Kako će na predsjedničkim izborima proći HDZ?

Plenkoviću je, kao i prije Sanaderu i Kosor, isplativije da izgubi HDZ-ova kandidatkinja

 

 

U vrijeme predsjednikovanja Vladom i HDZ-om Andrej Plenković je, pojednostavljeno rečeno, suzio, zatvorio HDZ prema desnici, ideološki i kadrovski, a otvorio prema ljevici – HNS-u, što je od njega ostalo, Bandićevim „žetončićima“, ponekom od Bere izbjeglom SDP-ovcu. Šire, prema parapolitičkim kvaziliberalnim udrugama, tipa Veljačine. Zgodimična, mlaka pozivanja na Tuđmana i „izvorni HDZ“ služe samo projugoslavenskim „liberalima“ kao poticaj za optužbu o stvaranju kulta Franje Tuđmana. Naravno kako je to propagandna laž, jer odavno traje suprotni proces, pa i u HDZ-u, detuđmanizacije i dubinske dekroatizacije Hrvatske. Proces vraćanja kulta SFRJ i to u paradoksalnoj „liberalnoj“ izvedbi.

Tko je na ovim izborima Plenkovićev lažni zec u predsjedničkoj utrci?

 

SFRJ i „liberalizam“ dva su suprotstavljena pojma, neprijateljska – ona je progonila liberale, poglavito „trule“. Danas se kvaziliberali, na totalitaristički način, bore za „Jugoslaviju“ i progone one koji misle drugačije – da je sreće i logora ovi „liberali“ bi ih tamo strpali. Ustvari, povijest se vraća i više nego kao farsa, kao neka stota reciklaža strvine. Poglavito u mediji. Onepismenjeni publikum to nit' vidi, nit' ga zanima.

 

Kako je Plenković otvorio „lijevu kapiju“, a zatvorio desnu i kako se to svidjelo biračima zorno su pokazali rezultati HDZ-a na izborima za EU parlament. Kad se u kampanju još uključio Miroslav Škoro i pozvao glasače HDZ-a da biraju njega postalo je razvidno kako su ovi predsjednički izbori ustvari (pred)izbori u HDZ-u s jedne „bande“, a s druge borba za njegov opstanak. Krenut ćemo u njezino oslikavanje sa Zrinjevca, iz Ministarstva vanjskih poslova. Troje, anketno gledeć', glavnih kandidata iz te su „štale“, štale zato što se predsjednička utrka može usporediti s trkom konja.

 

Milanović

 

Zoran Milanović kaže kako je on tamo „stigao prvi“ i prije Predsjednice Kolinde GK, a Škoro je, onako, nešto kao „provincijski diplomat“ (pih, „konzul“ u mađarskoj provinciji). Milanovića je ondje zaposlio HDZ pa ga se može označiti kao Hadezeov nestranački kadar (karijerni, ili možda karijeristički?). Očeve intervencije (član HDZ-a, osim ostaloga, pomoćnik ministra prosvjete…) sigurno mu nisu odmogle. Mogli bismo i dalje i „dublje“, nu ovoliko je sasvim dostatno. Godine 1999. Zoran Milanović se upisao u Partiju. I time je on postao stariji partijaš nego kolega mu iz iste „štale“ – Andrej Plenković hadezejac, koji se u Zajednicu upisao tek za Jadranke Kosor. (Koliko sam tu branio od rugalice „Jaca“, a sad, s tugom, moram ustvrditi kako je postala – Jada i pridružila se jadima, Mesiću, Sanaderu, Lignji… Tko li je sljedeći?). Bivajući u diplomaciji, ma i hvatajući krivine s posla, pričaju kolege, mora da je i tamo nanjušio vjetar promjene. Sjajan timing, nit' prerano, recimo 1998., nit' prekasno, dvije tisućite, za upis. U Partiju ga je primio crveni zmaj Mile, preko neke kvartovske ćelije, isti onaj koji je i Račana držao iznad vode (Zagreb) dok je bilo gusto. Tako je stigao do vrha politike  koristeći „dva putića“, jedan HDZ-ov („karijerni“) i drugi partijski („politički“).

