Kako su Ante Tomić i JuL proslavili dan JNA?

Kantiša više vrijeđa hrvatske generale i od beogradske Politike

Bila se digla frka oko „LB“ (Lepa Brena, o. a.), nu nisam se dao u taj cajkaški „jugoslavenski“ drek. Bilo mi malo žao što su četvorica naših generala uzalud trošili „metak“ na babu Brenu – nije njihov nivo – odavno ovdašnju stranu investitoricu jošte k tome (ne znam kako danas stoji njezina investicija u Novom) dok vlasti „vapiju“ za svakom kunom investicija, ma bile i iz „regiona“. Bilo bi pa bi prošlo, da Ante T., znani Kantiša, i JuL nisu napakirali više vagona g…na generalima i za Dan JNA, 22. decembar, na dan izborne šutnje, uredno ih, osim po hrvatskim pobjedničkim generalima, razbacali i po Hrvatskoj. Beogradska Politika je prema generalima bila puno obzirnija objavivši tekst o „slučaju“ pod naslovom „Brena nacionale pobijedila hrvatske generale“, dok naslov JuL-Tomić Ante glasi puno ljepše i obzirnije: „Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta Lepe Brene zapravo su namrštena strašila“ (JL, 22. 12. 2019.). Neupućeni čitatelj bi „na prvu“ sigurno pomislio kako je prvi naslov iz Hrvatske, a drugi iz Srbije. I tako eto i mene „na slavlju“ poslije Brenina koncerta u zagrebačkoj Areni.

Kvartet pjevača Jugoslovenke iz već propale Jugoslavije

Prvo, žarište frke bila je nekakva pjesma „Jugoslovenka“ i mahanje zastavama nestale države. Tu pjesmu, tko vjerovao tko ne vjerovao, nikad nisam čuo, pa sam se najprije morao informirati što sam učinio pogledavši oficijelni spot snimljen 1989. Prvi i zadnji dojam – ma mora da je spot rađen u bogatoj produkciji KOS-a uz presudni „umjetnički“ utjecaj Slobinih propagandista. Najupečatljivija scena svakako je ona u kojoj nekoliko desetaka mladih plesača pleše, vježba i maše jugoslavenskim zastavama. Čisti Sloba Jugend. Brena pjeva refren, a pomažu joj trojica pjevača: Danijel Popović, Alen Islamović i Vlado Kalember s „pitanjima“ tko je ona. „Kadrovski“, baš onako, u skladu s vremenom. Kos-ovski, mimikrijski upakirano – nit' Srbijanaca, nit' Hrvata, nit' Slovenaca, valjda da ne mute vodu, pjesmu. I da se Vlasi ne dosjete. Brenin „odgovor“, refren, glasi: „Oči su mi more Jadransko/Kose su mi klasje Panonsko/ Sestra mi je duša Slovenska/ Ja sam Jugoslovenka“. Vrijeme objave znakovito – 1989. Jugoslavije tada više nema, već ju bila poharala srbijanska  antibirokratska revolucija, njezini mitinzi, koji još traju, njezini mediji koji ne prestaju širiti mržnju i pripremati Srbiju i Srbe za rat, srbijanska kulturna, znanstvena i vjerska elita na istom tragu – SANU, Društvo književnika, SPC… JNA samo što nije i formalno postala Slobin Whermacht.

Jugoslavija je te 1989. postojala još samo kao plašt, maska Velike  Srbije. Pa koga prevari, prevari, tko i nakon njena nestanka zagrize udicu, zagrizao je… Uostalom i „mitingaši“ su se na mitinge skupljali kao radnci, seljaci, službenici i često -„Jugosloveni“, da bi već na početku mitinga postajali Srbi, a s njega odlazili kao četnici i borci za Veliku Srbiju. I refren „Jugoslovenke“, bez imalo podmetanja, može se te 1989. pro-čitati kao Veliku Srbiju, jadransko- panonsku, dok je „Slovenija“ već i u pjesmi otišla, te ostala samo „u duši“. Brena danas tvrdi kako zastava s kojom ona maše po koncertima nije ona „jugoslovenska“ jer na njoj piše „LB“ i neki slogan, što je, dakako, samo nastavak iste mimikrije. Sad doduše više u „vampirskoj“ horor izvedbi.

