Armenski kipar Sergej Merkurov

Josipu Staljinu je za sedamdeseti rođendan poklonio granitni spomenik "Smrt vođe"

Umjetnost, pogotovo kiparska mora silom prilika podilaziti naručitelju i njegovom ukusu. Dok sam strahovito ljut na intelektualce koji podilaze totalitarnim režimima dotle na kipare gledam sa puno suosjećanja i oprosta,osim ukoliko njihov angažman znači poticanje rasizma,mržnje i sotonizma. Nitko ne očekuje od intelektualaca da o međunarodno priznatom režimu koji ima podršku dobrog dijela prkose, odlaze u zatvore, žrtvuju obitelj i karijeru, ali jedno je biti aktivan u podršci zlu,a drugo je biti disident,vršiti pasivni otpor i čekati kao sjemenka u zemlji da nakon ledene zime proklija u proljeće.

Uostalom, povijesno gledano većina čovječanstva nije živjela u slobodi i demokraciji. Tako je i naš Antun Augustinčić portretirao srbojugoslavenske kraljeve Aleksandra i Petra, Pilsudskoga, Mojsija za obitelj Gluck u Zagrebu, komunistu Mošu Pijade, Stjepana Radića, maršala J.B.T-a, dr. Antu Starčevića, poglavnika Antu Pavelića itd.

Sergej Dmitrijevič Merkurov (1881. – 1952.) bio je sovjetski kipar grčko armenskih korijena. Bio je akademik SSSR-a i direktor Puškinova muzeja lijepih umjetnosti. Osobito je umijeće iskazivao u izradi posmrtnih maski. Nažalost izgradio je tri najveća spomenika Josipu Staljinu (Džugašviliju). Rođak je Georga Gurdijeva, također grčkoarmenskoga podrijetla. https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwiAgZSAi8vkAhVOY5oKHSKCDrIQFjAAegQIABAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FGeorgij_Ivanovi%25C4%258D_Gurdijev&usg=AOvVaw2qkH6I5epNrUjr6MmSzZRB

Merkurov je rođen u Aleksandropolju, danas Gumri (Gyumri), Armenija. Nakon političkoga skandala napustio je Kijevski politehnički institut i otišao u Švicarsku gdje je student kod kipara Adolfa Meyera. Pohađao je umjetničku školu u Njemačkoj (1902.-1905.) nakon čega se uključuje u Rodinov studio u Parizu. Utjecaj Augusta Rodina je vrlo prepoznatljiv u njegovom djelu. Merkurov se upoznao s Lenjinom i slušao njegove govore. Godine 1907. vraća se u Rusko carstvo gdje izrađuje posmrtnu mastu katolikosa (vrhovnoga poglavara Armenske apostolske crkve) Mkrtiča Krimijana. Nakon toga radi u Tbilisiju, Jalti, Moskvi i radi posmrtne maske Lava Tolstoja (trbušast kao Rodinov Balzac!), Tumanyana, Lenjina i njegove supruge, Gorkoga, Majakovskoga (ova je umjetnički vrlo uspjela) i dr.

Figura Fjodora Dostojevskoga (1911.-1913.) sliči na prikaze vjerskih velikana iz doba pokrštavanja Slavena. Portret Puškinov ima dinamiku i monumentalnost, kao da je misao iskoračila izvan granica prirode (fizike), portret revolucionara Armenca Stjepana Šaumijana naliči na Isusa (1929.), Mislilac iz 1920. izgleda gandhijevski i ima gotovo kubističke nabore. Godine 1931. nadahnut Kama sutrom izradio je Sovjetski alfabet (abeceda, azbuka) na pornografski način, sa crtežima bez umjetničke vrijednosti.

Merkurov je poznat kao slobodno misleći čovjek i izvanredna osoba. Nažalost bio je član Komunističke partije i izradio je nadgrobni spomenik i takvom gadu kao što je Feliks Džerzinski. Kao ravnatelj Puškinova muzeja spasio je kip Katarine Velike šaljući ga potajno u Erevan (koliko je bilo moguće u policijskoj državi prenijeti kameni blok veći od slona?, op. T.T.). Josipu Staljinu je za sedamdeseti rođendan poklonio granitni spomenik "Smrt vođe". Staljin je odbio preuzeti poklon i to je početak nevolja za našega armenogrčkoga umjetnika. Djelo sliči na građane Calaisa Rodinove (ljudski ponos i dostojanstvo zadržavaju ti likovi unatoč slomljenosti i tuge zbog predaje francuskoga grada Calaisa engleskome kralju) i Staljin pronicljiv kakav jest nije bio oduševljen, a usto nije uobičajeno ljudima poklanjati smrt, makar i u veličanstvenom obliku. Povorka više sliči na Rjepinove ljude koji mukotrpno vuku lađu nego na ožalošćeni narod. Sahranjen je Merkurov u Novodevičkom manastiru, Moskva. Njegove Kiparove bilješke objavljene su 1953. godine. U  armenskome gradu Gyumri (Gumri) otvoren je u obiteljskoj kući Merkurova 1984. muzej.

P.S. Zapravo i vrhunske skulpture Vigelanda u Oslu imaju nešto fašistoidno naturalističko u sebi, a okultno je nažalost jednako zanimalo i naciste i komuniste i liberale!

Teo Trostmann