Hrvatski Fokus

Neki se brane verbalnim tehnikama, a nekima niti tehnika ne pomaže

 
 
Gledajući i slušajući na TV aktualnog ministra obrane generala Damira Krstičevića, kako se pokušava opravdati i obraniti od golih činjenica, u vezi svoje imovinske kartice, osjećala sam se jadno i posramljeno, iz više razloga. Svi visoki dužnosnici prije njega, koji su imali jednakih ili sličnih problema, vrlo su vještom manipulacijom nastojali svoj “šlamperaj” s imovinskim karticama prikazati banalnim, nevažnim, izmišljenim slučajem, osobnim zaboravom, jer tko bi to sve što imaju prebrojio, toga se sjetio i napisao u karticu. Imaju oni važnijeg i odgovornijeg posla. Osim toga, neki od ministara imovinske kartice smatraju nepotrebnim. Imovina i stjecanje imovine na određenoj funkciji je nešto sasvim privatno, osobno, u što javnost ne bi smjela zadirati. “Tako je to u suvremenom svijetu”, podučava nas sveznajući ministar, koji poznaje svijet, zakone i ima silnu empatiju za svoje kolege koji ne znaju ispuniti imovinsku karticu. U to neznanje ja ne vjerujem pogotovo kad su neki od tih “neznalica” vrlo vješti i sposobni u svakojakoj trgovini, robnoj razmjeni, kupoprodajnim muljanjima, pretvorbama u širokom spektru rada i djelovanja, u struci i izvan struke,  velikim nabavama bez natječaja   za cijeli resor, uhljebljivanju prijatelja, kumova, kolega, stranačkih drugova…, što je sve zakonski pokriveno i prekriveno javnim zaslugama za pojedinca, društvo i opće dobro.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2020/02/dji_0109.jpg
Stvar je u tome da ti maheri svojom rječitošću i elokvencijom vješto ekvilibriraju na rubu oštrice ili ponora, što ih štiti od istine, koju su “zločesti” i zlonamjerni novinari istraživanjem pronašli, podastrli i objasnili javnosti. Pritom se ne srame svoje ljigave udvornosti, ulizivanja, podilaženja, sramoćenja, upornosti nijekanja golih činjenica, što nastoje prekriti i amortizirati svojim dobrim djelima što su napravili i rade svakodnevno kao stručnjaci, posebice za sirotinju i otpisane, a u politici naprosto žrtvuju za “svoj” narod i Domovinu, iz neizrecivog domoljublja i velikog hrvatstva. To svoje ekstra domoljublje i veliko hrvatstvo nisu pokazali i dokazali kad je to bilo najpotrebnije, u Domovinskom ratu. Oni su se tad usavršavali u struci, diljem svijeta. Krstičević je svoje domoljublje i veliko hrvatstvo pokazao i dokazao, kad je iz JNA prešao na drugu stranu, k nama i dao svoj veliki doprinos u oslobađanju Domovine. On se isto usavršavao po svijetu, ali u vojnim specijalnostima, koje sad koristi, na dobrobit države. Nije on kriv što nismo uspjeli kupiti one “stare kante” od Izraela, za čiji remont i održavanje je osigurao potrebnu infrastrukturu. Nema veze što je dio tih poslova u domeni njegove bivše tvrtke. Nismo valjda toliko uskogrudni i sumnjičavi. Nije on  kriv za neobjašnjivo iznenadno padanje helikoptera, s kobnim posljedicama. On želi i nastoji da mi budemo jaka vojna sila, ako ništa drugo da smo u tom području jači od Srba. To nije mala stvar, lak i jednostavan posao. Zar u svemu tome, onda može valjano procjenjivati vrijednost svoje stare kuće, izračunavati kvadraturu okućnice i određivati u koju kategoriju ta imovina spada. On je mislio da je to vikendica. Oni što određuju porez i bave se nekretninama, drugačije misle, a novinari tek, da ne to i spominjem, oni misle kako je to nekakvo netransparentno stečeno bogatstvo. Bože sačuvaj! Komu to treba! Sigurno ne treba čovjeku čija se tvrtka stalno širi, basnoslovno zarađuje, posluje s državom i transparentna je u svakom pogledu.
 
Ministar nam je lijepo, na svoj način pokušao objasniti što se dogodilo. To mu baš i nije pošlo za rukom, iz više razloga. Nisu svi za sve. Neki lijepo, tečno i glagoljivo govore i tim govorom se brane, dok drugi rade na općoj i posebnoj sigurnosti i vojnoj obrani države. Ministar je vojnik. Nije on neki esejist, epičar ili liričar. Nije niti pravnik, ni diplomat. Nije ni političar.
 
