Vice Ostojiću, sretan ti 95. rođendan!

U utorak, 30. srpnja, hrvatski vojnik, domoljub, robijaš, emigrant i vjernik Vinko Vice Ostojić napunit će 95 godina. Samo pet do sto!

 

 

Vinko Vice Ostojić rodio se 30. srpnja 1924. u Bijakovićima kod Međugorja, što znači da se rodio u mjestu Gospinih ukazanja, samo nekoliko stotina metara od prvoga Gospina ukazanja na hercegovačkom surom Podbrdu. Cijeli njegov život bio je buran i težak, kao i cjelokupna hrvatska povijest ne samo u XX. stoljeću. Ovako je o životu i djelu Vinka Vice Ostojića prije pet godina, na 90. rođendan našega Vice, u svome svečanom govoru govorio Zvonimir Magdić Amigo, Vicin suborac, legendarni domoljub, legendarni hrvatski športski novinar i legendarni ljubitelj hrvatske slobode:

»Tvoj život bio je život čitavoga hrvatskog naroda. To je čitav pečat ove obljetnice tvog življenja. Njemu na put nisu mogli stati ni tankovima ni Srbi ni komunisti. Niti bilo tko drugi. Ili treći. Junacima se ne slamaju krila. Bio si to, kroz sve vijeke vjekova – vitez. Hrvatski vojnik. Izdržljiv k'o velebitsko stijenje. Uporan. Nepokolebljiv. Bile su silne oluje, tajfuni i tsunamiji koji su mahali tvojim životom. Isprsio si se na krhkoj lađi Domagojevih strijelaca. I rekao sebi, ali i svima nama: "Još Hrvatska ni propala dok mi živimo"! Izdržao si toliko toga. Kad se sve to čita, nema druge, nego ustati što ja predlažem baš sada, i stati mirno. I kriknuti poput Josipa Šimunića na Maksimiru: "Za dom – spremni!" Nije bilo odstupnice. Ni milimetra. Uvijek na braniku domaje. Bilo gdje da živio, bilo gdje da lutao. Noseći uvijek hrvatski barjak. Još onda kad se u sve to zlokobno pucalo. Meni je uvijek bila duboka čast stajati kraj tebe. Nisam bio tih visina. I baš zato cijenim tvoja ratnička nebesa. Tvoj sveti Ante bio je uz tebe. Ti si bio njihov ovozemaljski, hrvatski jurišnik. I – ustaške vojnice. Otac, muž, Hrvat. Treba li više? Pa ovo je devedeset ljeta pred nama, tvojih. Nismo ni svjesni kolikih. Teških. Punih žestine. I borbe. Ali svetih. Sve si to izdržao. Vremena su curila, zvala se ovako ili onako. Ti si bio i ostao vjeran Kroaciji. I zakletvi hrvatskog vojnika: "Hrvatski vojnici jesmo jer vjerujemo u vječnost Nezavisne Države Hrvatske". Vinko, za Dom – spremni! Čekamo te na stotki. Nije daleko. Živio! Heil!«

 

A ovako je o našemu Vinku Vici tada napisao njegov sumještanin Miljenko Brkić: »Još u mladim godinama zazvonila su međugorska zvona rađanju nove hrvatske zore, obnavljanja države Hrvatske. Sve je bilo u nacionalnom zanosu od Drave i Dunava do Jadrana. Cijeli hrvatski narod vjerovao je u konačnu obnovu vlastite države na prostoru one prirodne Kraljevine Hrvatske Tomislava i Petra Krešimira između mora i velikih rijeka Dunava, save i Drine  sa svim ljepotama lijepe naše domovine Hrvatske sa svim ravnicama i svim planinama, potocima, rijekama i jezerima. No, sve je to bila varka. Slijedile su godine teškoga rata protiv svih osvajača i svih domaćih izdajica. Među mladićima koji su sa zanosom masovno žurno koračali u obranu domovine našao se i ovaj sada već devedesetogodišnji Hrvat srca junačkoga. Srednjega rasta, prirodno nasmijana lica, vesela srca i čiste hrvatske katoličke duše kakvi su bili svi hrvatski katolički mladići. Postao je novak svoje NDH. Nije bilo kraja radosti i zadovoljstva u duši. Što ima časnije nego li braniti svoju domovinu i svoju državu od neprijatelja stoljećima obespravljenoga hrvatskog naroda. Biti postrojeni pod svojom trobojnicom s kvadratičastim grbom i štitom od dvadeset i pet polja bila je najveća dosanjana čast ovih Hrvata nakon Petra Svačića i njegove pogibije na gori koja se stalno zove Petrovom. Prvoga puta pod svojom zastavom i svojim zapovjedništvom u stroju za obranu vlastite države. Što je moglo biti zanosnije!

