Hrvatski Fokus
Znanost

Lujo Adamović (1864.-1935.)

Najznačajniji europski istraživač vegetacije

 
Nepodijeljeno je bilo mišljenje svih koji su istraživali razvoj geobotanike kod nas da je Lujo Adamović bio ne samo naš već i jedan od najznačajnijih europskih istraživača vegetacije i svakako najbolji poznavalac biljnoga svijeta Balkana u razdoblju pred prvi svjetski rat. Njegovi veliki monografski prikazi biljnoga svijeta pojedinih dijelova Europe još su i danas izvor dragocjenih podataka za svakog geobotaničara-floristu, fitogeografa, ekologa ili fitocenologa.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/06/0000015359.jpg
Lujo Adamović
Negdje od druge polovine 19. stoljeća u krilu geobotaničke znanosti počinje se razvijati jedna nova disciplina – znanost o vegetaciji – kojoj su predmet istraživanja pojedine biljne grupacije, nazvane tada formacije. Takva je formacija, na primjer, zimzelena ili listopadna šuma, livada, pašnjak, utrina, biljni svijet stijene, bare, obalnog grebena i sl. Znanost o biljnim formacijama naglo se počela razvijati i tamo do dvadesetih godina 20. stoljeća dostigla svoj zenit.

Među najznačajnije predstavnike znanosti o formacijama možemo ubrojiti, na primjer, austrijske botaničare A. Kernera i G. Becka-Mannagettu, Šveđanina R. Hulla, Švicarce Steblera i Schrötera, te njemačke geobotaničare A. Grisebacha, A. Englera i O. Drude a, te njihovog dostojnog sljedbenika, našega Dubrovčanina Luja Adamovića, za kojeg je I. Pavlek (1941.) s pravom ustvrdio da »uz Güntera Becka-Mannagettu predstavlja neosporno jednu od najjačih ličnosti« geobotanike u razdoblju pred prvi svjetski rat. Danas, pak, promatrano s vremenske udaljenosti od nekoliko desetljeća, možemo kazati da s Lujom Adamovićem praktički završava era znanosti o formacijama. Nju od početka 20. Stoljeća počinje naglo potiskivati nova, moderna znanost, »nauka o biljnim zajednicama« – fito-sociologija ili fitocenologija, kao jedna od grana moderne biljne ekologije.

Životni je put Luje Adamovića bio toliko buran i pun neočekivanih obrata kao da je živio negdje u Americi, gdje su brzi usponi i još brži padovi bili dio realnosti mnogih velikih ljudi. Kako je, Adamović živio u Europi, opterećenoj svim proturječnostima početka stoljeća i razdoblja Prvoga svjetskog rata, upravo je čudno i zadivljujuće koliku je on energiju imao, da uza sav, u biti tegoban život, ostavi iza sebe tako grandiozno znanstveno djelo.

Lujo Adamović je rođen 31. Srpnja 1864. u Rovinju, gdje mu se je otac Vincent Adamović nalazio kraće vrijeme na službovanju. Vincent Adamović bio je poznati dubrovački povjesničar, književnik i pedagog, učenik Vuka Stefanovića Karadžića. U takvoj je sredini, u Dubrovniku, po preseljenju roditelja iz Rovinja, živio mali Lujo Adamović, što je vrlo povoljno utjecalo na daljnji razvoj njegove ličnosti. Njegova ljubav za prirodu, naročito za biljke, s kojima je drugovao po dubrovačkoj okolici, ispoljila se već vrlo rano. Najveći dio vremena provodi on u promatranju i uzgoju cvijeća i drugoga bilja, pa u školi ne napreduje onako kako je to otac želio. Ipak, do 1883. završava gimnaziju u Dubrovniku, a tada ga je odmah »otac namjestio kao učitelja u jednom malenom konavoskom selu. Ovdje je očito tijesni dodir s prirodom učinio svoje i još većma razbudio u Adamoviću njegovu sklonost i ljubav za botaniku« – piše njegov štovatelj, sugrađanin iz Dubrovnika, Lucijan Marčić [usp. Priroda 25:258 (1935)1. Iz toga vremena potječu i prvi botanički radovi Luje Adamovića. Prvi mu je rad »Botanički izlet na Sniježnicu« bio tiskan u prvom godištu, upravo u 1886. godini osnovanoga, »Glasnika hrvatskog naravoslovnog društva« u Zagrebu.