Iskreno, što bi general Krstičević imao i dobio da je namjerno umanjio vrijednost svoje kuće? Njemu to ne treba. Postoji čovjek od kojeg je to legalno kupio i koji o svemu može svjedočiti, što se za  nečije druge nekretnine baš i ne bi moglo reći. Osim toga ništa se na toj nekretnini nije radilo i dorađivalo. U dvorištu nema čak niti bazen, taj statusni simbol novokomponiranih bogataša, brđana, kamenjara,  političke i društvene elite nema ni  kamene kipove  predaka. To je jedna sasvim obična kuća, čija je vrijednost znatno pala s vremenom, kako je procijenio ministar Krstičević. Nije on stručnjak za to. Bitno je da time nije prevario i oštetio državu. Žao mi je čovjeka, koji je jako potresen s ovim napadom na njega, koji se borija za Domovinu, svim srcem i dušom.
 
Koga više briga za to? Nije ih briga niti za branitelje koji danas jedva preživljavaju s ikakvom ili nikakvom mirovinom, nemaju stan, bolesni su, zaboravljeni i isključeni iz društva, koje se bavi brojenjem kuća, stanova, jahti, brodova, livada, oranica, šuma, voćnjaka, automobila, tvrtki… onih koji su se snašli, okoristili ratom, poraćem, privatizacijom, općim i posebnim kaosom u državi, u svim područjima života i rada, vječnom borbom za vlast, prestiž i moć. Takvi pri opravdanju i vjernom prikazu svoje imovine, svojeg rada i poštenja, na press konferencije dovode odvjetnike, što bi trebalo javnosti jamčiti  njihovu iskrenosti, istinu, poštenje, sposobnost stvaranja i postignuća.
 
Ministar Krstičević je sam pokušavao objasniti svoju novonastalu situaciju, što bi trebalo, u neku ruku cijeniti. Nije on kriv što to ne zna dobro objasniti na standardnom hrvatskom jeziku. Nije to nimalo smiješno, već žalosno. Od djece u prvom razredu osnovne škole se traži da znaju govoriti hrvatskim jezikom, što je preduvjet da nauče čitati i pisati. To je jedna druga priča, koja ovih dana puni medije.
Sad su aktualne imovinske kartice ministara. Pronađeno je ovih dana još ministara koji nisu dobro uradili taj zadatak. Zar su svi oni šlampavi ili nisu formalisti, kojima nomotehnika ništa ne znači, baš kao ni mnemotehnika. Pomalo je čudno, da u tim karticama nitko, u svom neznanju, nije napisao da ima više od onoga što stvarno ima. Je li to slučajnost? Je li slučajnost da imovinsku karticu ne znaju ispuniti samo članovi HDZ-a?
 
Najpametniji su ispali oni koji nisu puno toga prijavili. Sakrili su jednostavno ili su prepisali na nekog drugog. To su pravi maheri i “majstori”. Usavršili su se u plasiranju laži, obmanjivanju i  prijevarama. Oni stalno i neumorno delaju. Misle kako to opravdava sve njihove mućke, pogotovo kad su svojim delanje, ne baš uvijek zakonskim i transparentnim, mnoge opskrbili radnim mjestom, stanom, kućom, penzijom… Ministri im nisu ni do koljena. Što je to par kvadrata u odnosu na sve ono što su takvi stekli, od kada su gologuzi, s papirnatim koferom došli na Glavni kolodvor u Zagreb, s adresom važnog čovjeka u CKH. Takva praksa je ostala do danas. Samo nije uvijek jasno, iako se naslućuje, kome se javljaju, kad stignu u Zagreb. Njihov brzi rast i razvoj, netransparentno bogaćenje i penjanje po ljestvici uspjeha, pobuđuje sumnju kako netko moćan iza njih stoji. Neki se u tome uzohole, osamostale i zaborave svojeg  mecenu i Pigmalion, bez obzira tko je on i čije boje brani. To će ih kad-tad koštati. Izdaja se ne zaboravlja.
 
Vremena se ipak mijenjaju. Dolaze neki mladi, novi, drugačiji ljudi, koji ne guraju glavu u pijesak, koje se ne može ničime kupiti, koji nikome ništa ne duguju, koji govore istinu i žele čiste račune. “Dosta je bilo!, glasno govore ovih dana, građani Zagreba. “Dosta je bilo!” postalo je moto javne pobune i protesta, protiv samovolje pojedinca, upropaštavanja grada i ruganja građanima.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Beriva na HRT-u

HF

OD 1991. DO 2015. – Kako je Armija razoružala Hrvatsku

HF

Eklatantan primjer “socijalne osjetljivosti”

HF

Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...