Što danas Hrvate sjedinjuje?

Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem, ne biti jedna druga nacija, je već u centralnoj Europi problem

Dragi Gašo,

možda je ipak bolje, sad raspraviti sa čime se ne slažeš u mom tekstu, jer za mjesec-dva ti to više ne bude tako prisutno: pretpostavljam, da ti se prije svega radi o mom shvaćanju balkanskih nacija, posebno hrvatske. Već si mi prije nekih mjesec-dva rekao da Hrvate sjedinjuje od Dubrovnika do Istre i od Međimurja do Vukovara da su Hrvati. Tome mogu dodati, da je današnja Hrvatska prilično dugo bila službeno i u grbu podijeljena u Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Po mom mišljenju što danas Hrvate sjedinjuje, je zajednička želja, ne biti Pravoslavni i Srbi. A takva želja je upravo ono što mi se nedvojbeno čini nametnuto prastarom podjelom Balkana na utjecaj Rima i Grčke, t.j. na nešto izvana uneseno, polarizirano. Kad se danas govori u Hrvatskom Zagorju, onda je to možda naglašavanje razlike prema Dalmatinskoj Zagori ili mađarskom i slovenskom susjedstvu. Kad se govori o Hrvatskom Primorju, onda se naglašava razliku prema istarskom ili srednje dalmatinskom. Naglašavanje Hrvatstva u Vukovaru donosi na vidjelo, da se radi o području miješanog stanovništva u kojem nema mira, ako samo jedna narodnost vlada, a druge su samo gosti.

Radovan Lorković

Srbi su u svojoj tursko-bizantskoj agresivnosti zabijali klin od zapadne Slavonije preko Krajine do Obrovca, da bi odijelili Bosnu i Dalmaciju od Hrvatske i posvojili ih. Međutim danas u Bosni, Slavoniji i Krajini živući Srbi, Srbima u Srbiji nisu prisni, jer su „prečani“, što je već Stančić bio, koji je studirao u Berlinu, da bi naglasio svoju pripadnost zapadnoj kulturi. Kad su bjegunci iz Krajine dolazili u Srbiju nisu bili primljeni kao braća, nego sumnjičeni, kao izdanci Zapada, na koje se nije čekalo, osobito ne u kritičnoj ekonomskoj situaciji u Srbiji poslije 1990. Definicija jednog nacionalnog identiteta negativnim naglašavanjem, ne biti jedna druga nacija, je već u centralnoj Europi problem, jer romanski narodi naglašavaju vjerom, kulturom i državnim strukturama da nisu barbarski Germani. Nacionalizam prema tome u sebi sadrži kao bitnu oznaku neprijateljstvo prema drugim nacijama i stoga uvijek u sebi nosi klice ratnih sukoba.

To Adenauer i Robert Schumann pri zamišljanju EU-a uopće nisu uzeli u obzir, i to se danas osvećuje, Brexit, njemačko-francusko klimavo prijateljstvo, jer je Njemačka kudikamo ekonomski snažnija, Grčka prema Njemačkoj, Španjolska i Portugal, a i Italija, prema sjevernijim dijelovima EU-a u dugu, Balkan kao jako opasno područje, ali koje se ne može radikalno isključiti iz jedne otvorene koncepcije EU-a.

To sve izvrsno dalje opisuje Stephan Lessenich u sjajnoj knjizi „Neben uns die Sintflut“. Preživjeli koncepti potmulog neprijateljstva naroda i njihovih grupa ne mogu trajno osigurati jedinstvo i smirenost Europe, bez koje ne želi nitko živjeti, jer je alternativa uništenje Europe. Jedina očita prednost SAD-a pred Europom je u regionalizaciji i nevažnosti tradicionalnih nacionalnih korijena svih stanovnika SAD-a, koji nisu zaboravljeni. Ali osim nekih nevažnih naziva država, kao Nova Škotska i sl., nemaju dalje nikakvog utjecaja na odnose tradicionalnih narodnosti Amerikanaca, koji su kao Švicarci i ako su Francuzi, Nijemci, Slaveni, Židovi ili Talijani prije svega stanovnici Švicarske ili u SAD-u.

Regionalizacija Europe bi sve te probleme uzela ozbiljno, a ne prelazila preko njih, kao da ne postoje, što se uvijek osvećuje. Treba istini pogledati u oči. Europa je još uvijek preuspješna, da bi shvatila svoje slabosti i opasnosti ostataka prošlosti u svojoj koncepciji. Ali problemi izniču i protiv njene volje: Katalonci ne žele biti Španjolci, Bavarci i Sasi ne žele biti Berlinčani-Prusi, Austrijanci su se već 1945. izvukli iz njemačkog zagrljaja, Škoti i Irci ne žele biti Englezi, Alzašani ne žele biti ni Francuzi, niti Nijemci, Švicarci ne žele biti ni Nijemci, ni Talijani, niti Francuzi. Regije bi dozvolile svakom geografskom području imati svoj specifičan karakter, već prema mješavini narodnosti i njihovom historijskom karakteru. To sve su nepobitne činjenice, a sve drugo je zavaravanje za volju tradicijama i nesavladanim shvaćanjima potmulih emocija.

Prof. Radovan Lorković, u Rijeci povodom kulturne manifestacije Rijeke kao kulturne prijestolnice Europe 2020., te komentar na kritiku Ljubomira Gašparovića, sjajnog pijanista, izvrsnog profesora Akademije s kojim povremeno svira. Radovan Lorković je švicarski violinist i pedagog hrvatskoga podrijetla (Zagreb, 13. IX. 1932.). Glazbeno obrazovanje stekao je u Zagrebu, Londonu i Bernu, gdje je bio asistent M. Rostala. Od 1966. djeluje kao nastavnik na Glazbenoj akademiji u Baselu. Također drži tečajeve o violinskoj tehnici i predavanja o interpretaciji, o čem piše eseje, a objavljena mu je knjiga o violinskom koncertu Albana Berga (Das Violinkonzert von Alban Berg, 1991). S pijanistom Fredom Došekom često izvodio djela hrvatskih autora.

Radovan Lorković (priredio: Zvonimir Mitar)