Tko financira Miroslava Škoru?

Ivan Vrdoljak, Vladimir Šeks, Vladimir Putin, Kinezi…

Svi izbori pa i oni predsjednički zahtijevaju veliki novac za pokrivanje troškova  izborne kampanje odnosno njezine administrativne i informatičke infrastrukture, stručnjaka i volontera  te logistike. Oglasi u medijima, tiskare, panoi, plakati, bilbordi, letci, depliani, štandovi, unajmljivanje dvorana, voditelji tribina, domjenci, prijevoz, prostor za izborni stožer, računala, telefoni, faksovi, papir i tako dalje. Sve to treba izravno ili neizravno platiti što nije mali novac pa je stoga logično pitanje tko će sve to platiti, na primjer za neovisnog predsjedničkog kandidata dr. sc. Miroslava Škoru? Naime, neovisni kandidati nemaju stranačku logističku  i financijsku potporu, pa je u kontekstu te činjenice potpuno logično pitanje hoće li on doista sve te troškove i račune podmiriti odnosno platiti svojim novcem, poglavito zato jer je izjavio da sve troškove kampanje sâm plaća? Pa onda je li u skladu s tim prije početka izborne kampanje u tu svrhu sa svog računa u banci podigao 3-4 milijuna kuna ili podigao toliki kredit, jer bez najmanje toliko novca a možda i više izborna kampanja kakva je njegova ne može se provesti!

Poznato je da je gospodin Miroslav Škoro racionalan i štedljiv čovjek tako da su mala vjerojatnost i mogućnost da bi on potrošio toliki svoj novac za izbornu kampanju, za koju nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti hoće li mu donijeti pobjedu na izborima te položaj predsjednika Republike. Osim, ako javnosti pokaže i dokaže da je pred početak izborne kampanje sa svog računa u banci podigao tih minimalno potrebnih 3-4 milijuna kuna, ili da je podigao kredit u tolikom ili i većem iznosu! Hic Rhodus, hic salta! Ovdje je banka, tu su novinari i TV kamere, pokaži i dokaži odakle je novac za kampanju!

A ako to javnosti ne pokaže i dokaže, što se onda može pretpostaviti tko će vjerojatno biti sponzori te neizravno i prikriveno dati najveći dio novca za pokrivanje troškova njegove izborne kampanje? Jer, taj novac ne može doći „iz zraka“, i netko ga stoga mora dati. Samo se po sebi razumije da će ga dati oni koji su politički, ekonomski, društveno, kulturalno te i međunarodno politički i ekonomski zainteresirani te imaju konkretne i grupne interese da Miroslav Škoro uđe u drugi krug izbora ili i da bude izabran za predsjednika Republike Hrvatske!

Utemeljeno se može pretpostaviti da će najveći dio novca potrebnog za pokrivanje troškova izborne kampanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore neizravno  i posredno vjerojatno osigurati prikriveni sponzori kao što su to Prvo plinarsko društvo – PPD (Pavao Vujnovac i „mentor“ mu Ivan Vrdoljak), Pevec d.d. (Mario Radić, Jurica Lovrinčević, Krešo Bubalo), Dicentra d.o.o. i još neki, a medijski pokrivati Z1 televizija i Osječka televizija (tzv. odnosno lažna „desničarska“ emisija Bujica urednika Velimira Bujanca; te će u globalu sve to koordinirati i podupirati aktualni političko-gospodarsko-medijski „lobi“ Vladimira Šeksa u Osijeku.

A zašto će oni podupirati pa neizravno te prikriveno i dati najveći dio novca za pokrivanje troškova izborne kampanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore? U navedenim tvrtkama i još nekim veliki je udio ruskog kapitala tako da su one zastupnice i promicateljice ruske energetske, financijske, trgovinske i druge gospodarske i političke strategije i interesâ u Republici Hrvatskoj. Ruske Federacije i predsjednika Vladimira Putina strateški je pak politički interes i potreba da Kolinda Grabar-Kitarović kao dionik demokratskih i zapadnocivilizacijskih te geopolitičkih i geostrateških pogleda i strategijâ SAD-a i NATO-a, ne bude ponovo izabrana za predsjednicu Republike Hrvatske!

