglasi herojima a i neke počinitelje tih sudskih akata ili akcija privede pravdi, a osobito onu ili one koji su Đuru Brodarca ugurali u zatvor koji je bio pod visokom temperaturom gdje se nije moglo izbjeći smrt. A naši branitelji iz Domovinskoga rata imali su svoj ceterum censeo… koji je pretvoren u poklič i pjesmu (Čavoglave – Hipodrom Zagreb), a antifašistima jezovito zvuči: Ceterum censeo za dom spremni!
