Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će njihova žrtva

POPUT GUSAKA SRLJAMO U MAGLI

Dana 24. 11. 1918. proći će 101 godina od vremena kad je Stjepan Radić na sjednici Narodnog vijeća SHS-a u Zagrebu održao povijesni govor kojim je upozorio: „..Ne srljajte kao guske u maglu!“

Stjepan Radić je rođen 1871. godine ili u vrijeme plejade uglednih hrvatskih umjetnika i, na neki način, političara tog vremena, A. G. Matoša rođenog 1873., a deset godina kasnije 1883., rodio se I. Meštrović genijalni i svjetski priznati kipar, da bi se 1891. rodio veliki pjesnik i boem Tin (Augustin) Ujević, a M. Krleža 1893. godine. Golemo je pitanje u kojoj su mjeri spomenuta i vrlo dična gospoda hrvatske umjetnosti, i neizbježne politike tih godina, bili izgubljeni u magli koja se do dana današnjeg nije podigla da bi prepoznali smisao države nastale nekom vrstom plebiscitnog otpora 1991. godine. Bila je to godina povijesnog protesta za život i sudbinu Hrvatske u svim prethodnim državama nastalim od mađarske Pacta Convente 1102. preko Austro-Ugarske monarhije i njenog poraza nakon Prvog svjetskog rata 1918., pa i Drugog svjetskog rata, da ju nazovemo, Titove Jugoslavije.

Hrvatska je, kao država uvijek bila, ne svojom voljom, na strani gubitnice svih ratova i dijelila je sudbinu na koju nije mogla utjecati. Nakon Prvog svjetskog rata dodijeljena je, voljom i politikom velikih sila u Versaillesu, Srbiji kako bi postala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta država trajala do 1928. godine ili do dana kad je Puniša Račić (1928.) u Skupštini ispraznio pištolj na hrvatske delegate i smrtno ranio njenog prvaka Stjepana Radića. Njegovom smrću kralj Aleksandar Karađorđević nije tražio razloge nego je ukinuo parlamentarnu skupštinu, a državu SHS proglasio dinastičkom monarhijom pod nazivom: Kraljevina Jugoslavija; ona je trajala sve do travnja 1941. godine kad je kapitulirala i proglasila se istom onakvom državom pod predsjedanjem M. Nedića i fašiste D. Ljotića kakva je u Hrvatskoj nastala proglašenim poglavnikom A. Pavelićem s ustašama. Obje države bile su iste, kao i sve na putu njemačke pobjede od Berlina do Moskve, u provedbi rasnih zakona prvenstveno ustanovljenih za istrebljivanje Židova kojima su u Hrvatskoj dodani Srbi. Ne radi istrebljenja, kako to srpska politika prikazuje, nego radi revanšizma „onih“ koji su se jako dobro poznavali, rekli bi, kao žandari i šverceri duhana. Uče li naša djeca povijest uz prepoznavanje činjenica ili su one jednako zanemarene i zamagljene da bi se pridalo značenje posljedicama umjesto uzrocima?

Hrvatska je u Kraljevini SHS, kao i u Kraljevini Jugoslaviji bila jednako beznačajna, a po svemu sudeći, i u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata bila je pod hipotekom osude zbog države NDH. Srbija je sloganom ravnopravnosti i „bratstva i jedinstva“ bila ravnopravnija od ostalih država, ako ni sa čim drugim, sasvim sigurno kadrom za diplomaciju kao i rukovodećim kadrom JNA i ostacima tajnih službi A. Rankovića.

Simbolika „magle i hrvatskog srljanja u nju“ sadržana je u politici Hrvatske koja se uspješno obranila od srpske agresije, ali ne i od politike kojom  Srbija, kao gubitnica rata i politike Slobodana Miloševića, uspijeva gubitak rata nastaviti, „drugim sredstvima,“ proglašavajući hrvatsku pobjedu činom obnavljanja NDH ili ustašizacije Hrvatske s kojom suvremena Hrvatska nema nikakve veze izvan one koja joj se nameće od Srbije kojoj nitko nije prigovorio za vraćanje monarhističkog simbola kokarde protiv koje se Srbija navodno borila petokrakom. Zar da bi danas rehabilitacijom Draže Mihajlovića i uz nacionalističku stranku  Vojislava Šešelja legitimirala se fašizmom kojeg pripisuje Hrvatskoj? Suvremena Hrvatska kao članica EU-a nije sposobna obraniti se od srpske političke  agresije, a još i manje dobiti podršku u EU Parlamentu koji nikad nije reagirao na rehabilitaciju  četnika u Srbiji čiji se zločini ni po čemu ne razlikuju od ustaških koje Hrvatska država, unatoč činjenici da ih službeno osuđuje, ali ne i gluposti poput početne boje polja na hrvatskom povijesnom grbu ili pak apelu ZDS-a koji je neovisan o režimu koji ga koristi. Hrvatska je izložena upornim i stalnim osudama ustaških zločina uz toleriranje i rehabilitaciju četničkih, pa i partizanskih zločina. Zar je moguće da nitko nije u stanju argumentima označiti srpsku politiku Memoranduma SANU-a, s primjesama politike u BiH, kao oblik fašizacije?