 

Obuka je bila vojnički potpuno opravdana. Svi su mladići kao rođena braća upijali svaku riječ svojih časnika i dočasnika svoje NDH koji su ih obučavali u teoriji i praksi. I onda obučeni kreću pod nazivom Željezničke bojne u prve okršaje i prve pobjede. Ovaj međugorski mladić imao je u džepu stalno krunicu i izlazio je neozlijeđen iz svih bitaka. Pun vjere i ljubavi za svoju Hrvatsku nije posustajao. Na posljednjoj obrambenoj zadaći imao je braniti svoje Jadransko more sa sjedištem u Makarskoj. Tu je doživio razoružanje talijanskih okupatora koji su glumili savezništvo s katoličkim Hrvatima dok su u svojim planovima imali mussolinijevski plan osvajanja našega Jadrana. Slijedio je kraj rata, na žalost i propast države za koju su se borili ovi prekrasni mladići. Slijedio je Bleiburg i sve počinjene strahote nad viteškom vojskom NDH. Stotine tisuća koračalo ih je u sigurnu smrt na koju su ih izručili Englezi ratnim neprijateljima NDH. Golema većina ih je završila u rovovima, jamama i rijekama od Bleiburga do Đevđelije. A ovaj međugorski domoljub sve je to izdržao i proživio s krunicom u svome džepu i ruci. Ona Marija koja ga je čuvala pokazat će se upravo u Međugorju, na Podbrdu, međugorskoj djeci.

 

Prošla su teška vremena mučenja i zatvaranja hrvatskih domoljuba. Nije bilo lako preživjeti titoističke logore smrti kroz četrnaest godina. Njegova ga je kći vidjela tek u svojoj šestoj godini života u Zenici. Prvoga puta sastalo se njih troje – otac Vinko, kći Jadranka i majka Ljubica. Sastali su se i gledali suznih očiju, ali susret je bio ograničen na samo deset minuta. Izlaskom s robije nije bilo mjesta za život hrvatskim robijašima. Jedini mogući nastavak života bio je u odlasku iz voljene domovine u drugo domovinu Njemačku. I onda se nastavlja daljnja borba za Hrvatsku. Pojavio se general od onih koji su branili Hrvatsku. Bio je to dr. Franjo Tuđman, legendarni obnovitelj države Hrvatske bar na jednome dijelu povijesne Kraljevine Hrvatske. I nitko ne bi sretniji od ovoga Antina branitelja NDH koji voli sve Hrvate neovisno od prošlosti koji su spremni na kajanje. A Franjo je bio jedan od tih hrvatskih besmrtnika, veliki hrvatski obraćenik i vjernik i kao takav će ostati kroz sva buduća hrvatska stoljeća.

 

I ovoga puta našao se Vice sa svojom Jadrankom u Međugorju, odakle je sve počelo. Kao ptica ovaj devedesetogodišnjak se penje strmim liticama sve do mjesta Gospina prvog ukazanja. Sa svojim štapom ne pruža nikome ruku. Sve želi proći sam na svojim u zatvorima lomljenim nogama. I nema svetišta koje on nije obišao. Od Bleiburga do Jazovke, preko Zavjetne crkve na Krbavskom polju, od Zrina do Oltara Domovine, svuda se nađe Hrvat junačkoga srca i plemenite duše, hrvatski ratnik i robijaški patnik Vinko Vice Ostojić. Hvala mu! Bog ga poživio!«