 

Nekako je nezamijećeno ostalo kako, ali uopće i zašto, se Milanović pojavio kao predsjednički kandidat. Napuštajući SDP, čelno mjesto, ali i bilo kakav rad u Partiji, obećao je da se više ne će baviti politikom. U biznis će pa zarađivati lovu. Dugo nije bilo izgledno da bi ga Bero, njegov ljuti protivnik, i obrnuto, uopće i podržao u kandidaturi. Partija se osipala, prijetio joj je lagani raspad. A onda ju je Plenković „digao iz mrtvih“ s više poteza, a ključni se zbio realnim porazom HDZ-a na izborima za EU parlament čije je kandidate  oktroirao, pa dobio po „tamburi“ i s lijeva i s desna. Milanović očito ponovo nanjušio „krv“, a Beru stisli Zokini podupiratelji (tzv. centri moći, koji, kineski, ruski, koji crveni domaći tajkuni – taman posla da su bez toga uletjeli…) i sam se ponadao uspjehu na idućim parlamentarnim izborima – i eto Zoke, ponovno jaše. Sada kao Zoka osvetnik. Ovdje treba kao neobično važnu činjenicu uvidjeti kako medija u potpunosti štiti Milanovića, kako od njegovih, i obiteljskih afera, ni ne spominjući ih, a o tome da mu „gafove“ ne zamjećuje, a on ih proizvodi svaki dan, dok kandidatkinji Grabar-Kitarović sad već računaju u „gaf“ čim zine. Ne treba podcijeniti ni činjenicu kako ga, osim SDP-a podupire još dvanaest stranaka. Neke djeluju samo „točkasto“, IDS, Čačićeva sljedba, kako su ostale na političkom podu, ispod praga, ali i takve na izborima donose po nekoliko tisuća poneke i desetak tisuća glasova. Osim toga ovako se, s listinom podupiratelja barem neupućenima pokazuje koalicijski potencijal, „široku“, partijsku dušu – meko toplo krilo…

 

Škoro

 

Predsjednica je, valjda, „stara“, barem donekle, hadezeovka, a Škoro, vjerojatno, malo „mlađi“ po članstvu. Iz Sabora RH je izašao za Sanadera, tiho, pa je možda zaboravio na ispisnicu. Njegovi podržavatelji i suverenisti (Hasanbegović, Zekanović, Ilčić, Glasnović) jesu – nisu bili u HDZ-u, ali su bili na njegovoj izbornoj listi na prošlim parlamentarnim izborima i preko nje se popeli u sabornicu, donoseći mu i pregršt glasova, naročito Hasanbegović. Sad su uz Škoru protiv Plenkijeva HDZ-a i u borbi za njegove potencijalne glasače, naročito glasove njegovih aktivnih i neaktivnih članova. Tu je i zbrdazdolna sljedba mostaša skupljena svojedobno po Hrvatskoj od Metkovića do Kopanice, od ras-popova do nekakvih ljevičara, zelenih i inih. Opako su naudili HDZ-u, naročito Karamarku, ali i sebi, pa je od njih na koncu ostalo poneko klimavo brvno. Brzinom munje su se priključili Škori. Koliko će mu donijeti protuhadezeovskih glasova, a koliko odnijeti protumostaških neka računa njegov stožer.

 

Kolakušić

 