Time bi Rusija nakon Agrokora/Fonteks grupe, energetike – plin i nafta, banaka, turizma, plodnog zemljišta i pitke vode, medija itd.; dobila  potpunu i političku kontrolu nad Republikom Hrvatskom jer je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković privrženik i subjekt Merkel-strategije Sjeverni plinski tok (2) i distanciranja od SAD i NATO-a čime je bilo iznuđeno da SAD moraju spriječiti da Izrael bojne zrakoplove proda Hrvatskoj, opstruiranje Inicijative Tri mora, Agrokor/Fonteks grupa i mnogi drugi gospodarski subjekti su u rukama ruskog kapitala i političkog utjecaja, pasivni promatrač opstrukcije izgradnje plutajućeg LNG-terminala na Krku (u Skupštini primorsko-goranske županije u tome surađuju i zajedno glasuju vijećnici SDP-a i HDZ-a!), radnici iz državâ EU nisu dobili posao izgradnje Pelješkog mosta nego Kina, a novac su dali porezni obveznici iz EU-država (!); plutajući spremnik LNG-terminala gradi kinesko brodogradilište kao da to nije par exellence i vojno i sigurnosno pitanje, suradnja s Huaweijem „cvate“ a predsjednik Sabora Gordan Jandroković nedavnim posjetom Kini sve to proširuje i učvršćuje, i tako dalje.

Sve su to motivi i razlozi da će navedene i druge tvrtke, gospodarstvenici i političari koji su pod utjecajem ruskog kapitala i političkih interesa; neizravno i izravno, prikriveno i otvoreno dati financijsku i drugu potporu izbornoj kampanji Miroslava Škore da bi on kao tobože desni, nacionalni i domoljubni predsjednički kandidat; Kolindi Grabar-Kitarović oduzeo glasove desnog, tradicionalnog i domoljubnog biračkoga tijela i tako pokušao spriječiti da ona uđe u drugi krug predsjedničkih izbora! A onda su prevaga i dominantan utjecaj pa i pobjeda ruskih interesa u energetici, trgovini, bankarstvu, turizmu, poljoprivredi, medijima, politici itd. osigurani; jer su i Miroslav Škoro i Zoran Milanović prikriveni favoriti i produžena ruka i ruskih gospodarskih i političkih interesa, pa je stoga pobjeda bilo kojeg od njih na izborima – i trijumf politike Rusije i predsjednika Putina!

No u surječju svega prethodno navedenog nameće se pitanje: pa zar nije neočekivano i nelogično da su kandidat Miroslav Škoro i njegov iz „duboke“ sjene izborni mentor Vladimir Šeks prikriveno i izravno zastupnici ruskih gospodarskih i političkih interesa, te potencijalno i neizravno to isto preko predsjedničkog kandidata Zorana Milanovića? Naime, politička je, društvena i intelektualna povijesna činjenica da današnje demokratske i nezavisne države hrvatskoga naroda Republike Hrvatske; nikako i nikada ne bi bilo bez neizravne i izravne, prikrivene i otvorene, tajne i javne političke, diplomatske, logističke i ine potpore te pomoći i Sjedinjenih Američkih Država! Bez te višestruke neizravne i izravne potpore i pomoći ne bi mogla biti provedena oslobodilačka akcija „Oluja“ ni vraćeno u sastav hrvatske države okupirano Hrvatsko Podunavlje i Vukovar, na sudu u Den Haagu vrlo vjerojatno ne bi bili oslobođeni neopravdano optuženi generali Ante Gotovina i Mladen Markač a Republika Hrvatska  bila bi osuđena za tzv. „udruženi zločinački poduhvat“. Također, bez izravne političke i diplomatske potpore i pomoći SAD Republika Hrvatska ne bi bila primljena u NATO i u Europsku uniju, što znači da bi i dalje sa Srbijom bila u „balkanskome loncu“! Arbitražni sud sa Republikom Slovenijom oko granice u Savudrijskoj vali već odavno bi bio izgubljen, da nije bilo informacije i dokaza da je Slovenija „kontaminirala“ proces što se također može zahvaliti SAD-u.

KOMU TREBA DISTANCIRANJE OD EUROATLANTSKIH INTEGRACIJA?