 

O Vici su pisali mnogi pa i njegov supatnik i hercegovački Hrvat Mate Ćavar: »Vice je rođeni Hrvat i uvjereni vjernik iz Gospina sela Bijakovića u Međugorju uvijek je nasmijana lica, a posebice od kada se Gospa ukazala u njegovu Međugorju. On živi s Gospinim porukama i posti po dva dana u tjednu cijelo vrijeme. Kao da ga upravo to drži u tako zaista dobrom i veselom stanju njegova duhovnog života za Boga i Hrvatsku. Vinko bi trebao biti primjerom mnogim Hrvatima kojima često dolaze neraspoloženja u svezi svekolikih zbivanja u Hrvatskoj. On vjeruje u punu pobjedu slobodne Hrvatske neovisno do svih poteškoća kao i izdajničkih zloća. On kaže: "Hrvati su sa svojim Franjom Tuđmanom i Franjom Kuharićem duboko zabrazdili našu Hrvatsku koju više nitko ne će moći nikada uništiti. Nastavit će Hrvatska živjeti slobodna kroz sljedeća duga stoljeća još više, kada je mogla izdržati tolika stoljeća tuđinskih dominacija, unijaštva kao i zajedništva kroz jugokomunističko 'bratstvo i jedinstvo'."

Ljubica i Vinko Vice Ostojić

 

Vinko je pun optimizma i vjere u svoj hrvatski narod i Hrvatsku. On prijateljuje sa svim Hrvatima želeći svima sretnu budućnost u ljubavi i slozi. I bilo je to davno kada je mladi Vinko sa stotinama i tisućama svojih Hercegovaca pod svojim zastavama hrlio u vojne postrojbe obnovljene države Hrvatske. I našao se sve od prvog dana NDH u borbenim redovima domobranskih dragovoljaca kao pripadnik II. željezničke bojne koja je najduže vremena provela na obali u Makarskoj na Jadranu. Za to mjesto vežu ga najveće uspomene gdje je upoznao i Antu Vokića i Mladena Lorkovića i tolike druge hrvatske časnike NDH. Vežu ga uspomene za onu kapitulaciju Italije kada je kapitulirao himbeni saveznik, kako ga je nazvao poglavar NDH.

 

No, Vinko je proživljavao svekoliku tragediju NDH i njezinih branitelja do kraja rata kada je ta voljena Država morala pasti. Slijedile su strašne nove tragedije hrvatskoga naroda, a posebice branitelja NDH koji su se predali Englezima. No, Vinko nije bio na Bleiburškom polju. Vidjevši situaciju, napustio je kolonu koja se povlačila iz domovine i kao takav bio uhićen i strpan u logor Prečko u Zagrebu odakle je nastavljen Vinkov Križni put po domovini Hrvatskoj s tisućama drugih zarobljenika. Upravo neki od tih hrvatskih mučenika pišu i u najnovijem broju glasila Hrvatski domobran od siječnja 2014. godine o tim stravičnim događajima. Tjerali su ih titoističko-četnički banditi po Hrvatskoj od grada do grada, bose i gole, kroz hrvatska sela sve dok nisu izumirali od tih patnji. Ubijali su ih kao rimsko roblje gdje su god stigli i htjeli. O tome pišu istinite događaje Vinkovi supatnici Vlado Brčić, Ivo Dobranić i Marko Hrkać u spomenutome glasilu koje bi trebali pročitati svi pripadnici mlađih naraštaja.

