Temeljna obilježja nadolazećeg vremena

Izložba Čitanje sadašnjosti u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac 

Povodom Europske noći istraživača, u utorak 17. rujna, u Sveučilišnoj galeriji 'Vasko Lipovac' otvorena je izložba „Čitanje sadašnjosti“. Autori radova su profesori i asistenti Likovnog odjela Umjetničke akademije u Splitu Edvin Dragičević, Anita Miloš, Vedran Perkov, Viktor Popović, Kristina Restović, Neli Ružić, Lana Stojićević, Slobodan Tomić. Izložbu i projekt predstavio je kustos Božo Kesić i Slobodan Tomić prodekan za nastavu Odjela za likovnu umjetnost.  

Izložba „Čitanje sadašnjosti“ u organizaciji Umjetničke akademije u Splitu i Sveučilišne galerije 'Vasko Lipovac' jedna je od aktivnosti u sklopu višegodišnjeg projekta Europske noći istraživača koji se lani odnosio na temu grada u prošlosti, a čije je središte zanimanja ove godine „Grad u budućnosti“. U smislu moguće interpretacije potonjeg naslova, koji je ujedno polazište ove izložbe, treba uvažiti činjenicu da smo kao civilizacija danas osuđeni na življenje vrlo neizvjesne i ubrzane svakodnevice gdje, ponajprije zahvaljujući galopirajućem razvitku tehnologije i gotovo neograničenom pristupu svemu i svačemu, granice između sadašnjosti i budućnosti postaju sve neznatnije. Uostalom, na tome je zasnovana pretpostavka tehnološke singularnosti kao jedne verzije naše budućnosti. Time se podrazumijeva da bi – usred sve izraženijeg „zgušnjavanja“ povijesti civilizacije – pažljivim čitanjem sadašnjosti možda bilo moguće donekle predvidjeti temeljna obilježja nadolazećeg vremena. Ono što se ne podrazumijeva, a što je još važnije, jest mogućnost iskaza razmišljanja i stava prema onome što je tu i sada kako bi se doprinijelo boljitku sadašnjeg i budućeg vremena. Umjetnici na ovoj izložbi u svojim radovima problematiziraju teme grada, urbanizma i strukture življenja općenito, „čitajući“ ih pritom kroz vlastita opažanja i neposredna iskustva, i ukazujući na neke društvene ideje i procese koji ih uvjetuju. Oni se pak mogu formulirati u obliku ključnih riječi poput: distopija, utopija, modernizacija, tranzicija, društvene i urbane metastaze, turizam, propala industrija.

Na ovoj izložbi Edvin Dragičević izlaže  dio grafičke serije 'Kontrolirati nemoguće' koja prikazuje u naravi proturječne motive bunker, oblike vojne fortifikacije, s jedne strane, i crvenih papirnatih aviona s druge. Dok prvi podrazumijevaju neprobojnost i neuništivost, pogled na potonje izaziva osjećaje slobode i nestalnosti. Naslovna sintagma Dragičevićeve grafičke cjeline upućuje ipak na to da se radi o određenoj vrsti oprečnosti gdje se prikazana obrambena arhitektura može protumačiti kao dio jednog sustava kontrole u opoziciji sa spontanim izražajima ljudske slobode koji su ovom prilikom utjelovljeni u obliku neopterećenog kretanja papirnatih aviona.

'Prostor entropije' Anite Miloš Tomaić serija je crteža na kojima su perspektivno prikazani elementi sa zadaćom delegiranja fizičkog učešća čovjeka u suvremenom  društvu. To su organizirani sustavi prilagođeni čovjeku i njegovim potrebama u sklopu sve ubrzanije stvarnosti koji istodobno služe stvaranju reda u prostoru. Anita Miloš Tomaić uočava da je pojam reda uvjet za postojanje bilo kojeg sustava. Međutim, u njemu nužno generira i nered, kaos, koji je isto tako uvjet za bilo kakav „razvoj nekog sustava i njegove strukturiranosti“. S te strane, o pojmu sustava može se govoriti u smislu njegove „neuređenosti“. Time dolazimo do ključnog pitanja u ovom radu: koja je poanta današnje brzine razvoja ovog tipa kontrole društva?

'Zlatna sredina' Vedrana Perkovaprikazuje plažu Bačvice,  jedna je od klišeiziranih slika Splita, mjesto razonode odmora i razbibrige, idealna, 'zlatna' sredina za trenutke opuštanja. Grad Split također je kliše; pa i život u njemu prepun je klišea. Odstupanje od zadanih normi, bilo da se ide ispod prosjeka ili da se iskače iznad, uglavnom ne nailazi na podršku okoline već donosi 'prikladnu' etiketu. Njeguje se 'zlatna sredina'- mediokritetski odnos na svim nivoima bivanja. Plakat nas poziva na dionizijsko uživanje u životu, ostavljanje svih briga, problema, poslova i obaveza iza sebe. Preuzeta je ustaljena, standardno neinventivna forma oglašavanja hrvatskih turističkih destinacija: foto veduta koja tek natpisom kazuje o kojem se gradu/mjestu zapravo radi. Sve ovo se događa u državi kojoj je glavni izvor zarade i golog preživljavanja, turistička sezona, odnosno gdje se najveći rad ostvaruje odmaranjem drugih.