Hrvatska, kao članica EU-a, dužna je naći saveznike koji bi hrvatski politički položaj oslobodila lažnih i osmišljenih optužbi za fašizam od države Srbije koja do dana današnjeg nije odgovarala za ratne sukobe koje je izazvala 1991. godine, a još i manje odgovarala za nestale osobe, za otuđenu i uništenu imovinu, a još i manje je odgovarala za naknadu učinjene ratne štete u Hrvatskoj. Glupi su, sumanuti i krajnje nepotrebni unutarstranački sukobi u kojima dominira borba za pozicije vlasti umjesto za njen gospodarski razvoj o čijem beznađu više od bilo čega svjedoči demografska slika koja ako nastavi istim načinom Hrvatska će u relativno kratkom vremenu izgubiti nacionalni identitet i nužno će biti oslonjena na uvoz radne snage koja neće biti najamnička nego će biti radna i po učinku nagrađena i, budimo sigurni, nadmašit će one koji su radnu snagu uveli kao pomoć što će se ubrzo pretvoriti u kadrovsku i gospodarsku nacionalnu bespomoćnost!

Hrvatska u postojećoj političkoj situaciji troši silnu energiju koja joj nedostaje kako bi artikulirala, prije svih ostalih pitanja, gospodarsku strategiju za energetski program, za poljoprivrednu i za stočnu  proizvodnju u kojoj bi turizam bio uzgredna djelatnost umjesto gospodarskog oslonca ovisnog o klimatskim čimbenicima.

Hrvatsko nacionalno pitanje nije u obrazovanju

Država Hrvatska stvarana u vatri obrane, pokazalo se, nije u stanju obraniti se od srpskih i političkih fašista koji pod farsom antifašizma pokušavaju slavljem zvijezde petokrake maskirati kokardu i prikazati Hrvatsku kakva ona nije. Budućnost se ne čini dalekom u tehnološkom razvoju koji će, htjeli mi ili ne, razviti posve novi svijet   upravljanja i kontrole za čiji smo potencijal apsolutno nezainteresirani. O našoj, da ju nazovem, nagrađenoj mladosti koja dominira na međunarodnim natjecanjima znanja još se nitko nije interesirao mjerom brige za razvojni sustav primjene njihova znanja i umijeća već se umjesto toga bavimo sustavom obrazovanja u kojem nikad nije dominiralo znanje nego interesi pojedinaca koji s njim vješto manipuliraju u nastavnim predmetima povijesti i literature koja je sve manje stručna, a sve više usmjerena na činjenicu da je berlinski zid srušen samo kao fizička barijera što je ostavila golemi trag u glavama ovisnika o prošlosti koju bi valjalo zaboraviti zajedno s partizanima, ustašama i četnicima jer su svi oni prošlost na koju hrvatski narod nije bio u stanju utjecati ili smo bili dio političke i svake druge magle u kojoj smo poput gusaka što se u njoj ne snalazimo kako nas je upozorio Stjepan Radić.

Hrvatsko nacionalno pitanje nije u obrazovanju o čemu zorno svjedoče učenici koji osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima matematike, računarstva, govorništva i drugim suvremenim disciplinama već u nedostatku svega što se drži građanskim civiliziranim normama ponašanja i komuniciranja (ulazak u prometala s naprtnjačama na leđima umjesto u rukama, ne ustupanje mjesta starijim i invalidnim osobama) uz neprimjereno odijevanje u svečanim prigodama. Odgoj naše mladeži, najjednostavnije rečeno, nije na crti uzajamnog poštovanja i tolerancije, a još i manje najnužnije solidarnosti u osuđivanju neprimjerenih pojava u smislu kolektivnog reagiranja, recimo, spram osoba koje otpatke ne bacaju u koš nego ga, da se slikovito izrazim, gađaju. 

Da se vratimo podnaslovu. U civiliziranim građanskim društvima prijestupnik ako za svoj neprimjereni čin ne osjeti prijezir njegova okruženja bit će ohrabren umjesto ponižen. Zato bi svima moralo biti jasno da reforma obrazovanja ima puno snažniji socijalni utjecaj ako se članovi zajednice odgajaju za život umjesto što se obrazuju. Razlog je vrlo jednostavan! Obrazovanje je individualna sposobnost ili, ako netko hoće osobnost, a odgoj je čin kolektivne odgovornosti; on nam nedostaje da bi ostvarili disciplinu reda, rada i odgovornosti! Englezi nam u tom smislu mogu biti nesimpatični i po mojem mišljenju nisu nam bili povijesno naklonjeni. Unatoč tomu držim da ih valja poštivati i od njih bi valjalo učiti i njihov odgoj usvojiti.  Australiju su učinili moćnom, velikom i nadasve socijalnom i discipliniranom državom njihovi osuđenici pobunom u Parramatti. Njihova disciplina i odgovornost SAD-a učinili su moćnom i velikom državom zahvaljujući dominaciji jezične i radne kulture. Indiju su kao dijelom kolonijalnog imperija disciplinirali da bi danas njezino gospodarstvo bilježilo golemi uspon. Napokon, engleska tradicija poštovanja obitelji engleske krune dokaz je odnjegovane discipline (kulture) koja je surova i gruba, dosljedna i čvrsta! Englezi su ponosni na svoju kraljevsku tradiciju što je neupitni primjer kolektivnog poštovanja tradicije koja se čuva i kojoj, tako Englezi misle, samo se budale odupiru.

Željko Mataja