 

To su sve suborci Vinka Vice Ostojića koji je rođen u Bijakovićima 30. srpnja 1924. godine u onome svetome selu gdje se 1981. ukazala Gospa – Kraljica Mira onima šestero mlade bijakovićke djece kojima se još uvijek ukazuje, šaljući svoje svete poruke. Ali životni put Vinka Vice Ostojića nije završio samo na tome strašnom Križnom putu. Među rijetkima koji su uspjeli preživjeti strahote toga Križnoga puta bio je i Vinko koji je morao služiti komunističku vojsku s kojom je ratovao četiri godine. Vinko se nije mogao pomiriti s porazom i nastavio je u okviru svojih mogućnosti raditi za svoj narod i obnovu države Hrvatske. Zbog toga je četiri puta uhićen i tri puta suđen. Godine 1946. suđen je u Kragujevcu na četiri godine zatvora, 1953. je suđen u Zagrebu na jednu godinu, a 1956. u Sarajevu na osam godina strogoga zatvora. Sve u svemu trinaest godina titoističke robije zbog ljubavi za svoju slobodnu Hrvatsku. Prošao je nekoliko robijašnica u Požarevcu, Nišu, Visokim Dečanima, Zagrebu, Foči i Zenici. I svuda su bili slični uvjeti jugokomunističkog robijanja za Hrvate, od kojih su mnogi podlegli kao što su Ivo Mašina, Vjekoslav Balen, Stjepan Lugarec, Tomo Dumančić i stotine drugih tijekom jugokomunističke strahovlade nad Hrvatima. U međuvremenu je Vice bio i oženjen i ima kći Jadranku koja mu je pratilja u životu, kao i supruga Ljubica.

 

Nakon dugih robijanja uspio je ilegalno u mjesecu rujnu 1965. pobjeći u Njemačku i našao se u Hrvatskom narodnom odboru Branimira Jelića. U Njemačkoj je dočekao i Domovinski rat i slobodnu RH. Napisao je poznatu potresnu knjigu pod naslovom „Križni put Hrvata patnika“ koja čini jedan povijesni mozaik hrvatske genocidne sudbine za vrijeme jugokomunističke vladavine. Vinko živi devedesetu godinu sa svojim veselim hrvatskim domoljubnim optimizmom i vjerom u konačnu sretnu budućnost hrvatskoga naroda u svojoj slobodnoj domovini i državi Hrvatskoj. On je zahvalan i drugoj mu domovini Njemačkoj s kojom bi Hrvatska trebala nastaviti svoje veliko prijateljstvo jer je to zemlja u kojoj živi blizu pola milijuna Hrvata. Možemo samo zaželjeti velikom hrvatskom domoljubu Vinku Vici Ostojiću da mu se i dalje ispunjavaju svekolike želje hrvatskoga naroda«.

O našem Vinku Vici Ostojiću govorili su i pisali mnogi, poput biskupa sisačkoga Vlade Košića, biskupa u miru Mile Bogovića, Žarka Marića, don Ante Bakovića, Mate Kovačevića, Tomislava Vukovića… Vice je završio na jednoj od svojih jugo-robija samo zato što je u vrijeme zločinca Broza 28. veljače pohodio grob Oca Domovine na Šestinama, i zato se zavjetovao da svake godine, bez obzira živi li u Hrvatskoj ili u Karlsruheu, dolazio u Šestine. Pa je tako dolazio i u vrijeme vladavine potomka sinjskih jugokomunista i partizana Zorana Milanovića i zloglasne i zlokobne 'kukuriku koalicije', gdje su ga ondašnji revni tzv. hrvatski policajci zapisivali i progonili po izlasku s mise iz župne crkve sv. Mirka, posvećene velikom Starčeviću.

 

O samoj lucidnost našega Vice možda najbolje govori ovaj njegov napis o bivšem britanskom premijeru iz nama uvijek nenaklonjene Velike Britanije, kojoj u zadnje vrijeme, ponajvećma iz neznanja,  pogrješno tepaju "Ujedinjeno Kraljevstvo": »Winston Churchill i njegova (ne)djela!

Velika Britanija je najzloglasnija zemlja za brojne narode svijeta, po svim kontinentima. Ona je stoljećima gospodarila nad sudbinom brojnih naroda. Među njima je bila i velika zemlja Indija sve do Mahatme Ghandija koji ju je na svoj način oslobodio od engleske kolonijalne eksploatacije. A što onda reći za jednoga od najpoznatijih engleskih vlastodržaca XX. stoljeća, Winstona Churchilla koji je odigrao jednu od vodećih uloga u Drugom svjetskom ratu.