Ambijentalna instalacija 'Bez naziva (Arhiv ST3: sadržaj)' Viktora Popovića, realizirana u mediju fotografije, reljefa i objekta, nadovezuje se na seriju radova u kojima se autor bavi povijesnim planiranjem i razvojem arhitekture grada Splita, tj. specifičnim segmentom urbanističkog projekta pod nazivom Split 3, realiziranom u Splitu krajem 60-tih. Kao arhivsku građu za instalaciju umjetnik koristi fotografije splitskog fotografa Zvonimira Buljevića koji je kao tehnički suradnik bio uključen u projekt Splita 3. Na opisane fotografije Popović intervenira apliciranjem industrijskih filtera za korekciju boje koji su perforirani segmentima teksta iz dokumenta iz 1969. godine „Split 3: Osnovno urbanističko rješenje“ koji je izradio Urbanistički institut SR Slovenije. Ovaj opsežan dokument donosi tehničke pojedinosti projekta, ali i ono što je u našem kontekstu važnije, temeljne ideje koje su odredile projekt takvim kakav je bio. Nerijetko uzvišen, idealistički jezik tako nas podsjeća da je 'grad akt (čin) volje i mora biti sve više predmet svjesnog napora oblikovanja i preokupacija najsvjesnijih i najinteligentnijih snaga u društvenoj zajednici.' Stav kojeg se u današnjem vremenu izuzetno važno prisjetiti.

Rad 'Perforacije' Slobodana Tomića zasnovan je na postupku 3D animacije i formalno sačinjen od pet kratkih animiranih segmenata. Narativ je distopijskog karaktera i prikazuje „religijsko-teološku krivnju“ koja započinje prikazom Hrama a završava se urušavanjem istog. Autor tumači prepletanje ideologije i tehnologije kao put prema samouništenju. To je prema njegovim riječima „civilizacijski zatvoreni krug“. Strukturalno, 'Perforacije' nas uvode u priču scenama Hrama kao simbola manipulacije i pokoravanja vođi. U jednom trenutku društvo počinje propadati i ljudi se počinju kotrljati u bezdan. Izlazak i Tvornica smrti bilježe pojavu strojeva koji su u službi masovnog transporta u tvornice smrti – modernih tehnoloških hramova istrebljivanja. Zadnji segment Necropolis označava urušavanje Hrama i zatvaranje beskonačno ponavljajućeg civilizacijskog kruga. Rad je prožet „posudbama“ pretežno iz riznice književnosti i sedme umjetnosti, odnosno pop kulture. „Trebamo se nadati da će ovo subjektivno viđenje sudbine civilizacije u njenoj religiozno-teološkoj dvojbi koje se razrješava nepovoljnim ishodom po čovječanstvo ostati nerealizirano“, piše kustos Božo Kesić.

Kristina Restović na ovoj izložbi predstavlja se s nekoliko radova. To su grafičke cjeline 'Turisti u dubokom tisku', 'Ležaljke', grafika 'Šetnja' i 'Grupa 15'. Koje se temelje na neposrednom iskustvu odnedavno „turističkog Splita“ Radovi nisu zamišljeni isključivo kao kritika prenapučene atmosfere premalih gradova u odnosu na prekomjernu količinu posjeta. Fenomenološki pristup Kristine Restović usmjeren je prema turistima u smislu promatranja njihovog ponašanja i odnosa između njih kao promatrača i onoga što oni promatraju. U tom smislu, ono što je zajedničko svim izloženim grafikama neki je vid odsustva koje se negdje očituje brisanjem scenografije, kulise koja okružuje turiste, a drugdje u izostanku turista kao korisnika prikazanih ambijenata.

Eksperimentalni film Neli Ružić 'Do konca' slikovito nam donosi priču o trenutnom stanju bivše predionice i tvornice konca Dalmatinka Sinj. Kako kaže autorica „film je svojevrsni epitaf tvornici, radnicama i radnicima“. Proces pretvorbe i privatizacije na hrvatski način, na način koji se odvijao pri začetku suvremene hrvatske države, presudio je mnogim drugim takvim i srodnim industrijama. Danas su njihova zapuštena postrojenja i uredi podložni jednoj posebnoj vrsti gentrifikacije kao okončanju njihovih tragičnih sudbina. S intencijom filma na umu epitafi (spomenici općenito) služe za to da bismo se nečega prisjetili, ali isto tako da se budućim generacijama prenese znanje – pa i upozorenje – o tome na što se donose.

Lana Stojićević izlaže dio multimedijalne cjeline 'Sanny Side' čiji naziv evocira slogan kojim je „Jugoslavija od početka pedesetih godina XX. stoljeća pozivala građane drugih država da ju posjete i na vlastite se oči uvjere u sunčanu stranu sveobuhvatnog socijalističkog modernizacijskog pokreta na njezin način“. Prostorno oblikovanje i arhitektura stalna su fascinacija Lane Stojićević koja je polazišnu točku za istraživanje izložbe 'Sunny Side' pronašla u inovativno izgrađenom bazenu hotela Zora u Primoštenu. Hotel koji je danas privatiziran i preuređen, izgrađen je 1969. prema projektu Lovre Perkovića. Inspirirana činjenicom da je na turističkoj reklami iz 1971. dokumentiran slavni gost hotela Orson Welles, umjetnica gradi narativ o asocijativnoj futurističkoj kupoli bazena. Na tom tragu, modernističku kupolu hotela autorica je premjestila u svijet znanstveno-fantastičkih filmova šezdesetih; bazen je postao svemirski brod, a slogan „Dođite i vidite istinu“, kojom je Jugoslavija u skladu s politikama nesvrstanosti pozivala inozemne goste da dožive sunčanu stranu socijalizma, postaje slogan Sunny Side misije.

Izložba ostaje otvoren a do 27. rujna 2019.

Nives Matijević