Cajke u pripremi srbijanske agresije

Projekt „Lepa Brena“ inače je nastao početkom osamdesetih, a najjače ga je pogurao poznati šovinist i priznati četnik sa smislom za, blago, čudni humor, Milovan Ilić Minimaks. Još tada je pričao ovakav „vic“. Putuje on vlakom u Zagreb, kad vlak stane: „Ja ustah – svi ustaše !“ U početku je Brenu gurao više s dozom sprdnje, a tek kasnije se prometnula u glavnu folk-cajku. Iz njegove emisije (ljeto 1991.) je i Šešeljev štos kako će Srbi Hrvate „klati s tupom zahrđalom žlicom (za cipele)“, kako će Hrvatima „od hitaca iz Thompsona ispadati oči“, a „kalašnjikovom će im rezati vratove“, itd. Nakon što je Šešelj „odredio“ „granice“ Hrvatske, podijelio ju s Italijom, pri čemu je Split, dakako, postao „glavna srpska luka“, Minimaks je u istoj emisiji rekao kako će ubuduće moći „skočiti“ autom „malo u Šumadiju – do Splita“. Ovo iznosim samo kako bih ovlaš ilustrirao tko i kakav je bio Brenin glavni i najzaslužniji promotor.

Nakon nje, i u isto vrijeme, u Srbiji je ta vrsta glazbe, i još gore, naprosto eksplodirala. Ona je ujedno bila i sastavni dio probuđenog srbijanskog nacionalizma – sustavno je podupirana – koji se ubrzo prometnuo u nacional-socijalizam. Koliki je njezin udio, naročito među nepismenim i polupismenim masama, u njegovu bujanju i pripremi za agresiju na Hrvatsku i BiH trebalo bi temeljito istraživati, što ne može biti zadatak ovoga člančića, nu sigurno nije zanemariv. Čini mi se kako se nitko time nije ozbiljnije bavio, pa je i to jedan od razloga što takvi i slični ratni huškači ovdje danas mirno pjevaju često i iste pjesme.

Za 22. decembar JuL i Tomić A. „časte“ hrvatske generale

Vraćam se Anti T. i JuLu. U tekstu se bogme gadno, kao zadnji primitivac (Šešelj?) narugao četvorici generala zbog njihova pisma javnosti povodom Brenina koncerta. Već u prvoj rečenici, mrvicu izokola, oslikava ih kao neke pribedaste niškoristi. Pa dodao i ostale, sve  branitelje: „Ako su ovo bili naši najbolji borci, mnogostruko odlikovani najviši zapovjednici, jedva se možete zamisliti kakve su pameti bili oni ispod njih, pukovnici, potpukovnici, bojnici, satnici, natporučnici i vodnici, a da obične vojnike i ne spominjemo“, napisao je Antiša. Ukratko, pjesnik Kantiša hoće valjda reći – sve još gori ološ do ološa. Posebno je još počastio generala Ćuka, taj da je „većinu vremena drijemao u naslonjaču ispred predsjednikova ureda“, dok je general Tolj „slabunjavi katolički pjesnik“, a kao glasnogovornik (HV-a o.a.) „širio takozvanu istinu o Hrvatskoj“, dodao bih valjda  „pjesnik“ ponajprije misli na Oluju.

Ah Brenin koncert je onako, jedna divota. Ukratko, „jedna pjesma“, „…a od pjesama nam, ako baš ne pozivaju na rasnu, vjersku ili nacionalnu nesnošljivost i nasilje, ako u njima nema ustaških pozdrava i stihova poput „Mene moja naučila strina, svim Srbima, pi..a materina“ ne prijeti nikakva opasnost“ (isti članak). Ovdje sloboda pjevanja vlada, osim za Thompsona dodajem, smije se „u birtiji pijan tuliti „Ustani bane“ i „Vilu Velebita“, dodaje Tomić A. Pijan se smije, rekao bih, jedino i sricati ovakve tekstove. „Ustani bane“ i „Vilu Velebita“, ako „tule“, čine to magarci, a kad su zbog njih išli u zatvor  nitko te pjesme nije „tulio“, jer da su „tulili“ bili bi ih nagradili, a ne zatvarali.

Ako ste pomislili kako je ovaj ovdje završio, nije – ub'o je još gadno pri kraju i optužio četvoricu generala kako su oni ustvari postali Blagoja Adžić i Veljko Kadijević. Eto ih i ovako ponižava: njih četvorica vrijede za samo dvojicu ovih JNA-ovskih „velikana“. Pritom se Tomić poziva na Vladu Gotovca i njegov govor ispred Komande Pete armije te vojske u kojemu je on nazvao Adžića i Kadijevića „generalskim strašilima“, pa je on od njega to „odličje“ uzeo i „prik(v)ačio“ našoj četvorici generala. Prvo, blasfemija je kad se Ante T. poziva na Vladu Gotovca, mislim po pameti i ostalom, a ni sam Gotovac se kasnije ne bi, u mnogim stvarima nije, pozivao na samoga sebe. Moglo bi se još, „satara“ julovsko-tomićevska još udara, ali i ovo je previše. A glede „Jugoslovenke“ siguran sam kako joj više nije mjesto na koncertima – „u regionu“ nigdje. Ona je što rek'o Ante T. za „tuljenje“ doma, eventualno u birtiji.

Mato Dretvić Filakov