Grabar-Kitarović opet predsjednica

Rezultate izbora suvremenih robova medija i politike davno je predvidio engleski književnik Aldous Huxley

Možemo kazati ista meta isto odstojanje iz više razloga; Rijeka tako ostaje SDP-ova i titoistička utvrda makar grad propustio modernizirati luku, nabavio olupinu jednoga broda posebnoga po tome što se njime vozio diktator (koliko će skupa biti obnova toga, zar se novac nije mogao pametnije potrošiti?), Istra tvrđava regionalizma, a Hercegovina jamstvo da Zoran Milanović nasreću ne će postati predsjednik Republike Hrvatske.

Milanović je svojim egom velikim poput Velebita potopio vlastitu stranku, minirao pregovore s MOST-om, a njegove se izrazito neuspješne Vlade jedino sjećamo po Čačiću i Liniću, te pokušajem Borisa Jokića da provede obrazovnu reformu iz londonskog laboratorija (kao što je i tzv. sirijski "opservatorij" za ljudska prava čedo Zapada). Da, i sjećamo se kredita koje je Milanovićev brat dobio od kćeri Ljubljanske banke i njegove gradnje u dubrovačkoj Uvali Lapad. Avangarda radničke klase.

Miroslav je Škoro imao težak posao; starija populacija koja redovno izlazi na izbore podijelila se na državotvorce koji će glasati za bilo kojega HDZ-ova kandidata jer je dr. Franjo Tuđman stvorio državu i "crvene Kmere" koji se sjećaju svoje mladosti u socijalizmu, i koje uopće ne zanima činjenica (niti je žele spoznati) da je Jugoslavija bila na infuziji Zapada (bespovratni krediti i pomoći od 60 milijardi dolara, reparacije, nacionalizacije, gastarbeiteri, turizam, trgovina s nesvrstanima…) i da nas je JNA kao "kovačnica bratstva i jedinstva" trebala samljeti kao narod, ali hrvatski vojnici i naši prijatelji u svijetu (Vatikan i zemlje Srednje Europe) to nisu dopustili. Škoro je u bitki sa stranačkim vojskama nužno postao oksimoron (drveno željezo, vatrena voda, lijevi desničar). Imao je podršku većine desnih konzervativaca, MOST-a (koji je centar iako mu je  jezgra katolička) i sa tom podlogom je šarao lijevo i centrom nastojeći oteti glasove Milanoviću. Zaludu Vam trud svirači; kolikogod bio primitivan i neodgojen blefer ljevački kandidat za njega je glasao i liberalni centar.

Mladi pak odgojeni na Harryju Potteru i računalu većinom ne izlaze na izbore, ili glasuju za neozbiljne marginalce. Jeftini populizam.

Kao promatrač u dubrovačkom prigradskom naselju Komolac, gdje više nema klasičnih seljaka i pogotovo nema ribara, gdje je malo doseljenika, uglavnom konzervativnih Hercegovaca bio sam iznenađen da je Milanović dobio 136 glasova od 669. (od 1400) glasača koji su izašli na izbore. Predsjednica je dobila 254, Škoro 153, a od marginalaca najviše je pokupio pravedni sudac Kolakušić 48. Najmanje Anto Đapić 1 (jedan). To mi je posvijestilo da nezadovoljno HDZ-ovo biračko tijelo nije predsjednika Vlade Andreja poistovjetilo s Predsjednicom.

Možda se moglo izvući još nekoliko postotaka, ali Škoro je (kao i ostali kandidati) imao "pekmeza na rukama" (ili masla na glavi, ako hoćete takvu neopetsku slikovitost). Tako je 2001. do 2006. bio predsjednik uprave Croatia recordsa (pod lijevom i pod Sanaderovom "desnom" vladom, ako se sjećate osobe dr. Iva Sanadera visokog 191 cm, autora djela "I ružičasto je crno: nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha". Ne sjećamo se baš ni nekoga oporbenjaštva Miroslava. Škoro je kvalitetan i kreativan čovjek i on će sigurno još politički djelovati, njegovo vrijeme tek dolazi.

Vratimo se analizi izbora. U ratno doba sam prijateljevao sa gospodom D. Bunozom i D. Šestom; jednom prigodom je za naš stol sjeo Jozo Radoš (kojega ne poznajem i nikada ga više nisam sreo). Upitao sam ga što će HSLS (tada Budišin, imao je 20 do 25 posto glasova) kada iscrpi svoje biračko tijelo (intelektualce, studente, obrtnike, pokojega činovnika i srednji sloj), našto mi je Radoš odgovorio da će ići u koalicije. Nisam pitao s kim, a znamo vrlo dobro kako te koalicije s HDZ-om i SDP -om prolaze, srednja stranka se političkom trgovinom kompromitira ili veliki meštri političke kuhinje izazovu u njoj raskol (HSS, HSLS, laburisti). Ta situacija raskola i vječne reminiscencije na građanski rat iz 1941. je jako nezdrava, pogotovo što demografski i ekonomski dijelimo sudbinu Osteurope, od Ukrajine do Hrvatske više od 30 posto je stanovnika manje. Zašto ne bismo imali hrvatsku ljevicu, hrvatski centar i hrvatsku desnicu. Zašto socijalist ne bi mogao biti uvjereni katolik, a ne marksist i titoist?

Sjetimo se književnika Aldousa Huxleya kojemu je brat Julius bio prvi predsjednik UNESCO-a nakon Drugoga svjetskoga rata. Huxley 1961. piše: "Već možda za sljedećeg naraštaja postojat će farmakološka metoda stvaranja ljudi zaljubljenih u svoje robovanje ili, da se tako izrazim, proizvodnje diktature bez suza, metoda uspostave vrste bezbolnog koncentracijskog logora za cjelokupna društva gdje će ljudima zapravo biti oduzeta sloboda, ali im to ne će smetati jer će im pomoću propagande, to jest ispiranja mozga ili, još točnije ispiranja mozga poduprtoga farmakološkim metodama svaka želja za pobunom biti pometena. Čini se da će ovo biti posljednja revolucija". U zadnjih 30 godina smo ostarjeli, pao je natalitet, iseljavaju mladi i visokoškolovani te obrtnici, povećava se gradska populacija (posebno Zagreba), pada razina znanja, zdravlja i sposobnosti mladih, raste uporaba lakih droga i lijekova.

U specijalni rat protiv Crkve ja ubrajam i Istanbulsku konvenciju koju je Predsjednica branila shvativši ju kao zaštitu žena. Također joj zamjeram i podršku ministrici Blaženki Divjak i to je moj razlog zašto sam nekritički navijao za gospodina Škoru. A sad naravno ću je podržati protiv Zokija, kao što sam je podržao protiv zmijoljupca. Bez obzira na njezine gafove i prijateljevanje s Milanom Bandićem. Tako je to, ženama sve opraštamo. Barem mi kršćanske orijentacije. Vrlo niska izlaznost na izbore dosta nam govori i o našem narodu; kao da nismo shvatili kako imamo državu i da moramo odgovorno sami odabrati od ponuđenih mogućnosti.

Teo Trostmann