Čini mi se da sam ja na redu

Te zvijeri se stvarno ne igraju s nama. Oni ubijaju, siluju i kolju

 

 

Naizgled običan

tek jesenji dan

U dušu i oči uvukla se tuga

Odlazim, ne znam

da l' ću se vratiti

To je moja zemlja ne treba mi druga

Zavežljaj u ruci

najlonska vrećica

Beskrajna kolona osvrćem se kući

Moja duša sjetna

tugom ispunjena

Eksplodirat hoće, a glava mi pući

 

Jecati se ne smije

ma kol'ko boljelo

Kundak uvijek spreman bradatih spodoba

Odjekuje pjesma

pijanih koljača…

Ovo je smak svijeta… koje je to doba?

 

Odlazim u tamu

gdje svjetlosti nema…

A paklena sila oganj smrti plete

Dok ćutnje su moje

S majkom, ocem, dragom

Osvrćem se čujem, jeca plače dijete

 

…pa teže mi bude pomislim moja su… sva djeca.

 

Ne nije to san

Shvatih agoniju

Te zvijeri se stvarno ne igraju s nama

Oni ubijaju,

siluju i kolju…

sa njihovim dušama stvarno vlada tama

 

O, kako prije

ne shvatih tu stvarnost

makar bih sebi tada presudio…

Jer ovo što rade

ni zvijeri ne čine

bilo bi mi lakše da nisam vidio…

 

Naizgled običan

tek jesenji dan je

zvjezdice sa neba šalju nam signale

ponosni budite

radujte se Bogu

 

Kroz noć tihu negdje čujemo rafale…

 

U oči kad gledaš

Onome tko puca

Nemire ćeš vidjeti u svakom pogledu

Poruka je jača

Od svakoga metka

 

Žurim, čini mi se da sam ja na redu…

 

S Bogom, volim vas!!

 

Vladimir Živaljić, Vukovar