Hrvatski Fokus
Religija

Dominikanac Lacordaire o svetom Dominiku

Nakon revolucije nastoji uvesti pomirljivost između novih ideja parlamentarizma, nacionalne države i tradicionalnog učenja Crkve

 
 
Dubrovački dominikanac, Korčulanin Markolin Padovan preveo je  Lacordaireovu knjigu "Sveti Dominik" (Tiskara Jadran, 1921.), točno 80 godina nakon izlaska izvornog djela. Iako je ova knjiga umnoga francuskoga dominikanca ponešto zastarjela, ipak podržavam njezin pretisak jer me fascinira umjetnička vrijednost, goruće srce i blistav intelekt pisca, te objektivni prikazi života sv. Dominika temeljeni na povijesnim vrelima 13. stoljeća. S vremenom se slika sv. Dominika dosta zamutila te je Lacordaire brižljivo počistio naslage vremena i dopustio da izvori ispričaju priču, ne podliježući pritom poput velikoga povjesničara Julesa Micheleta emocijama i mašti u interpretaciji činjenica. Ipak oboje imaju zajedničku strast za gotovo slikarskom koloraturnošću teksta.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2019/12/henri_dominique_lacordaire.jpg
Kada sam kazao ponešto zastarjela knjiga to znači da je uspoređujem s kasnijim autorima koji su na osnovu objavljenih dokumenata lakše stvarali sinteze, pa i odbacivali ili ublažavali teze koje su npr. u 19. stoljeću iz nacionalnog ili ideološkog razloga ili neznanja postavljane i bile opće prihvaćane. Svakako da se ograđujem od stavova autora prema braći muslimanima; njegov prijezir prema turskom i arapskom svijetu plod je njegova vremena kada je europska civilizacija (znanstveno tehnička prije svega) trijumfirala; arapski astronomi, liječnici, geografi, i dr. učenjaci i znanstvenici su sve do 12. stoljeća nadkriljivali europske, pa i tolerancijom i civiliziranošću. Sad jesu u određenoj krizi, od velikih imena danas mogu se sjetiti samo Halila Džubrana.
 
Naglašavam da smo svi djeca svoga vremena (Lacordaire je živio sredinom XIX. st.), ali i da današnje nepromišljene velike migracije i vojne intervencije mogu jako razdražiti gotovo zaspale antagonizme; jer svijet nije naša volja, željica i predodžba! Tisućljetne kulture ne treba podcjenjivati. Značajni belgijski frankofoni povjesnik Henri Pirenne s naglaskom na ekonomiji i strukturi društva nešto drugačije vidi papinstvo i svjetovno kraljevstvo i carstvo; Barbara Tuchman se divi vanjskoj ljušturi kulture viteštva i trubadurstva, Huizinga pokušava uhvatiti trenutak u kojem Srednji vijek prelazi u moderno doba, na sličnom tragu je i Braudel, pa i nenadmašni Burckhardt. Henri Dominique Lacordaire je predstavnik katoličkih intelektualaca koji živeći nakon sloma napoleonštine i građanske revolucije nastoji uvesti pomirljivost između novih ideja parlamentarizma i nacionalne države i tradicionalnog učenja Katoličke Crkve.
 
Sklon mudrosti i sentencama, erudit i gorljivi vjernik on je prethodnik katolicizma Lava XIII. i Pija XI. i Pija XII., katolicizma koji je u dijalogu sa znanošću i s demokratskim težnjama društva koje je izašlo iz feudalnoga oklopa, ali u što? Možda tek u nešto fluidniju formu prisile "Das Kapitala"? Lacordaire mudro zbori: "čim jedno društvo koje se temelji na zabludi postane samo,tim se izlaže kušnji koju ne može izdržati nego kratko vrijeme, to kraće što se zabluda temelji na protuslovnijim temeljima i sadrži nemoralnije posljedice". O ulozi velikih povijesnih osobitosti smatra "kako se često malo razlikuju ideali što stvaraju velike ljude od ideala ljudi što samo uznemiruju svijet".
 
Dobro je usporediti autora sa suvremenim dominikanskim učenjakom (Guy) Bedouelleom koji je također želio približiti Lacordairevog sv. Dominika suvremenom čitatelju vrlo znalački, duhovito, jasno i točno, svjesno usredotočen samo na čvrste činjenice, ali tako da sa plodnom vodom legendi i spekulacija otječe i poezija života sv. Dominika neuhvatljiva krutim rešetkama logike i matematike. I Bedouelle ističe da su Lacordaireove stranice poetske i nadahnute, te da je sjajno opisao pokrete albigenza i katara (bogumila) južne Francuske. Razmišljanja Lacordaireova o ratu su naivna i idealistična; za državnika rat je pragmatična stvar, za obrtnika, industrijalca i bankara izvor dobiti (vidi polemiku Solovjeva s Tolstojem o ratu).
 
Uživajmo u hitrom umu prekrasnoga pripovjedača Lacordairea: "ako se jedna stvar ovjekovječi i postigne općenito odobravanje, očevidan je to znak da se ona nalazi u nekom nužnom i otajstvenom skladu s potrebama i sudbinom ljudskom."
"Kako malo poznaju narav trajnih stvari oni koji se previše žure na svom hodu".
"Po stalnom zakonu kojem su podložne sve stvari,ondje gdje prestaje napredak počinje smrt".
"Istina na ovom svijetu može gospodariti duhovima jedino pod uvjetom da ih neprestano osvaja".
"Ljudi male vjere čekaju, kako oni vele mir, da se prihvate rada; apostol naprotiv sije u burno doba da može požeti u mirna vremena"
"Prijateljstvo nam otkriva duboka skrovišta u kojima su pokopane tajne prošlosti i budućnosti…"
Sveti Dominik na pitanje zašto je "raspršio" dominikance kaže: "sjeme rodi ako je posijano, kada se drži u spremištu tada se pokvari".
Neki mladić zanesen rječitošću sv. Dominika zapita ga iz kojih je knjiga učio.
"Dragi sinko više sam ja naučio u knjizi ljubavi nego u ijednoj drugoj, jer ona sve naučava".
Bio je sv. Dominik sa svakim ljubazan, s bogatima i siromašnima, Židovima i nevjernicima i od svakoga je bio ljubljen. Neprijatelje Crkve je svladavao svojim raspravama i propovijedanjem. Veličina Lacordaireova je što u njegovom djelu može uživati i teolog i neuka osoba i povjesničar i filozof; moguće je on daleko ogledalo svetoga Dominika u svome nastojanju da bude vrlinama "imitatio Christi". Kao u Borgesovoj priči o Al Mutasimu! Kao u želji Rudolfa Steinera da bude idealni rabin.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Uskoci hodočastili nebeskoj zaštitnici Gospi na Dobriću

HF

Obiteljski križni put, 14. postaja

HF

Laži patrijarha Irineja

HF

Adventske i božićne priče za djecu

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...