Zašto bi politička i financijska oligarhija koja vlada Hrvatskom imala potrebu da se sve to politički i društveno zaboravi, i interes da se distancira od daljnjih političkih, ekonomskih, gospodarskih, društvenih, kulturnih i inih euroatlantskih integracija Hrvatske? Zašto bi oni bili zainteresirani za odmak od daljnjih euroatlantskih integracija, te protivno i uvedenim sankcijama zbog aneksije Krima bili za intenzivnu ekonomsku, gospodarsku, financijsku, trgovinsku pa na kraju i političku suradnju s Ruskom Federacijom, te što njih uopće povezuje i veže s Rusijom? Možda sjećanja, sentimenti, nostalgija, ideologija, politika, ekonomija, trgovina, energenti itd.; te i grupni interesi? Što to od navedenog odgovara stvarnosti?

Politička i financijska oligarhija proizašla iz kriminalne pretvorbe i privatizacije svojim znanjem, vještinama, inventivnosti, poslovnom sposobnošću te radnom kulturom, etikom i moralom nije dorasla standardima, zahtjevima i izazovima ekonomije, tehnologije, slobodnog tržišta i kulture euroatlantskih država; u kojima ne mogu proći te i ne prolaze dogovorna ekonomija, ortački kapitalizam, korupcija, klijentelizam, kleptokracija, kakistokracija, autoritarizam i fiktivna demokracija. Unatoč tome što je Hrvatska članica Europske unije, većina proizvoda, roba i usluga nisu konkurentni na tom velikom i slobodnom tržištu! I što onda ostaje nego tržišta državâ proisteklih iz bivše Jugoslavije, dijelom iz Sovjetskog Saveza te i sama Rusija. Naime, te su države tehničko-tehnološki, tržišno-gospodarski te radnom kulturom ipak na nešto nižoj razini kompetentnosti i kompetitivnosti od Hrvatske. Naravno, ima tu i još nekih starih poslovnih veza, poznanstava i prijateljstava iz vremena ASTRA-e, Velebita, Progresa i drugih reeksportera (pa i nekih službi odnosno „UDB-e“).

Dakle, sentimente, sjećanja, (jugo)nostalgiju, poznanstva, prijateljstva i slične emocionalne i sociokulturne kategorije; ipak primarno treba promatrati i prosuđivati u okviru prethodno navedenih gospodarskih, financijskih te izvozno-uvoznih potreba i interesa političke i financijske oligarhije na tržištima tzv. „regiona“ te šire i Rusije. Odatle dolazi, promiče se  i financira i tako široka i intenzivna suradnja i razmjena s državama tzv. „regiona“ na kulturnoj, estradnoj, medijskoj, športskoj i inoj razini. Mnogobrojne zajedničke  kazališne predstave i festivali (oživljeni Ristić-Šerbedžijin yu-projekt Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar – KPGT), filmske koprodukcije, likovne manifestacije, nakladnički projekti, estradni i cajka-subkulturni spektakli, velika zastupljenost u glavnim medijima oligarhije banalnih tema iz tzv. „regiona“, brojna športska natjecanja i tako dalje. Pa ne može nikako biti slučajnost da se športska natjecanja nazivaju „regionalne“ lige, kao da države proistekle iz bivše Jugoslavije nisu suverene i članice Ujedinjenih naroda, nego su po tome i dalje „regije“ te poodavno nepostojeće Jugoslavije!

Zbog svega toga daljnji politički, ekonomski, društveni, kulturni i ostali euroatlantski integracijski procesi i udaljavanje Hrvatske od tzv. „regiona“ te ruskog tržišta, energenata i investicija itd.; ugrozili bi gospodarske, financijske, trgovinske  i ostale interese vladajuće političke i financijske oligarhije. Koja nije obrazovana, dorasla i sposobna biti konkurentna u euroatlantskom svijetu demokracije, slobode, vladavine prava, nezavisnih i pluralnih medija, ljudskih i građanskih prava i sloboda te tržišnog i socijalnog gospodarstva! A da bi se to spriječilo, na izborima treba pobijediti ili izravni i otvoreni kandidat financijske i političke oligarhije Zoran Milanović, ili njihov neizravni i prikriveni kandidat te „kukavičje jaje“ desnom, demokršćanskom, Miroslav Škoro.

Erih Lesjak