HNS je nastao 13. lipnja 1912. godine!

SNV Novosti o nogometu, prije osamdeset godina i danas

Kljucajući po tipkovnici i hodeći po međumrežju (ne će se udomaćiti) ugazio sam u SNV Novosti, a ubrzo i u tekst „Nogomet u NDH“ Saše Kosanovića (SNV Novosti, 19. rujna 2019.) Živo blato me spopalo do ušiju, nu ipak sam se nekako dočepao čvrstog tla kojega je „u ovdje“ sve manje i manje.

Prva utakmica hrvatske nogometne reprezentacije: Jozo Jakopić (izbornik), Emil Urch, Florijan Matekalo, Franjo Wölfl, Zvonko Jazbec, Milan Antolković, Ivan Jazbinšek, Ivica Belošević, Zvonimir Cimermančić, Franjo Glaser, Ivan Šuprina, August Lešnik i Mirko Kokotović

Teritorij nam sve više i više sliči na arhipelag otočića, ako nigdje, a ono u mediji i politici odavno je tako. SNV Novosti pišu o nogometu pa još u NDH- znači Vrag je, konačno, došao po sve, konačno rješenje se nudi.

"Desni" i "lijevi" frankovci

Opće je poznato, koji god kamen, u Slavoniji brazdu, "ovdje" podigneš pod njima – ustaša. U koji god grad (gradić) stigneš, slučajno ili namjerno, sve ustaša do ustaše. To je posebna grda urbana sorta, tzv. urbo ustaše. U koju god šumu „ovdje“ zađeš nabasaš na ustaše. Ako se na prvi pogled učini da su to partizani, ustvari, ako niste znali, riječ je o ustašama. (Realno, danas migranti pjevaju: šume, šume baš vam hvala/u vama se Europa rađala“, iako ustvari umire.) Ispravno rješenje, razotkrivanje te ovdašnje partizanske "maškarade" dala nam je u zadnje vrijeme naročito popularna podjela srbijanskih povjesničara (istoričara) analitičara, političara, medijskih aktivista… hrvatske političke scene u zadnjih više od sto godina, a naročito danas. Oni ju jednostavno dijele na: a) „desne frankovce“, em se zna tko su ti i b) "lijeve frankovce" kojima po toj podjeli pripadaju haesesovci (povijesni, ovi današnji ne pripadaju nikamo) i hrvatski komunisti od kraljevina preko raznih, komunističkih  Jugoslavija. (Danas, objektivno, malo njih.) Tko je u toj podjeli najopakiji „lijevi frankovac“ pitanje je čitatelju za „milijun dolara“? Znam kako poštovani čitatelj ne zna odgovor, a kad ga bude pročitao postoji opasnost da poskoči pa padne iza ili ispred ekrana. Ovo upozorenje pišem kako ne bih odgovarao za moguće ozlijede, lomove i eventualne slične posljedice, naročito po mentalno zdravlje. Odgovor je, odgovor je…: Vladimir Bakarić! (Nadam se, poštovani čitatelju kako ste ovo stoički podnijeli, bez posljedica.)

Nogometaši – isto

Što onda možemo očekivati od tematiziranja u SNV Novostima nogometa, pa još u NDH. Ništa dobroga, pa Saša Kosanović piše: „Pavelićeva ustaška reprezentacija je uoči početka susreta – a takve je igrala samo sa svojim nacističkim i fašističkim prijateljima, poput Njemačke, Italije i Mađarske, iako je spletom nesretnih okolnosti bila priznata od FIFA-e – pozdravljala uzdignutom desnicom, a kako su danas taj pozdrav i poklič ‘Za dom spremni’ uobičajeni na tribinama s navijačima hrvatske reprezentacije, ljudi se zbune, pa ni sami ne znaju žive li u NDH ili RH.“ Očito je, najprije, riječ o namjeri moćne potpore gospodar' Pupovcu, a cilja se i dalekometnije i dalekosežnije. Usuprot svim opasnostima, ugazimo u navedeni citat. Prvo nije postojala nikakva „Pavelićeva ustaška reprezentacija“, već se radilo o reprezentaciji HNS-a koja je osnovana 13. lipnja 1912. u vrijeme Austro-Ugarske. Uskoro dolazi Prvi svjetski rat i nema nogometa. Od 1918. traje prva Jugoslavija i Hrvati igraju za tu državu. Onda 26. kolovoza 1939. dolazi Banovina Hrvatska i od 1940. obnovljen je Hrvatski nogometni savez i hrvatska nogometna reprezentacija počinje igrati službene utakmice. Da ponovim, u vrijeme prve velikosrpske Jugoslavije na izdisaju Hrvati imaju svoj HNS i igraju međudržavne utakmice! Nakon toga raspada se prva Jugoslavija i nastaje hrvatska država 10. travnja 1941. pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. I u vrijeme danas sotonizirane i napadane NDH Hrvatska 17. srpnja 1941. postaje članica svjetske nogometne organizacije FIFA-e. Neki će se zapitati Hrvatska nije bila članica europske nogometne organizacije UEFA-e? Pa zato što je nije bilo, nastala je tek 15. lipnja 1954. u Baselu. Još podatak za one koji ne znaju ili prešućuju, Hrvatska je (od)igrala službeni utakmicu i u vrijeme druge još gore po Hrvate Jugoslavije, 12. rujna 1956. na stadionu Maksimir protiv Indonezije i pobijedila sa 5:2 (4:1). Pod izborničkim trojcem Bruno Knežević, Leo Lemešić i Franjo Wölfl, te uz pomoć Ljube Benlića, za Hrvatsku su zaigrali Ante Vulić, Svemir Delić, Ante Vidošević, Stane Krstulović, Vladimir Klaić, Ante Žanetić, Sulejman Rebac, Željko Matuš, Dražan Jerković, Joško Vidošević i Aleksandar Benko. Strijelci za Hrvatsku bili su: Matuš, Krstulović, Benko te Rebac (2). A da je i ta Hrvatska bila jako, potvrđuje činjenicu da je prije ove utakmice Jugoslavija – za koju su uglavnom igrali Hrvati: Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Bruno Belin, Ivica Horvat, Bernard Vukas i Branko Zebec – pobijedila istu tu Indoneziju sa 4:2.