Njemački Führer Adolf Hitler opijen svojom njemačkom vojnom silom, precijenio je svojim "Mein Kampfom" svoju njemačku vojnu snagu koja je s pravom težila za pobjedom nakon poraza u Prvom svjetskom ratu jer su joj bile nametnute ratne reparacije koje je otplatila tek u 2012. godini u posljednjoj rati od 72 milijuna eura. Što je bilo s reparacijama Drugoga svjetskog rata, meni nije poznato. Hitler je bio zanemario svog velikog pretka Otta von Bismarca koji je rekao da Njemačka nikada ne smije ratovati na dvije frontr, tj. s Istokom i sa Zapadom gdje je Hitler napravio kobnu stratešku grješku. Udario je po Englezima isto kao i po Rusima, pobjednicima u Prvom svjetskom ratu.

Zahvaljujući Wernheru von Braunu, imao je vrlo ubojito oružje, rakete V-1 i V-2 kojima je otpočeo gađati London i Englesku, na što mu se suprotstavio Winston Churchill, predsjednik vlade Engleske. I rat je tekao kako je tekao. Poraz Hitlerove Njemačke bio je na vidiku čim se je SAD uključio u rat protiv Njemačke i Japana, njezina saveznika. Jedan od glavnih stratega tih angloameričkih saveznika bio je Winston Churchill koji nije imao nikakvih obzira za ratna stradanja nedužnih ljudi i naroda.

Nakon stvaranja NDH, nakon beogradskog puča protiv savezništva Beograda i Berlina, Churchill je po svaku cijenu želio srušiti NDH najprije sa četnicima Draže Mihailovića, a kasnije s partizanima J. B. Tite. Pod svaku cijenu htio je obnoviti i drugu Jugoslaviju na čelu s Beogradom. Čak je u partizanski Titin štab poslao svoga sina. NDH se stjecajem okolnosti našla na strani europskih sila osovine i Hitlera i morala je njemačkom kapitulacijom također propasti, što se i dogodilo na kraju Drugog svjetskog rata. Iako obnovitelji i branitelji NDH nisu bili ni nacisti ni fašisti, nego samo obnovitelji i osloboditelji svoje povijesne države Hrvatske, stradali su skupa s Nijemcima.

I tu se posebno kod Bleiburške tragedije očitovao Winston Churchill kada se vojska NDH predala upravo Englezima. On je milijunsko mnoštvo hrvatskih vojnika i izbjeglog hrvatskog naroda predao Titinim partizanskim zločincima koji su nemilosrdno izvršili pravi genocid nad tim hrvatskim mnoštvom. Glavni krivac za to je upravo Winston Churchill koji ne će imati Božje milosti na drugom svijetu. On je u mnogim ratnim događanjima bio i teški ratni zločinac. Uzmimo samo primjer njemačkog grada Dresdena kojega je tri dana neprekidno bombardirao s preko tisuću zrakoplova i prosuo na taj grad, koji se na kraju rata nije niti branio, tisuće tona bombi od kojih je poginulo preko 70 tisuća njemačkih civila. Churchill je bio i glavni inicijator bacanja atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki gdje su stradale stotine tisuća nedužnih japanskih civila.

On je bio veliki osvetitelj i okrutan nad poraženima. Inzistirao je na obnovi i druge Jugoslavije, iako je i na Jalti bilo onih koji su tražili podjelu Jugoslavije na osnovu „fifty-fifty“, na pola i pola granicom rijeke Drine, Save i Dunava. Churchill je bio nemoralan i prost nad protivnikom što su o tome pisali i ondašnji ratni izvjestitelji. Kada su Nijemci bili napustili svoju obrambenu liniju u zapadnoj Europi, Winston Churchill je pred svima skinuo hlače i izvršio nuždu na tu istu liniju pred svim novinarima koji su ga snimali. Zar takve scene prave moralni pobjednici nad poraženima u bilo kojoj pobjedi?«

I zato, nakon svega, sretan ti 95. rođendan naš dragi Vice!

 

Marijan Majstorović