Mladi Adamović, željan znanja, napušta mjesto učitelja i putuje u Beč, na studij medicine. Međutim, medicinu 1886. napušta i putuje u Beograd, gdje na beogradskom univerzitetu, u razdoblju od 1886.-1888. godine studira prirodne znanosti, a profesor botanike bio mu je Josip Pančić. Po završetku studija postaje Adamović profesor prirodopisa i od 1888.-1896. predaje na gimnazijama u Zaječaru, Pirotu, Gornjem Milanovcu i Vranju. Iz toga vremena potječe niz Adamovićevih radova o flori i vegetaciji pojedinih dijelova Srbije i Bugarske, a otkriva i više novih vrsta, od kojih su se mnoge zadržale u znanosti još i danas (npr. Hesperts macedonica Adamović).

Godine 1897. putuje Adamović ponovno na studije, ovoga puta u Berlin, središte tadanje geobotaničke znanosti, s A. Englerom i O. Drudeom na čelu. Tu dovršava i 6. lipnja 1898. brani svoju doktorsku disertaciju »Die Vegetationsverhältnisse Ostserbiens« (Vegetacijske formacije istočne Srbije). Iz Berlina se Adamović vraća u Srbiju, gdje na Univerzitetu u Beogradu postaje najprije docent, a od 1901.-1905. Profesor botanike i upravitelj botaničkog vrta. Za svoga dugogodišnjega boravka u Srbiji Adamović je proputovao skoro cijeli središnji dio Balkanskog poluotoka, pa je uskoro postao jedan od najboljih poznavalaca flore i vegetacije toga dijela Europe, koji je zbog dugotrajne turske okupacije bio razmjerno teško pristupačan i u prirodoznanstvenom pogledu razmjerno slabo poznat.

L. Adamović je vrlo vjerojatno, za višegodišnjeg školovanja u Austriji (Beč) i Njemačkoj (Berlin) pokazao određene simpatije prema tim zemljama, a to se uklapalo i u službenu politiku u Srbiji, u doba posljednjih Obrenovića. Možemo pretpostaviti da te činjenice nisu bile presudne za njegovo imenovanje profesorom upraviteljem botaničkog vrta na Beogradskom univerzitetu, jer je Adamović već tada imao visoku znanstvenu reputaciju, kojom bi mogao dostojno reprezentirati zvanje profesora na bilo kojem sveučilištu u Europi. Međutim, kad su, poslije Obrenovića, vlast u Srbiji preuzeli Karađorđevići i odnosi se s Austrijom, tijekom 1905.-1908. godine, naglo pogoršali, izgleda da je to bilo razlogom da Adamović 1906. Godine napušta Beograd i prelazi u Beč, u zvanju privatnog docenta iz biljne geografije. Tu obrađuje obilnu skupljenu građu i piše svoje najveće, mogli bismo kazati životno djelo, pod naslovom »Die Vegetationsverhältnisse der Balkanländer« (Vegetacijske prilike Balkanskih zemalja). To opsežno, danas klasično djelo geobotaničke znanosti iz početka 20. stoljeća, obuhvaća oko 600 stranica, s mnogobrojnim ilustracijama i biljnogeografskim kartama, tiskano je 1909. u Leipzigu, kao 9. svezak svjetski poznate serije »Die Vegetation der Erde« koju su mnogo godina izdavali A. Engler i O. Drude. Nedugo iza toga, 1911. objavljuje Adamović znanstveno-popularnu knjižicu opsega oko 140 stranica džepnoga formata, pod naslovom »Die Pflanzenwelt Dalmatiens« (Biljni svijet Dalmacije), kojoj na kraju tekstovnog dijela pridodaje i 72 tablice s preko stotinu crteža najznačajnijih biljaka što rastu u Dalmaciji. Tada nastupa u Adamovićevu životu razdoblje u kojem je on – dakako promatrano s današnjega našeg gledišta – činio neke pogrješke, odnosno krive procjene događaja koji su slijedili i »vukao krive poteze«.