Dakle, riječ je o nogometašima i nogometnoj reprezentaciji. Primjerice, iako bih mogao napisati kako je današnja nogometna reprezentacija Srbije, Fudbalskog saveza Srbije, „Vučičeva četnička (i desnih i lijevih četnika) reprezentacija“ lagao bih bez obzira na njegov silni utjecaj na nju i na nogomet, pored ostaloga, u Srbiji. Nikako, naime, svim srbijanskim reprezentativcima ne bih mogao prikvačiti na  dres četničku mrtvačku glavu s kostima, pa čak i oni koji su četnički simpatizeri prvenstveno su nogometaši. Kosanović, vidimo i unazad, može.

Drugo ta „ustaška“ reprezentacija nije bila „spletom nesretnih okolnosti priznata od FIFE“, kako piše Kosanović, već je bio „priznat“, preciznije, primljen u članstvo, HNS. FIFA je i tada i sada univerzalna  organizacija – nogometaša, njihovih saveza, i malo ili nimalo se brine o režimima u zemljama gdje se igra – nogomet, radi li u njoj arhipelag Gulag, gladuje li se u njoj i sl. Kako bilo tako se jednostavno laže i pakira još i nogometno ustaštvo ovom narodu ovdje i to svima, koji su živjeli tada i živućima sada. Baš je frajer taj Kosanović – za novce ovdašnjih poreznih obveznika, psuje im, i gore od toga, ustašku mater. Ta reprezentacija (nogometaši) „pozdravljala je uzdignutom desnicom“, doduše prije utakmice (o.a.), poslije, za vrijeme utakmice nisu dizali ruke u zrak jer bi bio penal. Zamišljam, prije susreta s reprezentacijom Trećeg Reicha u Stuttgartu, Beču, na pozdrav njemačkih reprezentativaca s uzdignutom desnicom, hrvatski nogometaši su trebali odzdraviti s desnicom – u gaćama… A kako su danas taj pozdrav i poklič ‘Za dom spremni’ uobičajeni na tribinama s navijačima hrvatske reprezentacije, ljudi se zbune, pa ni sami ne znaju žive li u NDH ili RH“, nastavlja Saša Kosanović u zaključku ovog odjeljka tekstića. Ovdje smo pri krucijalnoj podmetačini jer „onda“ se pozdravljalo prije utakmice i službeno, a ovo, pri čemu ne vjerujem da itko u publici diže desnicu, al' dobro – sve se događa za vrijeme i poslije utakmice kao – eksces. Takvo ponašanje publike je sankcionirano, kažnjivo, a to je Kosanoviću „isto“, pa ovu „sitnicu“ ni ne spominje

Ima još jedan zanimljivi „detalj“ kojega on prešućuje, a prešućivanje je, najčešće, gore i od laži, naime činjenicu kako su, skoro, svi reprezentativci HNS-a za NDH završili 1945., vrlo brzo, u Beogradu. Počeli su igrati za vojsku, KNOJ (Udba), zatim za Partizan (KOS), a neki su stekli i zavidnu slavu u „Titinoj, komunističkoj, nogometnoj reprezentaciji“, posebno, primjerice u susretu sa „Staljinovom staljinističkom reprezentacijom“. Zabavljali su svojom igrom Srbijance, profesionalne vojnike (udbaši su se vezali uz Crvenu zvijezdu) prikrivene (lijeve) četnike pa i sve „narode i narodnosti“, kao reprezentativci FSJ (Fudbalski savez Jugoslavije), a kosovci za Partizan. Zašto je to Kosanović prešutio? Vrlo vjerojatno zato što i on ovdašnju političku scenu, povijesnu i aktualnu, dijeli na „desne frankovce“ i „lijeve frankovce“, pa tako postupa i s nogometašima, kako onda tako i sada, dakako i s kibicima.

Koji je izlaz? Ponekad sam pomišljao, zabrana nogometa, ali to je i zbog FIFA-e, ali i niza drugih razloga, nemoguće. Onda sam odlučio pomoći ovdašnjim i tamošnjim i lijevim i desnim četnicima, udrugarima i udrugaricama, antinacističkim nacistima, liberalfašistima i inima i potražiti tu konstantu, taj najvažniji zajednički nazivnik između NDH i RH. Ustanovio kako je to – zrak, ustvari kisik. Jednostavno je,posauga ga se pa gotovo, a ne ovako tražiti ustašu po ustašu, konstanticu po konstanticu, „ustašluk“ po „ustašluk“…, a i manje boli pri čemu su duševne boli isključene. Prethodno se, naravno, oni koji to već zaslužuju, opskrbe s bocama, kao ronioci. Jer ni ne radi se o ničemu drugome, osim, eventualno, pokoravanju. The End!

Mato Dretvić Filakov