Možda bizarno, ali zanimljivo, prvi iza trojke, Mislav Kolakušić dolazi iz nedalekog Trgovačkog suda, iz Amruševe 2, ulaz iz Petrinjske. Godinu dana mlađi kolega pravnik od Milanovića koji je također nešto vremena proveo na tom sudu. Za Milanovićeva mandata, kada se kao i kasnije, više bavio fotografijom i politikom, naročito žestoko se sukobljavao sa Slavkom Linićem, ministrom financija u Milanovićevoj vladi, kojega je Zoka na koncu i potjerao, također zanimljivo. Kolakušić zastupa kvaziradikalna stajališta od kojih neka graniče s bedastoćama. Kao ono da bi odmah otpustio sto tisuća državnih službenika, dakle četvrtinu više nego što ih ima, čime bi trenutno zaustavio državu. Ili kako bi bio istodobno i predsjednik države i vlade i valjda Sabora RH. Vjerojatno i tužitelj i sudac, pa bi poput „komšijskog“ predsjednika Vučića mogao i tužiti samoga sebe, a onda si i suditi. Uporno kriči, osnovao i takvu udrugu, na korupciju, a nepoznato je je li, kao sudac otvorio, započeo, barem i jednu korupcijsku aferu. On navodno mami razne tzv protestne glasove, ali i kvazi desničarenjem nastoji naštetiti i Škori i Kolindi – objektivno igrajući za Milanovića. Njegova objava kako je do sada potrošio u kampanji samo 12 (slovima dvanaest) kuna pljuska je zdravom razumu. Uzmimo da u tom odsječku kampanje nije potrošio ni kune, ali što je onda s vremenom koje je posvetio politici i vodio političku kampanju na dugom, vremenskom štapu koja ga je dovela u EU parlament, a primao plaću kao sudac. Tako on, ako nikoga, a ono porezne obveznike, smatra idiotima. Uostalom, ponavljam, sucima, kao što je to i s tužiteljima i policijom („operativnom“ pravnom državom) treba zabraniti bavljenje politikom. Sucima još neko vrijeme i nakon što napuste sudačku dužnost.

 

Slabljenje HDZ-a iznutra

 

Opasnu igru po HDZ, osim ako nije popločena s namjerama, započeo je davno njegov predsjednik Andrej Plenković. Najprije se previše odugovlačilo s kandidaturom Predsjednice RH, a onda je dopustio da on figurira kao kandidat dok je ona u njegovoj sjeni. Na taj način, u konačnici, ona odgovara za rad Vlade, a na njega i njezine rezultate nije mogla nikako utjecati. Osim toga to djeluje vrlo podcjenjivački. Zato i Škoro i Milanović gađaju njega (Vladu) a u „odbijancu“ biva pogođena i Kolinda. Škoro čak u slučaju pobjede traži njegovu ostavku i izvanredne izbore. Na stranu što je zahtjev nelegalan (predizborno legitiman) jer Vladu bira i „čuva“ Sabor RH, u slučaju njegove pobjede lavina bi se mogla zakotrljati i stići do HDZ-ove kuće, umjesto crnog labuda pred njom bi mogao zaigrati – medo. Izvanredni izbori se vjerojatno ne bi dogodili, prvenstveno zbog hrvatskog predsjedanja EU-om, ali što je s izborima u HDZ-u, predviđenim za travanj?

 

Drugi scenarij je također zanimljiv, a za HDZ još opasniji, onaj po kojemu bi pobijedio Milanović, a dva su mu „putića“. Prvi, Kolinda Grabar-Kitarović se ne plasira u drugi krug, u njega uđu Milanović i Škoro. Dio njezinih glasača, iz osvete, glasaju za Milanovića, a većina ne izađe na izbore. I eto Zoke na Farmi Pantovčak. Drugi je sličan s tim što se u drugom krugu natječu Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović. Sad su Škorini birači „ljuti“, pa Zoka opet može dojahati do Pantovčaka. Što bi se tada događalo s HDZ-om, bili se raspolovio, raz-trojio, nu svakako bi pred nadolazeće izbore bitno oslabio.

 

Plenkoviću je sve to izgleda svejedno, možda zapravo igra na Milanovića, funkcija predsjednika RH, u kancelarskom sustavu ionako nije osobito važna. Nije ovo prvi puta da se vodstvo HDZ-a igra sa svojim kandidatima za predsjednika i svaki put je HDZ-ov kandidat „izgubio“ a stranka slabila. Ne trebam valjda spominjati Mesića kojemu je Kosorica glumila „zečicu“ u utrci, Hebrangovu sudbinu dva puta, jednom je dobio preko nekoliko prikrivenih HDZ-ovih kandidata, pa isplivala lignja… Sva ta posrnuća HDZ-ovog čelništva na idućim izborima ispravljali su glasači. Što ako im je toga već dosta?

 

Mato Dretvić Filakov