Kad su, naime, tijekom Prvog svjetskog rata, 1915. godine, Austrijanci okupirali Srbiju, vraća se Adamović u Beograd i preuzima dužnost upravitelja Botaničkog vrta. Kao što nam je poznato, iz ne tako davne povijesti, Austrougarska je Prvi svjetski rat izgubila i ujedno se raspala, a južnoslavenski narodi osnovali su novu državu, s dinastijom Karađorđevića na čelu. Po završetku rata Adamović se ne vraća u Austriju, već ostaje u domovini, ali je otpušten iz službe i ostaje bez sredstava za život. Da se nekako prehrani, dolazi u Hrvatsko zagorje, gdje dobiva namještenje u rudniku. Tu ga je, pukim slučajem, susreo mladi i poletni botaničar Ivo Horvat. Evo što on o tom susretu s Adamovićem piše: »Jednoć sam ga sreo u životu u malenom zagorskom selu podno Ivanšćice, prvih godina iza rata. Bio je nadglednik ugljenika! Upoznali smo se i proveli noć u
razgovoru. Govorili smo o bilju i njegovu životu, pripovijedao mi je o svom radu, svojim istraživanjima, a saznao sam i svu težinu sudbine koja ga je snašla«. (I. Horvat 1935:259).

Adamović pod teretom tegoba nije posustao. Vraća se u svoj Dubrovnik i tamo ponovno nastavlja znanstveni rad, kako to ističe i Ivo Horvat: »Mislio sam da je svršeno s njegovim znanstvenim radom, ali prevario sam se. Adamović je radio do groba«! U zadnjem periodu svoga života objavio je Adamović dva velika monografska prikaza biljnog svijeta Sredozemlja, i to »Die Vegetationsverhaltnisse der Adrialander« (Vegetacijske prilike jadranskih zemalja) 1929. i »Pflanzengeographische Stellung und Gliederung Italiens« (Biljnogeografski položaj i raščlanjenost Italije) 1933. godine. Ta dva posljednja djela dragocjeni su izvor mnogobrojnih podataka i još se i danas vrlo često koriste.

Adamović je umro nenadano, još čio i zaokupljen radom, u svojoj 72. godini, 19. srpnja 1935. godine. U ovom kratkom prikazu, kojim smo željeli oteti zaboravu uspomenu na našega velikog botaničara-fitogeografa, nije bilo moguće spomenuti čitav njegov znanstveni opus. On obuhvaća više velikih monografija, od kojih su ovdje spomenute samo neke, te oko 60-ak što manjih, što većih znanstvenih priloga i studija, stručnih i popularnih članaka. Ukaže li se prilika za to, i kad će biti sakupljen potpuniji materijal, želja nam je da značenje našega Luja Adamovića za geobotaničku znanost prve polovine 20. stoljeća obradimo i prikažemo znatno detaljnije negoli je to učinjeno ovom prigodom.

Ovdje bismo, na kraju ovoga kratkog prikaza, željeli s neobičnim ponosom istaknuti da je fitogeografsko i »vegetaciono« znanje Luje Adamovića bilo u potpunom skladu s tadašnjim kretanjima geobotaničke znanosti, ne samo u Europi nego i u svijetu. I još u vrijeme dok je Adamović objavljivao svoje fitogeografske poglede o biljnom svijetu Balkana, već se u krilu naše geobotaničke znanosti – ovoga puta u Zagrebu – rađao novi botanički genij, koji je upaljenu baklju geobotaničke znanosti preuzeo od Luje Adamovića i podigao je još više. Bio je to onaj isti Ivo Horvat koji je s Adamovićem probdio noć u razgovoru o biljkama. Nameće nam se misao da su životne sudbine Adamovića i Horvata bile unekoliko slične.

 

Prof. dr. Ivo Trinajstić, Šumarski fakultet, Zagreb, Priroda, 1977., br. 2.-3., str. 48.-50.

Povezani članci

Za tehnologiju su važniji patenti, inovacije…

HF

Robert Ludlum i SARS

hrvatski-fokus

Izvješće Europske komisije: Iz Hrvatske već otišli školovani ljudi vrijedni pet milijardi kuna

HF

Četvrto izdanje splitske konferencije Shift

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...